Ivan Hristov
Ivan Hristov ( 1978.), bugarski pjesnik, završio je bugarsku filologiju na Sofijskome sveučilištu „Sv. Kliment Ohridski“. Dobitnik je nekih od najprestižnijih bugarskih nagrada za poeziju. Piše za nekoliko bugarskih književnih i dnevnih listova. 2005. godine izlazi njegov prvi glazbeni album Pokušaj pamćenja. Godine 2004. zajedno s piscima Petrom Čuhovim, Emanuilom A. Vidinskim i etnomuzikologinjom Angelom Rodel osniva grupu za etno-rock poeziju Gologan, s kojom sudjeluje na nizu glazbeno-književnih performansa, čitanja i koncerata, od kojih je veliki dio bio izvan Bugarske. 2008. godine je doktorirao na Odsjeku za suvremenu bugarsku književnost na Bugarskoj akademiji znanosti i umjetnosti.
Ove godine je bio gost ugledne hrvatske pjesničke manifestacije Goranovo proljeće.
Njegove je pjesme na hrvatski prevela Ksenija Marković.
Ove godine je bio gost ugledne hrvatske pjesničke manifestacije Goranovo proljeće.
Njegove je pjesme na hrvatski prevela Ksenija Marković.
BDIN
Mila majko,
ja sam umro,
ali nisam otišao u Raj,
već sam stigao u Bdin.
Poštar
na svojoj rđavoj Ukrajini
često prolazi,
tako da ćeš, protivno svim zakonima,
imati vijesti
o meni.
Da ti budem iskren
ni tu nisam postigao mnogo,
jer ne znam jezike.
Ostao sam pjesnik.
Ali biti pjesnik među nijemima
isto je što i biti grobar
na Onome svijetu.
(Usput,
vidio sam grobove Levskog i Boteva.)
Moji vršnjaci
odavno su postali klasici,
a ja ljuštim sjemenke
na rubu Kanona.
Inače, čuvam Careve ovce
i tako zarađujem hranu.
Sreo sam dvije vrste ljudi.
Jedni su govorili –
„Ovuda će proći lijeha!“
Drugi su govorili –
„Onuda će proći lijeha!“
Bio sam razdvojen,
sjedio sam po sredini.
Iznad mene
izlila se voda.
Kao i prije,
nemam prijatelja.
Hodam sam po obali rijeke.
Gledam prema gore,
čekam da donese
ili neku škrinju
ili neku uljanicu
ili gnijezdo da svijem,
ili da sretnem ženu
koju volim.
2
*
Pao sam, majko,
ja sam mrtav,
ali se sjećam
vremena kad
si me hranila
mlijekom
i višnjinim cvijetom
i višnjinim cvijetom
sad sam mrtav, majko,
ja sam pao,
ali bih izgrebao
noktima po zidu:
„Odlikaši, popušite mi!!!“
ja sam pao majko,
ja sam mrtav,
moj otac,
noću,
penjao se po brezama
i bacao na vlak
jaja od svrake,
jaja od svrake,
(i bio je isključen, majko,
iz pionirske organizacije).
Sad sam mrtav, majko,
ja sam pao,
ali bih izgrebao
noktima po zidu:
„Odlikaši, popušite mi!!!“
Ja sam pao majko,
ja sam mrtav,
ali se sjećam
vremena kad
sam oprao glavu
i poslije ju razbio
na žutim opekama…
na žutim opekama…
Sada sam mrtav, majko,
ja sam pao,
ali bih izgrebao
noktima po zidu:
„Odlikaši, popušite mi!!!“
BDIN – SMETLIŠTE 1
Smetlište u Bdinu
ima tu osobinu
da nikada ne završava.
Otkad hodam, hodam, hodam…
To je početak i kraj,
beskrajni horizont očekivanja.
Tu se može vidjeti sve:
od komada plastike
do izrezaka iz starih novina,
nepotrebnih karata za vlak,
fotografija nepoznatih djevojaka,
sakatih dječjih konjića,
boca Coca-cole,
bista Lenjina i Staljina,
korištenih prezervativa,
slomljenih i prelomljenih križeva,
knjiga od Marka, preko Marxa do Marqueza,
od polumjeseca do srpa i čekića…
Ponekad srećem
i druge pjesnike,
ali oni ne govore strane jezike
i pripadaju
stranim književnostima,
tako da ne možemo
ostvariti kontakt.
Ponekad legnem
u neku kutiju
i osjećam se
poput djeteta
u utrobi,
sanjam da letim…
Ponekad je smetlište
toplo i dišem.
Ponekad si mislim
da ljudi ovdje
žive kao ptice
selice –
sa sjevera na jug
iz toploga u stud
i obratno.
I tako svakih
četrdeset godina.
Pušim jedan opušak
i nemam
gdje da ga bacim.
