Almost Famous

Pjesme ovogodišnjeg dobitnika Goranova vijenca I. R. Nehajeva objavit će časopis Quorum u broju 2/2005.

Ivan Rogić Nehajev

ljetno popodne u kavani «Učka» na riječkom trgu republike

kada se pomaklo oko s tamnoga mjesta

gdje

smrt bdije sakrivena

prostor

ustoličen

bi

pak

prostor trg prostire

obrastao

bršljanom svjetlosti

naftom

i

spolom

ruže, žene, ruže

zemljovidna ljupkost

ah

aah

to je čisti svinjac: ein gujdek platze

rekoše

žene ugledne

gaćice svlačeć

zar da one koje lizahu muda arapima za kesu

kikirikija

budu

ovdje i sada, nadasve cijenjene

nobilissime feme

s

telefonom

i

šoferom

žene, ruže, žene

ljupka zemljovidnost

fine

international place

yes

ja

ja je bol

ustrajati u hrvatskoj ustrajati je u ja

a pripeka je

bijelo je sunce: biskupa draškovića plašt

barcelonska postuma, desete

janku poliću kamovu

u santa cruzu, boy, još ne bje baluna švercerskih gaža ševe

do daske, kraj naftnih villa o lipičkim konjima i šahu

tek mrsili gospari i dolje u jari brzili ekscentrične deve

pod tovarima gruzijske svile zlata i maurskih jaja u prahu;

u santa cruzu, boy, canti smerti, kopita kop, ssssss java

na pendreku, u mozgu kao u nigerijskom boeingu, suho,

landravi tupežu govnarsko sjeme, samo je moja glanc glava

sssssssk hop i gotovo, na moje je zapaljeno bubno ruho

u santa cruzu boxerom o bol zabubao zbublani bog;

ali bez glasa, tajan, dum dum drum, i tijelo hipnu u vapneni smog

u santi canti, phhhhhhhhh, jedva protisnuh, phhhhhh, rog

u santa cruzu, rog rogova nabih sferama kada iz snenog

beskuona iscijedih sve što u krv se ruži ženama i smrti na log;

ostatak, za utrošak svemirske svjetlosti, po ugovoru, naplati bog

pia

prelomit će se nenadano, skršiti tu na dohvatu dahta,

tako je bila lomna, kao menzura epruveta stakleno bilje,

a ipak, prsa joj bijahu bisna bujna bokovi bušmanske buble

pa nejasno bijaše zašto se činila lomnom: ta srpanjska srma

srtala je saski: revelinom vizigoti huni avari saski kadaveri

devizni dripci, iz sunca kapao je terpentin amonijak i sveto ulje,

pa skloni se već jednom, rekoh, spržit će te kao stonogu u

kineskom pajzlu, napuklu tako, pa skloni se već, viknuh;

lice joj u neprilici zasja sljubi se ljubičasta halja uz ovale

tamnih etrurskih vala, a u kintom spranom kantu čulo se kako

nepoznate galaktike, aluvijalni kitovi, šumno dišu; i pukoše

usne u potocima opijumskog smijeha barikade maka: dva ledena vina

svinut će nam vinost, kaza; i pođoh uz njezino nedjeljno tijelo

što se u ritmu sandala  otvaralo varalo zatvaralo dolje među

nogama, kao sveta sasanidska svemirska škrinja, budi tih,

budi vitak vitak da ne propustimo one nejasne legende o strancu

što će proticati kroz nas noćas u rusvaju ruja budi netko drugi;

nije zapamćeno kako smo se odvojili, gdje i u koje vrijeme,

ali još me i sada, dok starim, zbuban u svoje tijelo, razbuba

strah, da će se prelomiti nenadano skršiti tu na dohvatu dahta

Nina

bili smo sijamski blizanci naslonjeni leđima jedno

na drugo, još i sada ćutim pri vrhu leđa lagani svrbež

kao kad se posiječe grba, ili zaraste dobro njegovana rana

po kojoj s užitkom, meko, posrću prsti u latinskoj policijskoj

noći kada i dodir košulje boli; bijaše doba dugih časnih vedrina

s obzora čula se larma bogova i davljenika, ni trenutka

sjete, sjedili smo mirno, oslonjeni leđima o leđa pretačuć

toplinu iz tijela u tijelo, kao firentinske spojne posude

iz onih godina kada fizika još bijaše u čarobnjačkim pelenama

i dreku; pitala je za kirurga koji bi nas umio nacijepiti

(jedno na drugo) poput biljaka: ona bi bila mladica a ja

potka, ili obratno, ali bi izrasli u savršeno čudovište

za ljubavni cirkus i drugo, još je pitala za rijetki prah

od španjolske muhe: od njega da pošizi muško pogođeno žudnjom,

za zairsko zlato i monofizitske crkve po abesiniji i siriji,

o rimskim pornićima iz pompeja pokrivenim crvenim carskim plahtama

radi ćudoređa sjevernih murjaka i turista, još je pitala o nama;

godinama potom zatekoh je kako pije kavu na opalnom krovu kine

ponovo u dobi dugih časnih vedrina, zato su me, dakle, leđa

tako okrutno svrbila cijeloga proljeća, morao si znati, reče;

