Almost Famous

Iz zbirke TJESKOBA MUŠKARCA (MIEHEN IKÄVÄ, 1997):

VELIKI LJUBAVNIK (SUURI RAKASTAJA)

Na muškarce nakupačko uvjeravanje ne djeluje. Znaju oni tu pjesmu. Oni se sâmi njome koriste kad treba ženi dokazati ljubav. To ih podsjeća na težak rad i igru – na sve ono što je sumorno u ljubavi. Priziva im u misli loš seks.

Veliki ljubavnici ne cvile. Oni se svuku, sruše na plahte i zure odozdo zažarenim očima. Žena ih slijedi, anđeli joj lepeću krilima u grudima. Samosvijest je zarazna, a sloboda oslobađa.

Ujutro veliki ljubavnik odlazi bez riječi. Žena iščekuje čitav dan i dugu večer. U ponoć odlazi razočarana u krevet. S utihle ulice čuje se škripaj ručne kočnice. To je pozdrav velikog ljubavnika.

Nakupac lljubavi leluja između strasti i osjećaja krivnje; veliki ljubavnik zna što hoće. On ne traži razloga za odustajanje. On zna da pobjeđuje čim uđe u krevet. Ponekad unjem spava ženin muž – svrate k ženi nakon večernjeg izlaska, a hrkanje se čuje sve do predsoblja. Veliki ljubavnik razbaca odjeću i gol ulazi u spavaću sobu. Petnaestak minuta kasnije žena dolazi za njim. Ona se skida i namješta između dva muškarca. Muž se budi ali se pretvara da spava. I njemu je jasno da se događa nešto veliko.

Ako žena oklijeva, veliki ljubavnik već nešto smisli. Ustaje iz kreveta, vadi iz džepa na grudima lisnicu i prazni je na plahti. Pokazuje papire jedan po jedan, navodi JMBG, brojeve bankovnih računa, krvnu grupu i pin. Te noći on priča opširno o svojim papirima. Pred zoru žena otvara svoju torbicu, vadi iz nje lisnicu i otkriva svoje papire. Zajedno idu u krevet.

U vrevi ulice velikog se ljubavnika ni po čemu ne može prepoznati. Otvori li usta pitajući za adresu, žene ga pozivaju na piće. Kad s hokejašima provodi večer u sauni, on je taj koji uzdiše: ”Ah, kad bi me bar mama zamotala u ručnik i uzela u krilo.”

LJUBOMORA (MUSTASUKKAISUUTTA)

Strah od smrti paralizira mladiće sklone riziku. Karcinolozi se boje raka. Supruzi najvjernijih žena zapadaju u ljubomoru.

Žena je zbog nekog tečaja odsutna preko noći. ”S nekim je muškarcem”, sine suprugu. Ideja sazrijeva tijekom idućeg dana. Kad se žena navečer vrati, doček je hladan. Nakon dnevnika muž već udara. Obećaje prestati čim mu prizna. Ipak, ne prestaje.

Pogrdni nazivi i šamaranje traju čitav tjedan. U subotu žena odlazi u dućan. Tri minute tamo, tri natrag i tri u dućanu, procjenjuje suprug i mjeri vrijeme. Žena se vraća nakon deset minuta. Žena pjevuši vadeći stvari iz vrećice.

Prije rata napade bijesa su u duševnim bolnicama liječili kupkama. Na kadi je bio poklopac od šperploče i na poklopcu prorez za glavu. Prvo hladna kupka dva sata, pa onda vruća kupka sljedeća dva sata. Ako čovjek ne zaspe za osam sati, tukli bi ga palicom kroz mokru plahtu. Tako ne ostaje tragova i čovjek zaspe. Ponekad su bolesnika zatvorili u ćeliju, između dviju vratiju udaljenih 40 centimetara, glavom nadolje. On bi prvo stajao na rukama, onda na glavi, a na kraju bi se sklupčao na podu. U tom bi ga položaju navečer smjeli odnesti u krevet. Djelotvornija sredstva stigla su iz Njemačke nakon rata. Sad čovjek zaspe prije no što mu bolničar izvuče iglu iz mišića.

Suprug se budi u bolničkoj sobici i vraća se u stvarnost, razabire svoj položaj, shvaća tko je i gdje se nalazi. Tu on pošašavi. Odvode ga na odjel. Elektrošokovi pomažu. To utječe na pamćenje, ali pamćenje nije toliko važno. Najvažniji je duševni mir.

