Gordan Begler
Knjiga Gordana Beglera Night Club, Hotelo kombinacija je dviju knjiga priča, dvaju dramskih tesktova i pjesama inkorporiranih u tekst koji funkcionira kao večernji šou u baru, kao pričanje publici u mraku. Njezina neobična izvedba dopušta da je čitamo kao glas ogorčenja i bijesa, kao glas podzemlja koji hoće na svjetlo dana... Višeznačna i raznolika struktura knjige plod je autorovih interesa (proza, drama, glazba, film...), ali ona mu se istodobno nadaje kao uzbudljiva i produktivna pripovjedačka matrica o muškarcima i ženama, zabavljačima i promatračima.
*
Vrijeme potrebno za jedno prosječno pišanje je već odavno prošlo. Dvojica sa rastvorenim rasporcima i dalje stoje okrenuti pisoarima. Niži, debeljko, u odijelu, počinje otpuhivati i zagledavati u strop. Čini se da se dosađuje ili jako napreže da bi postigao “nešto” i da mu već postaje i pomalo nelagodno. Na kraju progovori:
– Ne znam zašto, jednostavno ne mogu pišati kad je netko u blizini.
Viši tip se osvrne po preostalom dijelu toaleta, kao da provjerava je li tvrdnja uopće upućena njemu, a onda svrne pogled ka debeljku.
– Pa bi želio da ja odem?
– Ne... ne... nisam to rekao.
– Nego što si rekao?
– Mislio sam to samo onako, nisam mislio...
– Što nisi mislio?
– Pa mislio sam daaa... nisam htio... nego sam... hoću reći
– Je li ovo neka ispovijest?
– Ma ne, samo hoću reći da...
Ovaj put tip zatvori rasporak i okrene se prema debeljku.
– Ti to meni pokušavaš uvaliti neku spiku?
– Ma neee, ja samo... – debeljko se do znoja kajao što se tako nesmotreno upustio u razgovor sa nepoznatim, koji je, sad mu je to postajalo sve jasnije, izgledao više nego sumnjivo, štoviše opasno.
Tip ga gleda bez riječi.
– Ooo... ovo je nesporazum...
– Nije ovo nikakav jebeni nesporazum...
– ... Pitao sam te, je l’ ti to meni pokušavaš uvaliti neku spiku?
Tip mu se unese u lice. S visine.
– Molim te nemoj me tt... t... tući, tt... ttek sam podigao odijelo s kemijskog čišćenja.
Tip ga gleda. ... Stoje tako minutu (bez riječi).
– Imaš cenera?
– Imam.
– Daj.
Debeljko izvadi novčanik iz stražnjeg džepa i izvuče novčanicu (dvadeseticu).
– Ovaj, nemam, deset.
Tip mu uzme iz ruke novčanicu.
– Idem razmijenit.
Tip izađe iz WC-a.
– Phhhh – odahnu debeljko s olakšanjem – kakva rupa...
Proviri oprezno kroz vrata, lijevo, desno, a zatim izjuri, ne osvrćući se.
*
Svjetlo u toaletu se postupno gasi, a svjetlo i žamor u susjednom prostoru se pojačavaju. Tri metra zračne linije dalje, s druge strane zida nanizanog pisoarima, na malom podiju nalik pozornici u dnu jeftinog zadimljenog bara, nalik zamračenoj zubarskoj čekaonici, stoji tip i nešto govori u mikrofon. Ispred opskurno osvijetljene pozornice, razvija se tipična barska atmosfera, s puno dima, i nesuvisla žamora. No, sve osim podija s govornikom je u mraku i gomila je dovedena do neprepoznatljivosti tamnih, jedva prepoznatljivih silueta.
SMAK SVIJETA
Ali ne u obliku
Velikog potopa
Ni u obliku velikog praska
Ne
Ne
NE
NE
NE
tisuće malih Smakova Svijeta
sustići će nas
u krevetu,
na poslu,
za volanom,
u obliku
loših vijesti
liječničkih nalaza
krivih procjena
U prvi mah
Činit će se
Da se nije dogodilo
Ništa
Ali te tisuće,
Ti milijuni
malih Smakova Svijeta
poprimit će oblik
milijuna malih srčanih udara
milijuna moždanih kapi
milijuna grižnji savjesti
i milijuna bezgraničnih
Razočarenja
Što će ih svatko doživjeti
baš
od svoga
Najboljeg prijatelja
Razočaranost će vladati
Svijetom
Kao što sada vlada
Sreća
Tužni će
Trčati svijetom
Kao što sada trče sretni
A onda će opet
Nakon pet tisuća
Godina
Dugog iščekivanja
Ponovno stići
MESIJA
Svratiti u prvu radio
Postaju
Izvesti par
Nezaboravnih trikova
i Svijetom će
ponovno
zavladati
red
sklad
ljubav
i
harmonija
Pri kraju pjesme tip je gubio ton, koji se polako spuštao u dubok alkoholičarski hropac. Završivši i dalje je stajao nonšalantno, promatrajući ljude ispod sebe. (Ovacije i skandiranje prisutnih, koje je uslijedilo, nije ga niti najmanje diralo. Štoviše, bilo je očito da nazočne prezire svim srcem.) Bio je pijan, bio je jako pijan. Tip započe drugu pjesmu.
