ivana žužul
VODOSTAJ VRTOGLAVICE
Tebi šapćem:
Na bedrima mi
ne piše
mnogo
o vodostaju
vrtoglavice,
past ću
gluho
bez objave.
Dragi T.
ti si obmana
iz koje
ne puzi
ni nemir
ni tuga
ni mekana
ni narančasta
infantilna vjeverica.
Ne pišem
dnevnik
jer tužan
u njemu
T. jede
lijepe uši
moje treće sestre
i tata ima shizofreniju.
Glasine o tom
šire prijatelji,
pjesnici koje ne volim,
zato bosonoga i kužna
kako reče
dečko moje sestre
spašavam lješnjake
što će pridonijeti
konačnom rasapu obitelji.
ZID U SNU
Dragi T.,
ne preostaju ti
ni dva dana
da isklešeš zid,
jer mrtav si.
Tvoj sprovod
odgađaju
tek zbog vjenčanja
u obitelji,
to financijski
ne bi mogli podnijeti.
U mraku
bez glasa
ližeš tanke fuge
bez broja,
ispisuješ list po list.
Mama nema suza,
ona poriče smrt
i gladi zid,
govori mi:
Idi spavati.
Zid čeka.
Nek ne misli
da mu više
nitko neće dolaziti.
SVIM MOJIM BEZBRIŽNIM T.-OVIMA
Ponavljam vam
dragi T. prvi
i dragi T. drugi
bili ste u pravu
kad ste proricali:
kule su uvijek od karata,
i srušit će se
kao jama u jamu.
Nisam znala drukčije
no šutjeti,
jer rubovi mi polako bježe,
kad me
gledate izbliza,
bez bojazni,
bezbrižno,
gotovo ravnodušno
kako klizim ponornicom
do ušća
zemlje Nedođije
iz koje ne namjeravam otići
samo zato što neki od vas
nijemih dragih T.-ova
tvrdi da ta zemlja ne postoji
i da su sve zemlje iste.
KUĆA PISKARALA
Neću ti doći
piskaralo
obični sniježe
kad uporno
pišeš i bijeliš
misliš
samo da te vide.
Samo sniježi
kao da se bjelina
može mirisati.
Bojiš se
šarenih bogova?
Sanjaš li
Proljeće
ili tvoja mora
ide dalje
od osunčanih jaglaca?
Zato ne prijeti
se bijeli
u tvoju kuću
neću ući.
Prazna i ružna
ostat će dovijeka.
SIVKO SE UŠUTIO
U mrak
pod zmijskim zubima,
grabimo
preko kreveta
Sivko i ja.
Znam,
ne zove i
ne šalje razglednice
a koža na listovima
ljušti se polagano
kao s noći,
gledaj Sivko,
nigdje mjeseca
kao da ga
nikad nije snijela
boginja
s čudnim imenom.
NASILNI BANANA ROLAD
Žrtvujem tri četvrtine sebe
Utakmici hajduk-Panathinaikos,
pokoravam se
ljubaznom nutkanju domaćice,
rječitosti negdašnjih prijatelja,
nasilnom Banana roladu.
U strahu od zlokobne disonance
kuharica sam:
tražim recept za novi kolač
i tako dajem od sebe
preostalu četvrtinu.
Tonem
zajedno s drugima
u neizbježno.
DIJETE S DUNAVA
Preplivali smo Dunav
uzduž i poprijeko.
Željeli smo to do samog dolaska.
Morali smo
sprati krvave tragove
vlastite zemlje i
nismo sumnjali
u vjerodostojnost
sveučilišta, medovine ili
sna poslije crnog piva.
Bili smo letači,
nad najsuicidnijom
zemljom na svijetu.
Svidjelo nam se.
Fotografiju ispred parlamenta
snimili smo
kad je krstitelj grada
iz svog bureta
dozvao dječaka na mostu.
U gradu s rijekom
iza osam mostova
ostavili smo dijete
bilo je naše, mađarsko.
RODE BEZ KLJUNOVA
Silvestrovo,
prava odmazda smislova.
Odumiru ljubavi,
strepnje,
razgovori,
gladiole…
Ostaju beznačajni uresi:
nošene haljine,
iznuđene rečenice
što najavljuju vrijeme
bez mirodija
rode bez kljunova.
