ivica prtenjača
Auto
Volio bih imati taj auto
pred zgradom na parkiralištu
veliki crni japanski
džip,
posuđivati život, kišni mantil i
dobro jutro koje se
u njemu vozi.
Vjerujem svakako
da je to moguće i
ostajem kraj prozora promatrati.
Nedjelja je i
hladan vjetar u Zagrebu,
trebalo bi sjesti i otići negdje.
kako smo to voljeli reći,
u prirodu.
Kad bih imao taj auto, mogao bih
dublje u šumu, dalje u ravnicu,
sišao bih s puta
na mjestu gdje su lovci ubili jelena
i štapom razmazao krvavu
mrlju po zemlji.
Tako bih veselo nagradio tijelo,
prošao bih sporo tim autom
kroz sićušna sela,
netko bi mi mahnuo i meni bi bilo
kao da sam se vratio kući,
kao da sam nekome došao.
Noću bih se dovezao natrag, u grad i
niz svjetla i semafore otišao
na neko bučno i ljudima
prepuno mjesto.
Popio bih nekoliko piva i
pohvalio se na šanku
da sam danas vidio mrlju od
jelenje krvi,
da je zrak bio pun lijepe herojske smrti
ali to nikome, pa ni meni, više
ne bi bilo bitno.
Mogao bih zaspati
Ništa se nije dogodilo.
Sudbina
Živim u prizemlju,
iznad mene, moja susjeda,
profesorica hrvatskoga
čita iz taloga kave,
zavrti šalicu, ta kretnja je
toliko precizna,
da u talogu ostaju same
ozbiljne stvari.
Vidim putovanje, voli te,
neizlječivo je, ovo je laguna,
rodit ćeš…
Ja pijem espresso i kad pogledam
uvis vidim da su mi ozbiljno
zakrčeni pogledi u nebo,
moja susjeda čita iz taloga,
i što joj mogu?
Iziđem van, sjedim pred zgradom,
na klupici, vrtim se,
gledam u njene prozore,
je li moguće da je to samo
pola problema?
Ispod mene, u suteren,
uselila je mlada obitelj,
žena i njene prijateljice,
također često,
okrenu šalice, čekaju,
a onda opet isto,
ovaj put malo više o razvoju djece,
manje o putovanjima,
manje o nepotrebnim slikama raja.
Kako mi se to dogodilo
da ne mogu ni gore ni dolje,
da mogu samo lijevo i desno,
naprijed i natrag,
i tko će me pronaći u svojoj šalici
kad tako malo izlazim,
tako se malo i predvidljivo krećem.
Slika
Sjedim okružen stvarima koje sam
donio s tržnice,
sjedim na krevetu.
Slika luđaka među povrćem,
na niskom ležaju,
daleko od obljetnica, daleko od
rodbine, daleko od kuće
u kojoj sam se rodio i tog zapuštenog
grada u kojem sam volio.
Mrkva je boje sunca, blitva je boje otrova
pa svejedno,
odjednom mi se ne jede,
ništa mi se ne stvara
sa sobom
čekam da mine
bol u prsima,
a da se ne pomaknem.
Osluškujem krvotok,
ali unutra ne mogu,
tramvaji i hrđa u zraku, ja na
krevetu, među povrćem.
Divno,
ali suza nema.
Prije nekoliko minuta netko me je
zvao na mobitel,
dubok ženski glas,
na trenutak se izvio u cvrkut i
tamo ostao.
Ne znam o čemu smo
razgovarali i zašto smo.
Čini se da smo o pisanju,
takvi me razgovori
najbrže napuste
bez ikakvih tragova.
Najednom, nedostaje mi tijela,
nedostaje mi glasa.
Sjedim na krevetu okružen stvarima,
koje su ubrane i koje su mrtve.
Slika luđaka među povrćem.
Pomislim, dobro zvuči,
i kažem: slika..
cijela soba mi odgovori:
luđaka,
nema nikog tko bi
izgovorio ostatak.
Sjedim na krevetu,
pomalo shvaćam da
dolazi vrijeme svakovrsnih naplata
i da na to nisam spreman.
Ovakav čovjek, vodenjak,
sjedi tamo kao da je umro i
pali televizor.
35
Ne napušta me moj strah za tebe.
U Zagrebu živim u malenu stanu,
više od polovice stana zauzima
telefon,
ostatak kompjutor, pisma nemaju kamo,
pa se penju u mrlje svjetla, pod zavjese,
i onda pri prvom vjetru lete i
oštro mi se zabijaju u vrat i
po kosi.
Taj svijet od nas nema
nikakve koristi,
mi sve nosimo natrag,
tamo je sigurno,
ljubav i laku noć,
ljubav i dobar dan.
Dijete na pony biciklu,
tako mršavo dijete,
tankih listova i malo spljoštena nosa.
Ožiljci po koljenima, kasnije glagoljica,
kasnije pisanje, nekoliko
velikih ljudi,
ali svejedno,
ne napušta me strah za tebe.
Jasno mi je da ovog časa
prolaziš kroz krunu od
zraka i da se smiješ,
jasno mi je,
"imaš 35 godina
Ivice, a ne znaš kako
živjeti".
Ruže za rođendane,
na groblje krizanteme,
mada me taj strah ne napušta,
osjećam kako se umaram,
kako počinjem mucati,
nikad slabiji,
bez ikakve želje da mi bude bolje.