Nakon tri tjedna suprug je opet kod kuće. Šutljivo se razvlači po kauču. Ni ženi se ne pjeva. Iz dućana se vraća gotovo u trku.

Odluka o rastavi sazrijeva petnaest godina. Za šesnaesti Božić žena zove s posla najjače muškarce da joj pomognu oko selidbe. Suprug se mota nosačima oko nogu, gura im pivo u ruku i šapuće im laži o ženi.

U periferijskoj garsonjeri ženi je mirno. U očima rodbine ona je napustila bolesnog supruga. Suprug šalje prijeteća pisma i dolazi sjekirom razvaliti vrata. Ti dolasci prestaju nakon deset godina. Ženi je 68 godina. Ona sad može započeti vlastiti život.

SVADLJIVCI (RIITELIJÄT)

Neki se vole kroz svađu. Od svađe je prošlo tri dana a muškarcu ni traga ni glasa. Supruga telefonom pročešljava cijelu pokrajinu, bdije i plače za kuhinjskim stolom. Misao joj se kreće u krugu između psovanja, sumnjičanja i molitve. Nakon četvrte noći sve mu je oprošteno – samo da se vrati živ. Ujutro čovjek bane u predsoblje: ”Pogodi gdje sam bio?” ”Na sajmu u Forssi”, grubo će žena. Svađa može početi.

Radnim danom oboje su umorni, ali vikendom imaju vremena jedno za drugo: svađaju se u kafićima, u taksiju, doma. Upadaju u sobu, bacaju se ravno na pod ili na krevet, pljuju, sline i hvataju dah u iskrivljenim položajima. Pred zoru se kraval smiruje. Umorni glasovi supružnika čuju se na stotine metara: ”I susjed bolje izgleda od tebe, zajebaniji je ali bolje izgleda.”

Ne razmišljaju o razvodu, svađa ih drži zajedno. Jednom im je spasila život. Muškarac u ribičiji prevrne čamac. Obala je daleko, a pojas za spašavanje doma u ormaru. Mobitel radi. Muškarac se nogama održava na vodi i na valovima tipka po telefonu. Centar za uzbunjivanje obećaje pomoć kroz pola sata. Četvrt sata kasnije muškarac zove mamu i javlja ukratko: „Ne mogu više izdržati, sad je gotovo“. Minutu kasnije na pučini zvoni mobitel. „Zakaj nisi mene nazval“, urla žena, „daj se već odluči s kim si u braku, sa svojom mamom ili sa mnom!“

Čovjek već iste večeri izlazi iz bolnice. „Prokleti kreten, mogla sam ostati sama“, žena počinje u taksiju. Svađaju se čitavu večer i noć. Kad sunce počinje izlaziti, muškarac kaže da ide na pecanje. Žena slijedi muškarca s torbom s pivskim bocama i baca za njim prazne boce. Boce se odbijaju od muškarčevih leđa i razbijaju o asfalt. Dvaput obilaze oko zgrade, umorni su i vraćaju se kući spavati. Ljetno se sunce diže ponad krovova. Bakice se bude i skupljaju krhotine s dvorišta.

GLEDAJUĆI HOKEJ (JÄÄKIEKKOA KATSELLESSA)

Gledajući hokej, čovjek vidi svoju ogoljelu sudbinu: radimo, nadamo se, igra se dobro odvija, ali pločica je u vlastitoj mreži. Poraz se može izbjeći promjenom sjedišta – ako nas sreća napušta na kauču, treba se preseliti u naslonjač, ako nas napušta u naslonjaču, treba stajati. Posljednje trenutke utakmice treba otrpjeti sasvim sâm.

Nakon poraza osjećamo se pročišćeno: sve je srušeno. Ne možemo dugo zaspati. Golovi iz protunapada i vlastite propuštene prilike usporeno nam se vrte u glavi. Razmišljamo o izboru vratara.  Pred zoru, u noćnoj mòri, moramo braniti snažne protivničke udarce svim udovima i vaditi pak iz mreže iza leđa.

Ujutro se vlastiti život može oprezno početi odvajati od hokeja. Dom pristaje biti isti kao i prije. Nebo još uvijek izgleda kao na nebo. U lisnici ima još novca. Ublažujući osjećaj neovisnosti struji tijelom: ništa nisam izgubio. Ipak, tjeskoba se u naletima vraća tijekom idućih par tjedana.

