Zbigniew Herbert
Zbigniew Herbert (1924-1998) jedan je od najznačajnijih poljskih pjesnika i esejista. Njegova su djela među najčešće prevođenim djelima poljskih autora na druge jezike.
Spinozin krevet
Zanimljivo je da se u našem pamćenju najsnažnije ukorjenjuju slike velikih filozofa iz perioda kad je njihov život završavao. Sokrat koji ustima prinosi čašu kukute, Seneka kojemu rob reže žile (postoji takvo Rubensovo platno), Descartes koji se vuče po hladnim odajama palače i sluti da će uloga učitelja švedske princeze biti njegovom zadnjom ulogom, stari Kant koji miriše izgnječeni hren prije polaska u svakodnevnu šetnju (štap ide ispred njega i sve dublje se zabija u pijesak), Spinoza iscrpljen sušicom, strpljivo brusi optička stakla, već toliko slab da neće moći dovršiti Traktat o dugi… Galerija plemenitih umirućih, blijede maske, gipsani odljevi.
U očima biografa Spinoza je neuništivim idealom mudraca – bez ostatka usredotočen na preciznu arhitekturu svoga djela, savršeno ravnodušan prema materijalnim stvarima, oslobođen strasti. Postoji ipak jedna epizoda u njegovu životu, koju neki zaobilaze šutnjom, a za druge je ona neshvatljiv ispad mladenaštva.
Naime, 1656. godine umro je Spinozin otac. Baruch je u obitelji slovio za čudaka, mladca bez praktičnog uma, koji dragocjeno vrijeme gubi čitajući nerazumljive knjige. Zahvaljujući vještim makinacijama (u tome je glavnu rolu odigrala njegova rođena sestra Rebeka i njezin muž Casseres) oduzeto mu je nasljedstvo, u nadi da to rastreseni mladac neće ni primijetiti. Dogodilo se, međutim, nešto drugo.
Baruch je na sudu vodio proces s energijom kakvu od njega nitko nije očekivao, angažirao je odvjetnike, pozvao svjedoke, bio je konkretan i strastven, savršeno upućen i u najsuptilnije detalje procesa i uvjerljiv kao obespravljeni sin kojemu je nanesena nepravda.
Raspodjeli nekretnina pristupilo se relativno brzo (u tom su segmentu postojali jasni pravni propisi). No, sad je neočekivano nastupio drugi čin procesa, koji je izazivao opći prijezir i neugodu.
Baruch se – kao da je u njega ušao materijalistički đavo – počeo prepirati oko skoro svakog predmeta iz očeva doma. Počelo je s krevetom na kojem je umrla njegova majka Debora (nije zaboravio ni tamno maslinastu zavjesu). Zatim je zahtijevao bezvrijedne stvari, pravdajući to emotivnom vezanošću. Sud se silno dosađivao i nije mogao shvatiti otkud tom asketskom mladiću neukrotiva želja da naslijedi žarač, kositreni vrč kojem je otpala drška, obični kuhinjski stolčić, porculansku figuricu pastira bez glave, pokvareni sat koji je stajao u predsoblju i bio prebivalištem miševa, ili sliku sa zida iznad kamina, koja je toliko pocrnjela da je izgledala kao autoportret katrana.
I Baruch je dobio proces. Sad je mogao ponosno sjesti na piramidu svoga plijena i dobacivati prijezirne poglede onima koji su ga nastojali razbaštiniti. No, nije to učinio. Izabrao je samo majčin krevet (s tamno maslinastom zavjesom) – darivajući ostatak suparnicima koje je pobijedio u procesu.
Nitko nije mogao razumjeti zašto je tako postupio. Sve je izgledalo kao neskrivena ekstravagancija, a u biti je imalo puno dublje značenje. Kao da je Baruch htio reći da vrlina uopće nije azilom slabih, nego je taj čin odricanja zapravo čin hrabrosti onih koji posvećuju (ne bez žaljenja i kolebanja) stvari svima poželjne nečemu nerazumljivom i velikom.
