Marica Kolčeva
Marica Kolčeva rođena je 1986. godine u Sofiji. Studira novinarstvo na Sofijskom sveučilištu Sv. Kliment Ohridski. Dobitnica je nekoliko nagrada na književnim natječajima. Osim pisanjem bavi se i crtanjem – koautorica je i autorica strip biblioteke 'Gavko i Mravko' koja izlazi u bugarskom dnevnom listu Dnevni rad. Godine 2007. izašla je njezina prva pjesnička knjiga Strategije za duboko disanje. Njezine pjesme je na hrvatski jezik prevela Ksenija Marković.
Svakog jutra plače u vrtu
na svijetu
ima samo jedna djevojčica
s obućom sposobnom za ovo –
maleni koraci, poprskani blatom
vise jedan pedalj nad zemljom
oči su joj koštice voća
vješto pojedenog. Ništa nije ostalo
nalaziš u sobi samo
marljivo uhranjenu mačku
opruge
užad za preskakanje
vrubel
njezinu mekanu kosu, obješenu
o prsten limenke
Umirivanje one koja je izgubila nadu
u oklopu očaja
zglavci mi prolaze lako
kroz glad u njezinu srednjevjekovnu haljinu
kroz koštane prstene
kroz ušne školjke
kroz želudac
pomilujem je tako i okrećem je
prema svjetlosti
prema rebru radijatora
prema papučama
i čašicama tulipana – znam da voli
rekao bi čovjek da je istegnula nogu
po pogledu
ali ustvari slomljenija nikad nije bila
s lakoćom bi se slomilo njezino tijelo
na sjever i na jug
i na komadiće.
gledam je u zrcalu preda mnom
niti bi je svećenik niti učitelj klavira
utješili.
Emi, 5 godina, usvojena
Penje se uz veliko stablo
u sredini dvorišta
to nije rodoslovno stablo
nije stablo koje je posadio njezin otac
ili pak njezin djed
neke grane nedostaju ali ona
se zadržava vješto
stiže do vrha i zove otamo
mama mama
vidi me
***
Linije na rukama
su evakuacijski planovi
izlaz je točno u centru –
obilježeno je križićem mjesto
gdje će zabiti
čavle.
Subota, neradni dan
zaboravili su na mene zatvorenu
u kutiji za igle
čujem kako prozori izvana
kloparaju
a vjetar bešumno razmrdava
tipke na klaviru
u dnu
vidim moju majku –
jako je mala
na vratu joj visi ključić
i šije
***
Udaljenost od moje majke do moga oca
mjeri se u centimetrima
i fobijama
stosedamdeset i dva
centimetra straha
plašim se da ne padnem
od visine svoga tijela
svaka godina sve je teža – knjiga
nerazumno postavljena
na mnoge druge knjige
najveća na samom vrhu
bacam svoje dječje želje
vrijeme je da ubijem tatu
da oženim
mamu
voliš li me,
mama
***
Na putu –
pregaženi pas
njegov strah od auta
potiskuje
moj strah od pasa
***
Sjećaš li se zemljotresa
zbog kojeg su jabuke padale na zemlju
kotrljale se pod krevet
kod tajne prašnjave djece
šalice za kavu zveckale
predskazanja s njihova dna
se događala
sva uspomena
se iscrpljuje s ovim:
konobarica
zastala u okviru vrata
u okviru pristojnosti
za vrijeme nesreće
Double rooms
U hotelskim sobama
ti uvijek primičeš krevete –
pomjeraš noćni stolić, često težak
škripanje i lupanje srca, guraš krevete jedan prema drugom
neudobno je, a i uvijek se
u noći po sredini napravi procijep.
Ali ti to nastavljaš činiti –
ta upornost, toliko neumjesna
toliko potrebna