U hokejaškoj dvorani, dok smo stisnuti među drugim muškarcima, hokej nas se toliko ne doimlje. Sve nas boli. Gledamo konstrukciju ledene dvorane, slušamo mrmljanje susjeda i čekamo u repu za kobasice. Tuča znojnih mladića uz rub klizališta za nas nema značenja. Vlastitu sudbinu u njima ne prepoznajemo.

Podjednako je razočaravajuće krvlju srca svoga risati ljepotu hokeja ljudima iz južnih zemalja. Oni samo zure u nas, šutke i bez razumijevanja. Pristojan Finac zapamti pred put par imena lokalnih nogometnih junaka i ponavlja ih u barovima i konačištima. Svi ga grle i pred njega donose piće i hranu. Grci trče kući po pivo i slike s utakmica reprezentacije od 1970-tih naovamo tako da im sve pijesak pod nogama pršti. Finac ih mora pažljivo proučavati ponavljajući pari imena, premda mu sunce prži potiljak a u srcu mu leži sjajni bijeli led, plave crte i krasni planovi zajedničke igre.

++++

Iz zbirke ZEMLJA SKRIVAČA (PIILOUTUJAN MAA, 2002):

KUPAONICA (KYLPYHUONE)

Kupaonica je gnijezdo sramežljivog preljubnika. Tamo se njegova použuda rađa i tamo se on zbog nje kaje.

Muškarac pere kosu u subotu navečer, škropi se losionom za poslije brijanja i gleda čistoću u ogledalu. To on želi darovati ženi. On ne smatra svoju namjeru grešnom u ovom svijetu gdje se duše premazuju vapnom, izruguje se svetosti i za pičkom se trči s kurcem u šaci, a svaki je  vikend kao karneval.

Čovjek ulazi u kafić i stvar je gotova: u taksi i u krevet. Koža se tare o kožu, ali čovjek se ne može približiti ženi. Žena mu je strano biće. Čovjek ju je sreo u zadimljenoj buci gdje je  razgovor isprekidan kao na mobitelu.

U nedjelju ujutro čovjek se probudi rano. Na jednoj nozi mu je ostala čarapa. Napola omekšani goli pimpek mu se klati. Čovjek sad mora hladnokrvno ležati i gledati pruge na tapetama, mora se podsjetiti što je sve zgriješio i zašto se osjeća kao Sveti Petar kojem kukuriče pijevac. Nema veze što je prevario ženu, ali zašto je prevario sebe? On želi pobjeći. Želi otrčati preko leda na drugu obalu, u veliku šumu i izbrisati svoje tragove granama jele.

Čovjek ustaje i odlazi u kupaonicu. Tamo može uzeti time-out. Tamo se osjeća kao glumac koji se povukao sa scene u garderobu; tamo može prekriženih nogu provjeriti dobitnu kombinaciju lota i očistiti novčanik prije no što će ponovo morati skočiti na pozornicu zagrnut u junačku pelerinu.

Čovjek gleda policu u kupaonici i procjenjuje ženin kulturni nivo. Ako je visok, čovjek se razvedri. Nazivi proizvoda ga tješe: stabilne međunarodne kompanije. Ona ista čistoća kupaonice koja ga je sinoć poticala, sad ga smiruje. Pločice odišu tihom snagom. One ga ne optužuju.

Kad čovjek otvori vrata kupaonice, zna da će se izvući. Može mirno navući košulju, zakopčati gornji gumb i tutnuti cigaretu u usta.

Na stražnjem sjedištu taksija čovjek ponovo vidi svoj lik kao cjelovit. Razmišlja bi li kod kuće preuzeo ulogu komentatora ili bijesnog frajera. Stid ostaje sve dalje iza njega. Vožnja u autu čini ga opuštenim, vraća mu se unutarnja ravnoteža, padaju mu na pamet olakotne stranputice. Muškarac ne može ništa protiv svoje prirode. Zašto je stvoren kao neki Don Quijote koji mora suknuti svoje koplje u svaki propeler kao u školsko šiljilo, tako da iverje leti. I zašto bi ona dragica koja doma za kuhinjskim stolom rašpa nokte bila oličenje savršenstva? Možda je baš ona kreten.