BDIN – SMETLIŠTE 2
Ponekad srećem
i druge pjesnike,
ali svaki živi
u svome vremenu,
tako da ne možemo
ostvariti kontakt.
Jednom sam sreo jednog pjesnika
i htio mu ispričati
kako bih volio živjeti
u vremenu Renesanse…
ili pak Preporoda.
Htio sam mu ispričati
o sličnosti između
ženskoga tijela i
boce Coca-cole,
o tome kako sam jedne noći
sanjao da se jedna od
karijatida na Akropoli
lomi i kreće prema meni.
Probudio sam se,
zagrlivši bocu Cole.
Ali on reče
da živi u Srednjem vijeku
i da je za njega
Žena Čudovište pakleno
i s time nam je razgovor
završio.
BDIN XI
Voljena
pišem ti
iz grada koji
ti ne preporučujem
da posjetiš.
Noć je ovdje
zadušničko-crna.
Ako dodirneš
nekoga,
u trenutku se pretvara
u prah.
Uostalom,
ne pamtim
da je svanulo.
Šećem često
po blatnjavim
ulicama,
nijem i usamljen,
a srce mi
vrišti
u hladnoj jeseni:
Zraka! Više zraka!
Zapravo,
ovo je grad
za izgnanike.
Inače,
stalna nepromijenjenost
pokazala se
kao moja stalna crta.
Liječnik je rekao:
„Ne znam točno
što je bolje
za čovjeka:
da se udavi
u tamnoj rijeci
ili da se baci
s balkona.“
Još uvijek sam
neizlječivo bolestan
i nastavljam
čuti glasove,
noću.
Danas,
dok sam
pušio,
čuo sam glas
jedne divne
pjesnikinje
/čitaj:
klasične vaze/:
„Nemam koristi od toga“
„Nemam koristi od toga“
No, gospođo,
želite li čuti moju
glazbu…
„Ovaj Schopen,
toliko je intiman,
njegova duša mora
uskrsavati
samo za prijatelje“
Svjetlost
prolazi
kroz mene
kao kroz kristalnu
čašu.
Oprao sam prozore,
sipao sam i čaj…
Stojim tu
i čekam te, bekoristan,
ispunjen šutnjom…
Htio bih
uskrsnuti
dušu Schopena
samo za tebe…
„Nemam koristi od toga“
„Nemam koristi od toga“
BDIN –
NARODNA PJESMA II
Pripjev:
Ja sad odlazim,
Pada već mrak,
nema ovdje više
nikog da me čeka.
Zbor:
Jedan naprijed, dva nazad
to je zakon
i poslije – odzad…
Pjevač:
Zbogom, zbogom,
gradske kurve,
s glavama uskim
i vulvama širokim.
Zbogom, zbogom,
marginalci,
pijanci glupi,
i periferni kvartovi.
Pripjev:
Ja sad odlazim,
pada već mrak,
nema ovdje više
nikog da me čeka.
Zbor:
Jedan naprijed, dva nazad
to je zakon
i poslije – odzad…
Pjevač:
Zbogom, zbogom,
gadna pseta,
pseudo-intelektualci
s mozgovima, opekama,
zbogom, zbogom,
pederi,
ostali bez mame
snivajući tate.
Pripjev:
Ja sad odlazim,
pada već mrak,
nema ovdje više
nikog da me čeka.
Zbor:
Jedan naprijed, dva nazad
to je zakon
i poslije – odzad…
Pjevač:
Zbogom, zbogom,
„komunisti“
s mislima prljavim
i guzicama čistim.
Zbogom, zbogom,
i tebi, care, čestiti,
među dvorjanima vjernim
da proživiš svoje dane.
Pripjev:
Ja sad odlazim,
odlazim na rijeku,
nema nikog više –
padam već u mraku.
BDIN –
NARODNA PJESMA III
(pjesma prije putovanja)
Mila, ja sam platio
plućima
i slezenom
osjećaj za slobodu.
Glupan! –
rekli bi
pametni.
Glupan! –
rekli bi
mudri.
Mila, ja sam platio
plućima
i slezenom
osjećaj za ljubav.
Glupan! –
rekli bi
pametni.
Glupan! –
rekli bi
mudri.
Ali taj osjećaj
vrijedi…
Ali taj osjećaj
vrijedi…
BDIN XVIII
Blatnjavi pejzaž
snijeg
višnjin cvijet
snijeg
višnjin cvijet
snijeg
Poriv za smrt
nagon za samouništenjem
Zaista i mi se
trebamo ubiti
to,
što smo bili,
da bi se rodilo
to, koje nismo…
Zaista
povod za
„Revoluciju“
i uzajamno
nerazumijevanje…
Ja sad odlazim.
Iza mene ostaju
posivjela lica
na zgradama
i ljudi
s posivjelim fasadama.
