senko karuza
uz senka karuzu objavi da je rijec o dijelovima knjige
"Vodic po otoku" koja u izdanju Naklade MD izlazi
sredinom studenog
pusa
igor
PJESNIK
Trčimo po kamenjaru, preskačemo makiju, penjemo se na gomile kamenja s kojih možemo vidjeti malo dalje, ali ipak ne onoliko koliko bismo htjeli. Vičemo i ričemo iz sve snage kao da smo poludjeli, hvata nas bijes jer ne možemo ostaviti ovu slobodu na cjedilu, a nemamo je više s kim dijeliti. Kad bismo bili čarobnjaci zabranili bismo sve drugo osim ovoga i napravili da sve ovo ponovo živi. Umorni ni od čega, pretvaramo se u iscrpljenog konja koji je sagnuo glavu, ili u lozu koja je tko zna kako ostala sama na livadi, ni mrtva ni živa. Uspoređujemo naš život s tim životima na umoru jer drugo ne možemo i ne želimo, stisnutih zubi tjeramo bol koju ne možemo definirati i vraćamo se kući.
Tamo nas čeka nepoznat čovjek, nasmijan i radostan što nas vidi iako nas ne poznaje, ja sam pjesnik, kaže, i došao sam zamoliti da mi pokažete svoje pjesme. Iznenađeni smo i ljuti istodobno, pokazujemo mu da je dobrodošao, ali da nije lijepo tako odmah, s neba pa u rebra. Ipak ga uvodimo u našu kuću, ubacujemo drva u komin i palimo vatru, iznosimo vino i nudimo ga. Gledamo kako se opušta i kako vjeruje tom životu o kojem ne zna ništa, ali da bi svakako želio vidjeti te pjesme o kojima se naveliko priča. Uzimamo bilježnicu i čitamo, nakon toga kidamo listove i bacamo ih u vatru. On je zbunjen, pita znamo li ih napamet, imamo li ih možda negdje prepisane, bila bi šteta da takvo blago samo tako nestane, pogotovo ona koja mu se strašno svidjela i koja govori o samoći.
Točimo još vina, nazdravljamo.
To su stare pjesme, kažemo, treba napisati nove.
BEŠTIME
Od ranog jutra smo u našem vinogradu, ne mičemo se s mjesta na kojem se ukopao traktor, oko nas je krater da bi se čovjek slobodno mogao sakriti unutra, sto puta smo već bili po dijelove za koje smo mislili da su bolji od onih starih, ruka nam je utrnula od povlačenja konopca, jer smo ga najmanje petsto puta pokušali upaliti, zubi nas već ozbiljno bole od stiskanja i suzdržavanja da grubo ne odbrusimo svakome tko nam u prolazu dobacuje komentare. Vičemo na Japance kad smo sami i proklinjemo dan kad smo zaključili da bi oni o poljoprivredi mogli znati više od Nijemaca ili Talijana, tučemo štapom po tom jadnom traktoru kao da je živo biće i da će se opametiti, ne mora više ozbiljno ni raditi, samo malo, da nas ne sramoti. Najgore nam pada što vidimo barba Luku, njemu je sin iskrcao traktor, koji je kupio kad je bio mlad, a to je bilo prije nego se Isus rodio, dovukao taj nejasni komad željeza u vinograd do našega, upalio mu ga iz prve i otišao za svojim poslom, a barba Luku ostavio da šeće s njim nama pred nosom, kao s poslušnim psom. Gledamo ispod oka kako to čudo radi i kako s lakoćom prevrće zemlju, psujemo na sav glas da nas mogu čuti i oni kojih se to ne tiče, razvlačimo tog našeg malog ljepotana po ringu, i zaklinjemo se da ćemo promijeniti profesiju, jer ovo nam se ne događa od jučer.
Sjedimo na kamenu i masnim rukama pripaljujemo cigaretu, barba Luka je pored nas i koristi priliku da zapali dok mu nema žene, svi ga previše maze, kaže, i nema više nikakvoga gušta u ovakvom zdravom životu. A ovaj naš lipi traktor, da di smo to kupili, pita. U nama kuha kao u utrobi parobroda, uvijek smo s njim bili dobri, a sad je i on počeo… i odmah mu kažemo - barba Luka, dosta nam je svega, nemojte nas još i vi za jezik vući, a njemu iskre oči kao da se pomladio, maše rukama prema nebu, ništa grubo nije mislio, nego samo da bi on od gušta ovakav jedan kupio, jer vidi se odmah da je to puno dobar traktor za beštimat.
