Almost Famous

BDIN


Mila majko,

ja sam umro,

ali nisam otišao u Raj,

već sam stigao u Bdin.

Poštar

na svojoj rđavoj Ukrajini

često prolazi,

tako da ćeš, protivno svim zakonima,

imati vijesti

o meni.

Da ti budem iskren

ni tu nisam postigao mnogo,

jer ne znam jezike.

Ostao sam pjesnik.

Ali biti pjesnik među nijemima

isto je što i biti grobar

na Onome svijetu.

(Usput,

vidio sam grobove Levskog i Boteva.)

Moji vršnjaci

odavno su postali klasici,

a ja ljuštim sjemenke

na rubu Kanona.

Inače, čuvam Careve ovce

i tako zarađujem hranu.

Sreo sam dvije vrste ljudi.

Jedni su govorili –

„Ovuda će proći lijeha!“

Drugi su govorili –

„Onuda će proći lijeha!“

Bio sam razdvojen,

sjedio sam po sredini.

Iznad mene

izlila se voda.

Kao i prije,

nemam prijatelja.


Hodam sam po obali rijeke.

Gledam prema gore,

čekam da donese

ili neku škrinju

ili neku uljanicu

ili gnijezdo da svijem,

ili da sretnem ženu

koju volim.




2

*

Pao sam, majko,

ja sam mrtav,

ali se sjećam

vremena kad

si me hranila

mlijekom

i višnjinim cvijetom

i višnjinim cvijetom

sad sam mrtav, majko,

ja sam pao,

ali bih izgrebao

noktima po zidu:

„Odlikaši, popušite mi!!!“

ja sam pao majko,

ja sam mrtav,

moj otac,

noću,

penjao se po brezama

i bacao na vlak

jaja od svrake,

jaja od svrake,

(i bio je isključen, majko,

iz pionirske organizacije).


Sad sam mrtav, majko,

ja sam pao,

ali bih izgrebao

noktima po zidu:

„Odlikaši, popušite mi!!!“

Ja sam pao majko,

ja sam mrtav,

ali se sjećam

vremena kad

sam oprao glavu

i poslije ju razbio

na žutim opekama…

na žutim opekama…

Sada sam mrtav, majko,

ja sam pao,

ali bih izgrebao

noktima po zidu:

„Odlikaši, popušite mi!!!“





BDIN – SMETLIŠTE 1


Smetlište u Bdinu

ima tu osobinu

da nikada ne završava.

Otkad hodam, hodam, hodam…

To je početak i kraj,

beskrajni horizont očekivanja.

Tu se može vidjeti sve:

od komada plastike

do izrezaka iz starih novina,

nepotrebnih karata za vlak,

fotografija nepoznatih djevojaka,

sakatih dječjih konjića,

boca Coca-cole,

bista Lenjina i Staljina,

korištenih prezervativa,

slomljenih i prelomljenih križeva,

knjiga od Marka, preko Marxa do Marqueza,

od polumjeseca do srpa i čekića…

Ponekad srećem

i druge pjesnike,

ali oni ne govore strane jezike

i pripadaju

stranim književnostima,

tako da ne možemo

ostvariti kontakt.

Ponekad legnem

u neku kutiju

i osjećam se

poput djeteta

u utrobi,

sanjam da letim…

Ponekad je smetlište

toplo i dišem.

Ponekad si mislim

da ljudi ovdje

žive kao ptice

selice –


sa sjevera na jug

iz toploga u stud

i obratno.

I tako svakih

četrdeset godina.

Pušim jedan opušak

i nemam

gdje da ga bacim.


BDIN – SMETLIŠTE 2


Ponekad srećem

i druge pjesnike,

ali svaki živi

u svome vremenu,

tako da ne možemo

ostvariti kontakt.

Jednom sam sreo jednog pjesnika

i htio mu ispričati

kako bih volio živjeti

u vremenu Renesanse…

ili pak Preporoda.

Htio sam mu ispričati

o sličnosti između

ženskoga tijela i

boce Coca-cole,

o tome kako sam jedne noći

sanjao da se jedna od

karijatida na Akropoli

lomi i kreće prema meni.

Probudio sam se,

zagrlivši bocu Cole.

Ali on reče

da živi u Srednjem vijeku

i da je za njega

Žena Čudovište pakleno

i s time nam je razgovor

završio.














BDIN XI


Voljena

pišem ti

iz grada koji

ti ne preporučujem

da posjetiš.

Noć je ovdje

zadušničko-crna.