Negdje tamo,
usred azijatskih
grubih ruku
oglušuje
siroto nježno
srce
Bece –
bivše studentice –
povijesti.
A evo i rijeke.
Otamo dolijeću
glasovi
neshvaćenih
pjesnika:
onog
koji je ustrijeljen u srce
onog
koji je ispio smrtonosni otrov,
onog
makar jednookog
koji je ugušen pri tome…
„Onanisti!!!“-
reći će gospođa
s lijeva.
„Ne. Komunisti“ -
reći će gospodin
s desna.
Ja sad
odlazim
odavde!
Zbogom!!!
Blurb!!!
Blurb!!!
Blurb
Mila majko,
ja sam umro,
ali nisam otišao u Raj,
već sam stigao u Bdin.
Poštar
na svojoj rđavoj Ukrajini
često prolazi,
tako da ćeš, protivno svim zakonima,
imati vijesti
o meni.
Da ti budem iskren
ni tu nisam postigao mnogo,
jer ne znam jezike.
Ostao sam pjesnik.
Ali biti pjesnik među nijemima
isto je što i biti grobar
na Onome svijetu.
(Usput,
vidio sam grobove Levskog i Boteva.)
Moji vršnjaci
odavno su postali klasici,
a ja ljuštim sjemenke
na rubu Kanona.
Inače, čuvam Careve ovce
i tako zarađujem hranu.
Sreo sam dvije vrste ljudi.
Jedni su govorili –
„Ovuda će proći lijeha!“
Drugi su govorili –
„Onuda će proći lijeha!“
Bio sam razdvojen,
sjedio sam po sredini.
Iznad mene
izlila se voda.
Kao i prije,
nemam prijatelja.
Hodam sam po obali rijeke.
Gledam prema gore,
čekam da donese
ili neku škrinju
ili neku uljanicu
ili gnijezdo da svijem,
ili da sretnem ženu
koju volim.
2
*
Pao sam, majko,
ja sam mrtav,
ali se sjećam
vremena kad
si me hranila
mlijekom
i višnjinim cvijetom
i višnjinim cvijetom
sad sam mrtav, majko,
ja sam pao,
ali bih izgrebao
noktima po zidu:
„Odlikaši, popušite mi!!!“
ja sam pao majko,
ja sam mrtav,
moj otac,
noću,
penjao se po brezama
i bacao na vlak
jaja od svrake,
jaja od svrake,
(i bio je isključen, majko,
iz pionirske organizacije).
Sad sam mrtav, majko,
ja sam pao,
ali bih izgrebao
noktima po zidu:
„Odlikaši, popušite mi!!!“
Ja sam pao majko,
ja sam mrtav,
ali se sjećam
vremena kad
sam oprao glavu
i poslije ju razbio
na žutim opekama…
na žutim opekama…
Sada sam mrtav, majko,
ja sam pao,
ali bih izgrebao
noktima po zidu:
„Odlikaši, popušite mi!!!“
BDIN – SMETLIŠTE 1
Smetlište u Bdinu
ima tu osobinu
da nikada ne završava.
Otkad hodam, hodam, hodam…
To je početak i kraj,
beskrajni horizont očekivanja.
Tu se može vidjeti sve:
od komada plastike
do izrezaka iz starih novina,
nepotrebnih karata za vlak,
fotografija nepoznatih djevojaka,
sakatih dječjih konjića,
boca Coca-cole,
bista Lenjina i Staljina,
korištenih prezervativa,
slomljenih i prelomljenih križeva,
knjiga od Marka, preko Marxa do Marqueza,
od polumjeseca do srpa i čekića…
Ponekad srećem
i druge pjesnike,
ali oni ne govore strane jezike
i pripadaju
stranim književnostima,
tako da ne možemo
ostvariti kontakt.
Ponekad legnem
u neku kutiju
i osjećam se
poput djeteta
u utrobi,
sanjam da letim…
Ponekad je smetlište
toplo i dišem.
Ponekad si mislim
da ljudi ovdje
žive kao ptice
selice –
sa sjevera na jug
iz toploga u stud
i obratno.
I tako svakih
četrdeset godina.
Pušim jedan opušak
i nemam
gdje da ga bacim.
BDIN – SMETLIŠTE 2
Ponekad srećem
i druge pjesnike,
ali svaki živi
u svome vremenu,
tako da ne možemo
ostvariti kontakt.
Jednom sam sreo jednog pjesnika
i htio mu ispričati
kako bih volio živjeti
u vremenu Renesanse…
ili pak Preporoda.
Htio sam mu ispričati
o sličnosti između
ženskoga tijela i
boce Coca-cole,
o tome kako sam jedne noći
sanjao da se jedna od
karijatida na Akropoli
lomi i kreće prema meni.
Probudio sam se,
zagrlivši bocu Cole.