Mamuti
Ponoć je.
Beznadno se umivam.
Onda sjedim uz prozor,
lijep pogled na utorak noću
u Zagrebu.
Napisao sam popis stvari za sutra,
njih nekoliko,
najvažnije platiti račune.
9. je travnja 2004.
još samo par sekundi.
Ta tišina u kojoj plutam jedino
je što trenutačno posjedujem.
Kratak telefonski razgovor.
Samoća iz sobe ubila bi i grizlija.
U dokumentarnom filmu
nestaju mamuti, nestaju visoka stabla,
toliko toga, vodeni val visok šest
stotina metara
juri preko ravnice, milijuni
leševa ostaju na suncu, to je
bilo prije trinaest tisuća godina.
Sjajno,
sjajno, veseo sam.
Noć i utorak u Zagrebu
smrde na mamutovu lešinu i na mene
koji buljim u plitko susjedstvo,
na jednu nebitnu cestu,
u noć i u ljude koji prolaze.
Na njima ostavljam nešto od one vode i
mada se slabo snalazim
u božjim zadacima
čekam da me probude tvoji koraci,
da me trgne jedan jasan miris
iz jasne udaljenosti
od trinaest tisuća godina ili bliže.
Svejedno,
sad više ne mogu
a da se to ne dogodi.
Primičem se prozoru i
u staklo upuhujem sve toplo iz sebe.
Posjeta
Moram otići u Ulicu Mahatme Ghandija
u Gajnice u posjetu
mojoj teti Stani.
Već sam tri godine u blizini i stalno odgađam.
Jutros dok sam išao na posao
čvrsto sam odlučio.
Kupit ću negdje neki buketić i bombonijeru,
objavio sam nedavno i knjigu pjesama,
ali nju nikako neću uzeti.
Moram otići u Ulicu Mahatme Ghandija
na mjesto gdje su stizale moje božićne
čestitke.
Sve te godine čuda,
malen čovjek koji se smije,
taj Gandhi, oslonjen na štap,
na nevažan komad drveta
na koji se i ja sad oslanjam
pišući pjesmu u koju ti ne bi trebala ući
ali iz koje ne bi trebala niti izići.
Jutros sam čvrsto odlučio
krećem na jogu,
moram izbiti iz sebe taj
višak prostora, tu pljesnivu sobu,
tu nepomičnost kojom sam uzalud trgovao
u nekim susretima i
u nekim ljubavima.
No prije toga moram otići u
Ulicu Mahatme Ghandija,
u posjetu,
već sam to rekao.
Moram taj višak prostora nekako izbiti,
gdje je to drvo i tko su moji
Englezi, možda i njih moram izbiti iz sebe,
i je li joga dovoljna,
i ima li načina…
Najprije tramvaj na stanici.
Zatim jedne krupne tamne oči u kojima
jasno vidim svoj odraz,
svoj strah
svoj poraz
i tek potom ljepotu.
Prizor
Bacio sam danas,
na parkiralištu ispred
velikog shoping centra
u smeće tvoje
pismo.
Dao sam si odmah ime Klaus
i patio na njemački način.
Jedna je debela žena vukla
plavokosog sina za ruku.
Kolica su, ispred nje, udarila u
blatobran mog auta.
Oprostite i pljuska.
Sin plače, oca nema u blizini.
Na podnevnom nebu jasno vidim
mjesec
kockicu leda na dnu čaše s
votkom,
poslije tisuću piva, nešto mi pritišće srce.
Volio bih da je u pitanju
nebo
na kojem sjedi Bog,
volio bih da je u pitanju žudnja
za strukom jedne prolaznice,
volio bih da je ozljeda od
udarca u riječno stijenje
kad su me u jednom snu
bacili niz Nijagaru.
Volio bih da je strah od smrti,
da je nebo,
na kojem sjedi Bog i
prezire me.
Ali ništa.
Po iscrtanoj stazi
guram kolica s mineralnom
vodom i papirnatim maramicama,
nekakvo vakuumirano meso,
aluminijska folija i
durex classic.
Odlazim gdje i svi i sve ispravno činim,
parkiram kolica, predano slažem stvari u
vrećice i prtljažnik, palim auto,
palim radio i odlazim.
Uskoro sve zaboravljam,
sjedim i gledam svoj odraz u jednom izlogu.
Moglo bi se reći da imam sve
što mi je potrebno i da sam stabilan,
da provodim lijepo vrijeme i
da se neću ni pomaknuti.
Jutarnja pjesma
Zaspao sam, a po meni se
valjao mjesec,
zvijezde su me kidale u krpice svile,
sanjao sam hod po šumi,
jednu bijelu ruku,
koja me vodi.
Teško je bilo
ujutro ustati, uvijek oko osam,
u stanu iznad mene, netko tuče
meso,
svaki dan isto.
Primjećujem previše stvari i
ne mogu se opustiti.
Tratim život,
da,
tako je.
U snu iz kojeg ne želim izići
još su me u toj šumi slijedile oči
pune sljepila,
ipak sam to volio.
Bilo je vlažno i hladno,
ali samo pred jutro,
u samu zoru
dok se dizalo sunce.
Između bijega i straha
nemam što birati,
nešto me potapa i drži u sebi.
A onda ću začuti zvuk vrata
koja se otvaraju i zrak koji
pada u sobu sleđene tišine,
zrak koji smo nekad punili riječima.
I to će biti sve.