Prevela Đurđica Čilić Škeljo
Zanimljivo je da se u našem pamćenju najsnažnije ukorjenjuju slike velikih filozofa iz perioda kad je njihov život završavao. Sokrat koji ustima prinosi čašu kukute, Seneka kojemu rob reže žile (postoji takvo Rubensovo platno), Descartes koji se vuče po hladnim odajama palače i sluti da će uloga učitelja švedske princeze biti njegovom zadnjom ulogom, stari Kant koji miriše izgnječeni hren prije polaska u svakodnevnu šetnju (štap ide ispred njega i sve dublje se zabija u pijesak), Spinoza iscrpljen sušicom, strpljivo brusi optička stakla, već toliko slab da neće moći dovršiti Traktat o dugi… Galerija plemenitih umirućih, blijede maske, gipsani odljevi.
U očima biografa Spinoza je neuništivim idealom mudraca – bez ostatka usredotočen na preciznu arhitekturu svoga djela, savršeno ravnodušan prema materijalnim stvarima, oslobođen strasti. Postoji ipak jedna epizoda u njegovu životu, koju neki zaobilaze šutnjom, a za druge je ona neshvatljiv ispad mladenaštva.
Naime, 1656. godine umro je Spinozin otac. Baruch je u obitelji slovio za čudaka, mladca bez praktičnog uma, koji dragocjeno vrijeme gubi čitajući nerazumljive knjige. Zahvaljujući vještim makinacijama (u tome je glavnu rolu odigrala njegova rođena sestra Rebeka i njezin muž Casseres) oduzeto mu je nasljedstvo, u nadi da to rastreseni mladac neće ni primijetiti. Dogodilo se, međutim, nešto drugo.
Baruch je na sudu vodio proces s energijom kakvu od njega nitko nije očekivao, angažirao je odvjetnike, pozvao svjedoke, bio je konkretan i strastven, savršeno upućen i u najsuptilnije detalje procesa i uvjerljiv kao obespravljeni sin kojemu je nanesena nepravda.
Raspodjeli nekretnina pristupilo se relativno brzo (u tom su segmentu postojali jasni pravni propisi). No, sad je neočekivano nastupio drugi čin procesa, koji je izazivao opći prijezir i neugodu.
Baruch se – kao da je u njega ušao materijalistički đavo – počeo prepirati oko skoro svakog predmeta iz očeva doma. Počelo je s krevetom na kojem je umrla njegova majka Debora (nije zaboravio ni tamno maslinastu zavjesu). Zatim je zahtijevao bezvrijedne stvari, pravdajući to emotivnom vezanošću. Sud se silno dosađivao i nije mogao shvatiti otkud tom asketskom mladiću neukrotiva želja da naslijedi žarač, kositreni vrč kojem je otpala drška, obični kuhinjski stolčić, porculansku figuricu pastira bez glave, pokvareni sat koji je stajao u predsoblju i bio prebivalištem miševa, ili sliku sa zida iznad kamina, koja je toliko pocrnjela da je izgledala kao autoportret katrana.
I Baruch je dobio proces. Sad je mogao ponosno sjesti na piramidu svoga plijena i dobacivati prijezirne poglede onima koji su ga nastojali razbaštiniti. No, nije to učinio. Izabrao je samo majčin krevet (s tamno maslinastom zavjesom) – darivajući ostatak suparnicima koje je pobijedio u procesu.
Nitko nije mogao razumjeti zašto je tako postupio. Sve je izgledalo kao neskrivena ekstravagancija, a u biti je imalo puno dublje značenje. Kao da je Baruch htio reći da vrlina uopće nije azilom slabih, nego je taj čin odricanja zapravo čin hrabrosti onih koji posvećuju (ne bez žaljenja i kolebanja) stvari svima poželjne nečemu nerazumljivom i velikom.
Prevela Đurđica Čilić Škeljo