Svijet mu opet izgleda jasnim. Čovjek je opet jedno sa svijetom kao onda kad je bio dijete, kad je sjedio u lokalnom vlaku, a vani je bila ista temperatura kao i unutra, i osvjetljenje je vani bilo isto kao i unutra, a lokalni vlak je klizio krajobrazom.

Kad čovjek tjedan dana kasnije pripovijeda prijateljima o toj avanturi, priča zadobija tonove samohvale. Geste postaju kočoperne. Čovjek se i sâm čudi kako tako olako prihvaća što mu se dogodilo: kao da se nikad nije skrivao u kupaonici.

U ZRAČNOJ LUCI (LENTOASEMALLA)

Čak i žustri trgovac ili stručnjak za odnose s javnošću može poželjeti sakriti se od aerodromske gužve. Pet je sati u ponedjeljak ujutro, neispavanost pritišće, a čeka ga let u sjevernu Ameriku. Rukom prevrće po džepovima: tapše putovnicu, kartu, lisnicu i telefon, pa opet ispočetka. Na pameti je sinoćnja noćna mora. Muči ga baš zato što se šef nije derao već ga je hvalio. Do mirovine ima još 30 godina, a čovjek ne zna kako će preživjeti ovaj dan. Avion polijeće za pola sata. Čovjek ustaje da protegne noge.

Ima ljudi koji se nikad ne kriju. Oni kroče kroz vrata glavnog ureda podjednakom prirodnom sigurnošću kao čovjek iz Tamperea prema štandu s kobasicama na tržnici. Ne čine to krišom niti šapuću. Ne bježe od ničega niti izbjegavaju bilo koga, već se obrušavaju golih grudi na bajonete. Idu svijetom kao da uzimaju ono što im pripada ili kao da kroče po svojem imanju. Kad čovjek upozna takve ljude, čini mu se kako bi oni mogli riješiti većinu svjetskih problema i čudi se kako ih nisu već riješili.

Čovjek odlazi do kraja aerodromske zgrade. Primjećuje zahod za invalide i ulazi u nj. Zahod je čist. Umivaonik odražava svjetlucanje neonskih svjetiljki. Papirnati ručnici čekaju na svojim stalcima. Prostor je toliko tih i miran da u tome ima nečeg nezakonitog, kao da se osjeća neko nedozvoljeno odsustvo. Čovjek se umije, pritisne papirnati ručnik o kožu i sjedne. Osjeća se čudno, čudnesno dobro. Ovako se nije osjećao već godinama. Vrtio se poput otpale oštrice cirkulara, a sad sjedi u aerodromskom zahodu. Neka avioni odlaze i dolaze. On će svoje misli promisliti to kraja; kako bi mogao napustiti posao, isprazniti garažu i tamo s dečkima svirati rock.

Kad čovjek konačno izađe iz zahoda osjeća se kao da je tamo proveo čitav dan. Može otići do izlaza i kroz tunel u avion. Četiri sata kasnije on gleda sa svojeg sjedišta kraj prozora grenlandske glečere, papirnati krajobraz koji gužvaju sjene. Naslanja glavu na osunčano mjesto na naslonu. Sve izgleda lagano i dobro, čak i posao koji ne može biti baš sasvim loš kad mu je pružio ovaj doživljaj.

KNJIŽNICA (KIRJASTO)

Ugodna seoska knnjižnica može biti raj, ali u stručnoj biblioteci mnogo se toga krije. Namjernika tamo očekuju kilometri praznih polica, tišina samotnih sobnih biljaka, te tuga – onakva kao na stadionu na stazi za skok u dalj u listopadu.

Prvo se treba kretati kao da se traži, zatim se iznenada mašiti knjige i otvoriti je. S čistog prvog lista u zrak prhne prašina. Površina papira je žućkasta, tisak primjeren, tema knjige je recepcija katalonske ženske književnosti u Švedskoj. Knjigu treba nježno pogladiti.

Kad čovjek produži dalje, zna da je svijet sačuvan. Čovječanstvo je preplavljeno ljubalju i povjerenjem. Čovjek nema zlih namjera, on želi samo vremena i sigurni sobičak u kojem može proučavati stvari. Kad čovjek na to pomisli, želi se stisnuti u prolaz između zida i police. Prije ili kasnije tamo dolebdi blagi miris kave koji kazuje o zasluženoj pauzi vrijednih knjižničarki.

BALE SIJENA (PYÖRÖPAALIT)

Na televiziji bi se mogao napraviti ljetni kviz sa skrivanjem. Mjesto zbivanja je polje blago osvjetljeno večernjim suncem. Nasred polja svijetli se red od pedeset bala sijena.

