Gordana Tkalec
Gordana Tkalec-Končić, rođena 1977. godine u Zagrebu. Do sada izdala zbirke poezije "Polegnuta u mjesečinu" (Felsina, Zagreb, 2002.) i "Bršljan na leđima" (Kigen, Zagreb, 2008.). Pjesme su objavljivane i u književnim časopisima i zbornicima (Hrvatsko Zagorje, Marulić i dr.)
Žena s torbom oko vrata
Tapka žena, s torbom oko vrata,
Rubom jedinog dvorišta.
Množina uzoraka suknje, kao uzorak duše.
Tko je bolestan.Ja nisam.
Tapšem je smiješkom.
Slažem cvijeće, vežem cvijeće.
Klimam glavoom lijepoj lutki.
Režem cvijeće.
Tko je zdrav?
Rupa u ogradi, kao rupa na suknji,
Kao rupa na duši.
Vrata šarenila otvorena.
***
Čovjek sa sporedne ulice
Magla upija tratinu
i ženu na njoj ustrčalu.
Gustoćom je umiruje.
Najrjeđim se dijelom šulja
prijelazom posljednje minute srpnja
U prvu kolovoza,
Prema čovjeku sa sporedne ulice.
On prilazi s namjerom
da joj tek pogled uhvati.
A želio bi biti
Upijanje prijelaza iz kojeg se smije;
Milovanje obijeljene tratine
Kojom se ogrće.
***
Frulice
Nemam površine.
Drveće mi raste u vodeno nebo,
Pod upalo sunce.
Krugovi se kroz mene šire: i oni upadaju.
Obostrano sam odražena.
Kamenje iz kamenja;
Zemlja na zemlji;
Lice u licu.
I obala kroz mene prolazi.
Breze sipaju frulice.
Glazba obilazi strane:
Ostavlja lukove da se povežem
Pod diežđem
Otpratila sam mater
k malomu svetlu,
daljeke od duoma.
Dežđ nas je pikal
dek sme se vljiekle
putem med drievljem:
kak nieme,
kak stranjske.
Ostavila sam ju, samu,
pri drugemi,
po križu sljičnemi.
Biežala sam dime
čez veljike mučanje.
Nebe me pralje zvana i znutra.
Z cieljem tieljem
i z puol duše
legla sam h postelju
i jedva se nekak prekrižila.
Mesec me počel pehati za oči,
čez uokne, kmicu, mačke i piese
i sa sam se odjemput
zljejala f potuoček
i tekla sam i tekla
k druge polovice mi duše:
pod diežđem,
med drievljem,
pri malamu svetlu
daljeke od duoma.
***
Vrapčeki
Glava si na na vanjkušu
mehko lježi.
Priziva misli teškuga dana, a
zna da je nedaju spati.
Cuk ide f kmicu i
piesi f kmice lajeju.
Pokrivam se do vuh,
stiščem čislje i
prosim za trunkicu blaženuga sna.
Morti me f jutre
zbudiju vrapčeki.
***
Angel
Tak buoga si,
stara,
a f lica kak pucica.
Čas si živa,
čas mi za suolem hmiraš.
Pak ti je teške,
pak se plačeš,
pak ti se ne da iti.
Gasiš se speč,
kak lampuš f uoknu.
Kmica je.
Nema vetra.
Same se angel bieli
predramla f oblaku.
*** kraj ***