Ako dodirneš

nekoga,

u trenutku se pretvara

u prah.

Uostalom,

ne pamtim

da je svanulo.

Šećem često

po blatnjavim

ulicama,

nijem i usamljen,

a srce mi

vrišti

u hladnoj jeseni:

Zraka! Više zraka!

Zapravo,

ovo je grad

za izgnanike.

Inače,

stalna nepromijenjenost

pokazala se

kao moja stalna crta.

Liječnik je rekao:

„Ne znam točno

što je bolje

za čovjeka:

da se udavi

u tamnoj rijeci

ili da se baci

s balkona.“

Još uvijek sam

neizlječivo bolestan

i nastavljam

čuti glasove,

noću.

Danas,

dok sam

pušio,

čuo sam glas

jedne divne

pjesnikinje

/čitaj:

klasične vaze/:

„Nemam koristi od toga“

„Nemam koristi od toga“

No, gospođo,

želite li čuti moju

glazbu…

„Ovaj Schopen,

toliko je intiman,

njegova duša mora

uskrsavati

samo za prijatelje“

Svjetlost

prolazi

kroz mene

kao kroz kristalnu

čašu.

Oprao sam prozore,

sipao sam i čaj…

Stojim tu

i čekam te, bekoristan,

ispunjen šutnjom…

Htio bih

uskrsnuti

dušu Schopena

samo za tebe…

„Nemam koristi od toga“

„Nemam koristi od toga“





BDIN –

NARODNA PJESMA II


Pripjev:

Ja sad odlazim,

Pada već mrak,

nema ovdje više

nikog da me čeka.

Zbor:

Jedan naprijed, dva nazad

to je zakon

i poslije – odzad…

Pjevač:

Zbogom, zbogom,

gradske kurve,

s glavama uskim

i vulvama širokim.

Zbogom, zbogom,

marginalci,

pijanci glupi,

i periferni kvartovi.

Pripjev:

Ja sad odlazim,

pada već mrak,

nema ovdje više

nikog da me čeka.

Zbor:
Jedan naprijed, dva nazad

to je zakon

i poslije – odzad…

Pjevač:

Zbogom, zbogom,

gadna pseta,

pseudo-intelektualci

s mozgovima, opekama,

zbogom, zbogom,

pederi,

ostali bez mame

snivajući tate.

Pripjev:

Ja sad odlazim,

pada već mrak,

nema ovdje više

nikog da me čeka.

Zbor:

Jedan naprijed, dva nazad

to je zakon

i poslije – odzad…

Pjevač:

Zbogom, zbogom,

„komunisti“

s mislima prljavim

i guzicama čistim.

Zbogom, zbogom,

i tebi, care, čestiti,

među dvorjanima vjernim

da proživiš svoje dane.

Pripjev:

Ja sad odlazim,

odlazim na rijeku,

nema nikog više –

padam već u mraku.













BDIN –

NARODNA PJESMA III


(pjesma prije putovanja)

Mila, ja sam platio

plućima

i slezenom

osjećaj za slobodu.

Glupan! –

rekli bi

pametni.

Glupan! –

rekli bi

mudri.


Mila, ja sam platio

plućima

i slezenom

osjećaj za ljubav.

Glupan! –

rekli bi

pametni.

Glupan! –

rekli bi

mudri.


Ali taj osjećaj

vrijedi…

Ali taj osjećaj

vrijedi…





BDIN XVIII


Blatnjavi pejzaž

snijeg

višnjin cvijet

snijeg

višnjin cvijet

snijeg

Poriv za smrt

nagon za samouništenjem

Zaista i mi se

trebamo ubiti

to,

što smo bili,

da bi se rodilo

to, koje nismo…

Zaista

povod za

„Revoluciju“

i uzajamno

nerazumijevanje…


Ja sad odlazim.

Iza mene ostaju

posivjela lica

na zgradama

i ljudi

s posivjelim fasadama.

Negdje tamo,

usred azijatskih

grubih ruku

oglušuje

siroto nježno

srce

Bece –

bivše studentice –

povijesti.


A evo i rijeke.

Otamo dolijeću

glasovi

neshvaćenih

pjesnika:

onog

koji je ustrijeljen u srce

onog

koji je ispio smrtonosni otrov,

onog

makar jednookog

koji je ugušen pri tome…

„Onanisti!!!“-

reći će gospođa

s lijeva.

„Ne. Komunisti“ -

reći će gospodin

s desna.

Ja sad

odlazim

odavde!


Zbogom!!!

Blurb!!!

Blurb!!!

Blurb