Igor Rončević
Igor Rončević (Zadar, 1951.) diplomirani je slikar, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Piše poeziju, 2003. godine objavio je zbirku „Pjesme 1“.
Džepne godine
Vic o smrti, ispričan od žene, drukčiji ima šarm.
Saginješ se podići stvari poispadale iz
plitke tame tvoje torbice boje sladoleda.
Biraš ih jednu za drugom novim redoslijedom.
Nagnute, ispružene, rastvorene,
sve obavijene mirisima,
prolascima kroz tvoje ruke i kroz tvoje
džepne godine
oko kojih dvojiš
i ne podižeš ih.
Baletna večer
Bila si pomislila
da ti je netko drugi
dotakao
nadlakticu
kad si rame svoje
prolazeći uz ovalni zid
slala naprijed
laganim koracima podrške
preko plemenite
plijesni pozornice
drhtave od gradskog prometa
i strepnje mladih
balerina s iskustvom
već nekakvim
Lipanj na Sinjem vrhu
Da se tu u Ajdovščini
kako čujem ljudi
često umjesto na objed
upute na aerodrom
i od tamo da polijeću i lete
na sve načine i na sve strane
pa ipak vas gospodo tamo na Jadriji
koji koncem lipnja čekate
na telefonske priključke
pozdravljam odovuda
sa Sinjeg vrha
1002 m
Od Mirogoja do Zvijezde
Dim jutarnje paljevine
na nekoj se visini spaja
s nelogičnim oblakom
zastalim nad rasadnikom crnogorice
na Mirogojskoj cesti niz koju
ne vozim ni u jednoj od brzina
Po asfaltnoj kosini motor automobila
radi na prazno sve do njezina kraja
do grozdastog semafora
pod kojim stanem i čekam zeleno svjetlo
sasvim gradski znak koji mi dopušta
šumom motora istim i jačim
preko Zvijezde krenuti dalje
Ovratnik
Ivanu Kožariću
Satelitski snimak
pogled iz beskraja
odiše smeđom bojom
koja pamti Hrvate
zaogrnute gotikom
kako izlijeću iz svojih šuma
kopaju duboke bunare i
podižu stoku
na koju kadikad u pol bijela dana
klizne snijeg s krova
i okrzne u košulji svoje sestre
na dnevno svjetlo
tek išetalo dijete
Split
I Split je ušće
Mediteranu
jedan od gradova
dražica
u pazuhu
sa sluzavim
peninsulama i
insulama
mokrim od znoja
slot ulicama
u kojima sam plandovao
misleći da je dan
ili da je noć
i nepovijen
i olajan
Staklar i mesar
Sve što staklar zna o staklu
naučio je od stakla samog
Bravo – pod rukom kao od šale
danas na rubu stola prepolovi
demona bez brige za krv koja
s promjenjivom srećom
miješa se sa zrakom
i odlazi k mesaru preko puta
kod kojeg uvijek pršti dok on siječe
a navečer bude oprano jer
takav je red takav je to zanat
Vic o smrti, ispričan od žene, drukčiji ima šarm.
Saginješ se podići stvari poispadale iz
plitke tame tvoje torbice boje sladoleda.
Biraš ih jednu za drugom novim redoslijedom.
Nagnute, ispružene, rastvorene,
sve obavijene mirisima,
prolascima kroz tvoje ruke i kroz tvoje
džepne godine
oko kojih dvojiš
i ne podižeš ih.
Baletna večer
Bila si pomislila
da ti je netko drugi
dotakao
nadlakticu
kad si rame svoje
prolazeći uz ovalni zid
slala naprijed
laganim koracima podrške
preko plemenite
plijesni pozornice
drhtave od gradskog prometa
i strepnje mladih
balerina s iskustvom
već nekakvim
Lipanj na Sinjem vrhu
Da se tu u Ajdovščini
kako čujem ljudi
često umjesto na objed
upute na aerodrom
i od tamo da polijeću i lete
na sve načine i na sve strane
pa ipak vas gospodo tamo na Jadriji
koji koncem lipnja čekate
na telefonske priključke
pozdravljam odovuda
sa Sinjeg vrha
1002 m
Od Mirogoja do Zvijezde
Dim jutarnje paljevine
na nekoj se visini spaja
s nelogičnim oblakom
zastalim nad rasadnikom crnogorice
na Mirogojskoj cesti niz koju
ne vozim ni u jednoj od brzina
Po asfaltnoj kosini motor automobila
radi na prazno sve do njezina kraja
do grozdastog semafora
pod kojim stanem i čekam zeleno svjetlo
sasvim gradski znak koji mi dopušta
šumom motora istim i jačim
preko Zvijezde krenuti dalje
Ovratnik
Ivanu Kožariću
Satelitski snimak
pogled iz beskraja
odiše smeđom bojom
koja pamti Hrvate
zaogrnute gotikom
kako izlijeću iz svojih šuma
kopaju duboke bunare i
podižu stoku
na koju kadikad u pol bijela dana
klizne snijeg s krova
i okrzne u košulji svoje sestre
na dnevno svjetlo
tek išetalo dijete
Split
I Split je ušće
Mediteranu
jedan od gradova
dražica
u pazuhu
sa sluzavim
peninsulama i
insulama
mokrim od znoja
slot ulicama
u kojima sam plandovao
misleći da je dan
ili da je noć
i nepovijen
i olajan
Staklar i mesar
Sve što staklar zna o staklu
naučio je od stakla samog
Bravo – pod rukom kao od šale
danas na rubu stola prepolovi
demona bez brige za krv koja
s promjenjivom srećom
miješa se sa zrakom
i odlazi k mesaru preko puta
kod kojeg uvijek pršti dok on siječe
a navečer bude oprano jer
takav je red takav je to zanat