Ali on reče
da živi u Srednjem vijeku
i da je za njega
Žena Čudovište pakleno
i s time nam je razgovor
završio.
BDIN XI
Voljena
pišem ti
iz grada koji
ti ne preporučujem
da posjetiš.
Noć je ovdje
zadušničko-crna.
Ako dodirneš
nekoga,
u trenutku se pretvara
u prah.
Uostalom,
ne pamtim
da je svanulo.
Šećem često
po blatnjavim
ulicama,
nijem i usamljen,
a srce mi
vrišti
u hladnoj jeseni:
Zraka! Više zraka!
Zapravo,
ovo je grad
za izgnanike.
Inače,
stalna nepromijenjenost
pokazala se
kao moja stalna crta.
Liječnik je rekao:
„Ne znam točno
što je bolje
za čovjeka:
da se udavi
u tamnoj rijeci
ili da se baci
s balkona.“
Još uvijek sam
neizlječivo bolestan
i nastavljam
čuti glasove,
noću.
Danas,
dok sam
pušio,
čuo sam glas
jedne divne
pjesnikinje
/čitaj:
klasične vaze/:
„Nemam koristi od toga“
„Nemam koristi od toga“
No, gospođo,
želite li čuti moju
glazbu…
„Ovaj Schopen,
toliko je intiman,
njegova duša mora
uskrsavati
samo za prijatelje“
Svjetlost
prolazi
kroz mene
kao kroz kristalnu
čašu.
Oprao sam prozore,
sipao sam i čaj…
Stojim tu
i čekam te, bekoristan,
ispunjen šutnjom…
Htio bih
uskrsnuti
dušu Schopena
samo za tebe…
„Nemam koristi od toga“
„Nemam koristi od toga“
BDIN –
NARODNA PJESMA II
Pripjev:
Ja sad odlazim,
Pada već mrak,
nema ovdje više
nikog da me čeka.
Zbor:
Jedan naprijed, dva nazad
to je zakon
i poslije – odzad…
Pjevač:
Zbogom, zbogom,
gradske kurve,
s glavama uskim
i vulvama širokim.
Zbogom, zbogom,
marginalci,
pijanci glupi,
i periferni kvartovi.
Pripjev:
Ja sad odlazim,
pada već mrak,
nema ovdje više
nikog da me čeka.
Zbor:
Jedan naprijed, dva nazad
to je zakon
i poslije – odzad…
Pjevač:
Zbogom, zbogom,
gadna pseta,
pseudo-intelektualci
s mozgovima, opekama,
zbogom, zbogom,
pederi,
ostali bez mame
snivajući tate.
Pripjev:
Ja sad odlazim,
pada već mrak,
nema ovdje više
nikog da me čeka.
Zbor:
Jedan naprijed, dva nazad
to je zakon
i poslije – odzad…
Pjevač:
Zbogom, zbogom,
„komunisti“
s mislima prljavim
i guzicama čistim.
Zbogom, zbogom,
i tebi, care, čestiti,
među dvorjanima vjernim
da proživiš svoje dane.
Pripjev:
Ja sad odlazim,
odlazim na rijeku,
nema nikog više –
padam već u mraku.
BDIN –
NARODNA PJESMA III
(pjesma prije putovanja)
Mila, ja sam platio
plućima
i slezenom
osjećaj za slobodu.
Glupan! –
rekli bi
pametni.
Glupan! –
rekli bi
mudri.
Mila, ja sam platio
plućima
i slezenom
osjećaj za ljubav.
Glupan! –
rekli bi
pametni.
Glupan! –
rekli bi
mudri.
Ali taj osjećaj
vrijedi…
Ali taj osjećaj
vrijedi…
BDIN XVIII
Blatnjavi pejzaž
snijeg
višnjin cvijet
snijeg
višnjin cvijet
snijeg
Poriv za smrt
nagon za samouništenjem
Zaista i mi se
trebamo ubiti
to,
što smo bili,
da bi se rodilo
to, koje nismo…
Zaista
povod za
„Revoluciju“
i uzajamno
nerazumijevanje…
Ja sad odlazim.
Iza mene ostaju
posivjela lica
na zgradama
i ljudi
s posivjelim fasadama.
Negdje tamo,
usred azijatskih
grubih ruku
oglušuje
siroto nježno
srce
Bece –
bivše studentice –
povijesti.
A evo i rijeke.
Otamo dolijeću
glasovi
neshvaćenih
pjesnika:
onog
koji je ustrijeljen u srce
onog
koji je ispio smrtonosni otrov,
onog
makar jednookog
koji je ugušen pri tome…
„Onanisti!!!“-
reći će gospođa
s lijeva.
„Ne. Komunisti“ -
reći će gospodin
s desna.
Ja sad
odlazim
odavde!
Zbogom!!!
Blurb!!!
Blurb!!!
Blurb