VRIJEME
Vrijeme je novac
Novac su problemi
Problemi su psihoze
Psihoze su ženskog roda
Isto kao i puške, države i droge
i možda su izbočine praktičnije
od udubina,
no ne mogu biti same sebi svrha
Sex je gadan, ali je konstanta
Poput iksa i jednadžbe s dvije nepoznanice
jer i kada se izvučemo iz čahura svoje
nezasitne uvjetovanosti
ne ostaje nam ništa
I možemo se praviti da ne primjećujemo
ali se ne možemo oteti dojmu da smo nule
Pijan k’o zemlja, natopljen k’o spužva, na rubu nesvjestice, oči su mu bježale pod kapke, iz njega je bazdio alkohol, njegov izlizani sako isparavao je etanole... stalak mu nije služio kao nosač mikrofona, koristio ga je kao štaku... kao oslonac koji ga je spašavao od trenutnog pada...
PREDAJA
Beskrajna krivnja
I beskrajno iskupljenje
kao dokaz
NAŠE GLUPOSTI
I nemogućnosti da
Sagledamo stvari
REALno
Niže se ne može
Od ovoga gdje smo sad
U stvari može
u bolnicu
i na groblje
... I onda će netko napisati
Umro prirodnom smrću,
A može li mi netko reći
koja je to smrt PRIRODNA
ili još bolje,
koja je neprirodna
Kad je napokon završio i tu pjesmu, on se duboko usekne i pljune na stage. (Taj potez izazavao je erupciju oduševljenja kod publike.) Pljesak se još nije smirio, a na stage izlazi debeli tip sa sjebanim odijelom, sjebanom facom, sjebanim šeširom i sjebanim naglaskom. Uspinjući se, debeli kipti od bijesa, pokazujući prstom na mjesto gdje je veliki umjetnik upravo pljunuo. Ipak, sve ostaje samo na neverbalnoj prijetnji kimanjem glavom... nešto kao... – nemoj da se to više ponovi. Prišavši do krivca, koji, iz predostrožnosti, teturajući ustuknu metar-dva unatrag, debeli posegnu za stalkom i energično izvuče mikrofon.
– Na dugo moljenje vlasnika da napokon organiziramo ovu pjesničku večer... bla bla, bla bla... bla... ovdje je s nama večeras, probrana umjetnička krema grada... bla bla bla bla... aaaa sada... na redu je pjesnik, umjetnik, zovite ga kako hoćete, on sebe naziva DEPRESIJA! Depresija je tip koji vas zasigurno neće razveseliti. Tip pomalo hladan, pomalo mračan i nepristupačan.
Debeli odlazi sa malog stagea.
– Dobra večer... ljudi, vlasnici ovog kupleraja su me zamolili (oponaša glas Debelog) da vodim ovaj shit od pjesničke večeri, ha ha ha... ha... Zamolili su me da ovdje ispraznim crijeva ili što već...
KLIŠEJ
Bili su umjetnici
Mnogi su ih ljubili u dupe
mogli su napraviti bilo što...
... mogli su prditi
i to je bilo protumačeno
kao vrhunska instalacija
Ti ljudi srali su umjetnost
oni su je jebali
ubijali
Rađali
Oni su bili Bogovi
... kopirao sam ih
skidao,
ponavljao njihove riječi
izgovarao iste slogove
onako kako su oni to činili
ali te riječi nisu zvučale isto
... iz mojih usta
zvučale su drugačije
kada su ih oni govorili,
dobivale su na dubini.
postajale
jače.
snažnije.
uvjerljivije.
kada su ih oni izgovarali
zvučale su
stvarno
Oni
oni su svemu davali smisao
štogod bi dotakli procvjetalo je
što god bi spomenuli
uzvisilo bi se
Njihovo prvo ime bila je Umjetnost
Njihovo prezime bila je umjetnost
Umjetnost, to su bili oni
tako neponovljivi
i izvanserijski...