ZAMKE
Kad nam more nije naklonjeno, lako ga zaboravljamo i puštamo na miru dok se ne upristoji, okrećemo se selu i vatri, kominu i hrani koja sad nije riba. Oblačimo najdeblje džempere i kapute i pripremamo se kao da odlazimo na kontinent, na neku nezamislivo visoku planinu gdje ne znamo što nas čeka, iako je ona udaljena samo nekoliko kilometara od mora. Tamo nas dočekuju rođaci koji govore drugačijim jezikom, kojima je zemlja jedino čvrsto tlo koje imaju i more vide rjeđe od turista, a o kupanju da i ne govorimo, makar ni mi tu nismo puno bolji. Grlimo se i ljubimo ispred kuće kao da smo došli tko zna odakle, osvrćemo se oko sebe i odmah ispitujemo... Čudimo se vrtu u kojem raste sve što postoji na ovom svijetu, ali točno onoliko koliko treba, ulazimo u konobu i razgovaramo s vinom i prošekom, opijeni tim bogatstvom pomalo zavidimo toj izvjesnosti i čini nam se na trenutak da su zemlja i more različiti.
Rođak nas vodi iza kuće, pratimo ga u gustoj makiji i gledamo kako rukama razgrće grane, kleči i pregledava zamke napravljene od kamenih ploča s posebnim mehanizmom od grančica, vadi kosove i ponovo ih napinje. Idemo dalje, još dublje, mi smo zaduženi nositi lovinu i da nas se pita žalimo li više ptice ili ribe. Kasnije, dok sjedimo ispred komina i gledamo kako se krčka taj božanski tingul, opija nas miris dima i vina, zaboravljamo mjesta na kojima se živi bolje i ne možemo zamisliti ništa drugačije od ovog. Naš sin, na kojeg smo ponosni jer studira u Zagrebu, sada nam nije nikakva dika jer je postao vegetarijanac i na to nismo računali. Za ovo bi vas, kaže, trebalo zatvoriti, uništavate faunu i narušavate prirodnu ravnotežu.
Rođak stavlja veliku crnu teću nasred stola, a njegova žena je skuhala blitvu iz vrta, i sada je, začinjenu maslinovim uljem i lukom, trpa našem sinu na tanjur. On prezrivo gleda prema nama i poput nekog samozvanog kralja koji može sve što zaželi, kaže: jedete leševe!
Želimo odmah izbrojiti sve psovke koje znamo i braniti tingul i život, ali nas rođak smiruje, stavlja nam ruku na rame i vraća na stolicu, pusti malog, kaže, on još ne zna da i blitva diše.
DOKTOR
Kad smo toliko stari da se više ne možemo roditeljima ni na što požaliti jer njih odavno nema, djeca i unuci misle da izmišljamo zato što imamo vremena. Kad teško prodire do srca da više nismo nikomu potrebni i samo smo smetnja gdje god da se nađemo i što god da poželimo, ne daj Bože da još i poželimo nekamo otići, u toj našoj nevidljivosti koja samo zauzima prostor i u kojoj ne znamo reći što nas boli, jer nas boli sve. Obilazimo našeg doktora koji jedini ima strpljenja razgovarati s nama o tome kako živimo. Otkrivamo mu što jedemo i koliko pijemo, koliko se bojimo i koliko ne znamo, vidimo da nas drži kao malo vode na dlanu jer stalno ispituje i ljuti se kad varamo, a izmuzao je iz nas i to da nam je probava kao nikada do sada i ako hitno nešto ne poduzmemo, teško ćemo kasnije s time izaći na kraj. Uvjerava nas da to danas nije ništa, prepisuje nam čepiće za sljedeća tri dana, jedan ujutro, jedan navečer, od hrane samo lešo i malo, i kad to bude gotovo da se odmah javimo, pa ako ne bude dobro, a bit će dobro, onda ćemo vidjeti kako ćemo i što dalje. Može nas boljeti ne znamo kako i koliko, ali osjećamo se zaštićeni tolikom brigom, da smo to prije znali i češće bismo dolazili, zahvaljujemo i pričamo još i ono što ne treba, jer i to ćemo drugi put riješiti, zadovoljni zatvaramo vrata njegove ordinacije i odlazimo sa svoje tri noge malo sigurniji, zatvaramo se u svoju samoću sa svojim čepićima i vrijeme počinjemo računati po njima.
Evo nas ponovo u ambulanti nakon tri dana, probava je u redu, čisti smo i poskočni, zaboravili smo na one druge probleme i njih kao da nije ni bilo, samo smo se došli javiti i potužiti da su čepići bili malo preveliki za naše grlo pa smo ih morali iz tri puta progutati, nadamo se da nije greška ako smo ih lomili, ali, eto, nismo znali. Doktor se hvata za glavu, lijepo sam vam objasnio kako i gdje treba, viče na nas, vidim da vam moram dati nešto za pamćenje, kaže, i makar se sramimo zbog tolike greške, dobro nam je, probava je sada u redu i imamo prijatelja.