Kamera se spušta odozgora i pred nju iskače voditelj. On širi ruke i doziva večerašnje natjecatelje: majku i djecu. Njihova je zadaća pogoditi u koju se balu sakrio otac. Pogađati se smije samo jednom: čistim osjećajem i ljubavlju obitelj mora pogoditi u kojoj je bali otac. Ako ne pronađu pravu, otac se više nikad neće vratiti kući.

”Oslobodite tatu”, viče voditelj sudbonosnim glasom i ura počinje otkucavati.

Smjenjuju se slike ozbiljnih dječjih lica i nijemog reda bala sijena. Prošlogodišnja misica korača iza bala s lukavim izrazom na licu.

Otac ima kameru na glavi. Njome snima u krupnom planu travu, labirint od sijena i svjetlost koja se kroz sve to prosijava. Mikrofon na ovratniku prenosi gorljivo dahtanje puno nade.

Iz zbirke SJEĆANJA (MUISTELMAT, 2004):

1976

TRAGOVI GRABLJANJA (HARAVOINNIN JÄLJET)

Jednom tjedno išli smo na groblje. Baka je zalijevala cvijeće na grobu gdje su pokopani djed i njezini roditelji, braća, sestre i tete i ujaci. Na kraju bismo pograbljali svijetli pijesak na grobu. Ostala bi lijepa šara. Kad bismo tjedan dana kasnije opet došli, šara je bila izbrisana.

1977

SNJEŽNI KRISTALI (LUMIKITEET)

Na Novu Godinu vozili smo se doma. Auto se popeo na brijeg i začas se opet spustio u pejzaž, na snježnu cestu pored koje su s obje strane rasle jele. Obrisao sam dah sa stakla. Kroz red jela bljesnuo je nebeskoplavi otvor. Tisuće svjetlucavih snježnih kristala tamo je polako prhutalo kroz ledeni zrak. Auto je produžio velikom brzinom prema gradu.

1980

PORED OTVORENOG BAZENA (MAAUIMALAN ULKOPUOLELLA)

Škljocnula su plava vrata na okretanje na ulazu na otvoreni bazen. Vani je bilo suho. Na prozorima uredske zgrade visjele su izblijedjele zavjese. Popeo sam se na bicikl i krenuo niz puste ulice. Samo sam vozio, nisam mislio da je to nešto posebno.

1988

JA SÂM (ITSE)

Naša je veza bila romantična. Šetali smo u proljetnijoj odjeći no drugi, gledali smo umjetničkije filmove i jeli egzotičniju hranu. U očima ljudi koji su mi dolazili u susret vidio sam samog sebe kako idem po mrzlom ožujskom vjetru, u sakou, iz kina u restoran. Mjesec dana kasnije moja je zaručnica saznala za tu vezu. Nismo razvrgli zaruke. Kad sam idući put opet upoznao novu ženu, morao sam joj se ponovo predstaviti.

1997

TRENUCI NA VRATIMA KANTINE (HETKET RUOKALAN OVISSA)

Svakog smo dana prolazili kroz vrata kantine. Šef bi otvorio prva vrata, a ja bih kimnuo glavom. Ja bih otvorio druga vrata, a šef bi kimnuo glavom. Kod kuće nisam pripovijedao o ovim svakodnevnim susretima. Ne vjerujem da je i šef pripovijedao o tome.

2002

BOŽIĆNA ATMOSFERA (JOULUN TUNNELMA)

Na Božić sam stao na sinov policijski auto i slomio ga. Dječak je plakao i bacio na mene bojicu. Slomio sam olovku. Navečer sam za kuhinjskim stolom lijepio male dijelove autića. Olovku ne možeš zalijepiti, rekao je dječak. Zašto si je bacio, rekao sam. Nije zato slomljena, viknuo je dječak. Zgrabio sam snop bojica i tresnuo ih o zid: Mogu ih slomiti! Žena mi je naredila da se smirim. Ustao sam i viknuo: Ti se, stara, goni u kurac i steraj mi se u pičku materinu. Nakon Božića, u sportskoj dvorani, sjetio sam se što sam rekao ženi na Božić. Božić stavlja dobro i zlo pod povećalo, rekao je suigrač. Počeli smo igrati.

Preveo/käännös: Boris Vidović