bili smo sijamski, blizanci, jamci naslonjeni na isti bezdio beskuona,

još mi i sada kožom i tjemenom suče svemirski suk, ona je

negdje drugdje; u potrazi za jantarom srebrom svetošću,

sijamski ožiljak, kao tajna masonska ulaznica, od svega nas dijeli

Lili

suprotno je govorila: mrzim te značilo je luda sam

za tobom, tvoja sam – baš dolazim od nepoznatog trećeg,

uživam – skini mi se s vrata, ali je prava logička

gozba bujala tek pri niječnim izjavama: nisam znala da

ne znam da ne znaš, ili, ne velim da nas neće ništa

nikada, a uz to je iz prikrajka oka zlobila kobno i vedro

kao sluga; nosila je crne svilene rukavice do lakta, ljeti

i zimi, i ogrlicu od morževih zubiju, pa ne može čovjek

baš bilo kako častiti se svijetom pa ne može čovjek

ali ti si ionako nepouzdan, lamatalo landralo, baš bilo kako;

i prebacila bi nogu prijeko noge, niz bedra i koljena jedrila

je svjetlost, i zamahnuv stasom (kao musolini) zar ne vidiš

čovječe, tu sam, pitala; puti moje ruke njezinom kožom

condottierski bijahu puti kroz tropski drop i prijesnu naftu,

tirkizno su plamsali rubini, kucavice točile etil i krht, pa

nadigrajmo barem sve opačine ponoći u opačinama ljubavi

sitne provale u tjelesne trezore odnose tek sitniš, osnježi se

nježno nježno, još je tražila; i rastalila bi se, potom, u

mirisima šipka zmija i psećeg loja odozdo s atlantskih

brodova, generalica ljubavi, hej negdje u hotelu zagubila sam

halje i ukosnice, evo me opet, mahnu, čovječe

Kasja

landranje s tobom nastavljam u drugim landranjima s drugima

a bogovi me iz upaljenih usta svemira, znam to, prate

privrženi i bezimeni: razmjenjujemo, kao svi emigranti,

vedru vještinu držanja jezika za zubima koju još mlad stekoh

u dijamantskim kolonijama oko zenitnog pojasa zemlje; razgovor

s tobom nastavljam u drugim razgovorima s drugima; o obilju

i drhtu, i magnetskim mrežama galaktičke vulve, napokon, o nama,

imala si lagano nabrane anadolijske halje povrh explozivnih

bedara a crvenom si kosom mahala kao princ kropotkin, dugo dugo;

dofuralo me u haifu onog svibnja među balama šatorskih krila

revolvera i špirita iz gdanjska, s ubrizima murjaka, šepava,

o, pa tu ima neočekivano puno posla za dokonu donu, smijuć se

rekla si; dodir s tobom nastavljam u drugim dodirima s drugima

klizeći kožom po limfnoj mermbrani svemira, od žene do žene,

ne mijenjaj ništa putom, samo mjesto, katkada zamahni rukama,

govore tek oni koji imaju domovinu, još si pisala; savez s

tobom nastavljam u drugim savezima s drugima sjeta ne konča,

kada si spakirala halje i u ljubičastu rupcu do koljena prošla,

i mahnula s brodskog mosta, luka se uspravila svečano, kao đak,

a tko će od sada tako pjevati za astronaute švercere mornare

pitali su po anadoliji, tko boga mu; landranje s tobom

nastavljam u drugim landranjima s drugima, a bogovi me, znam,

prate privrženi i bezimeni, u galaktičkim kolonama, razmjenjujemo

kao svi emigranti onu vedru vještinu držanja jezika za zubima

Ivana

curila je svjetlošću korak kap po kap, obijesna bijela snena,

rim pretežak u podne, zakvačen za apijski kaligulin kran

gore visoko u jari, kontejner turističkih slika i dragulja

za teksaške baje, došla je stala je pretiho rekla je:

posudi mi tvoj pasoš; rujila je rajnom korak po mah,

obijesna bijela snena, frankfurt pocinčanim sajlama svezan

za hotele am zoo, magazin s baltičkim biskajskim balkanskim

balatonskim bublama, došla je stala je pretiho rekla je:

posudi mi tvoj pasoš; sijevala je sjeverom, korak po sijev,

obijesna bijela snena, pittsburg, u mreža crpnih cijevi

zatrcan u emigrantske vene, indusrijski leukemac na stolu

za transfuziju, došla je stala i pretiho rekla je:

posudi mi tvoj pasoš; zujila je zambijom korak po zuj,

obijesna bijela snena, tropi masni prijesni, kao začini od

svinjskog loja, u zraku nabijenom budućim abnormalno puno

majora pukovnika generala, došla je stala je pretiho rekla je:

posudi mi tvoj pasoš; dugo potom iznova je naišla kroz svjetlost

još uvijek obijesna bijela snena, bilo me izbacilo iz hotela

zbog dugova i drugog, i tek sam kontao kuda (i kako), kao stari

drugar, došla je stala je pretiho rekla je: sa mnom ćeš u ponoć

borka

u nekoliko primjeraka rasut, međusobno oprečnih, čak

nespojivih, landrao sam jugom – zvijezde su jezdile u

pukovničkom kataru i zlatu, a moralo se opstati, kada

molibdenski dolebdi kroz krš, podrugljiva i potna, i otpoče me

skupljati u jedno, kao bankar ili general, i u isto tijesno

tijelo tiješiti puna vedrine i srama, pa ne mogu s desetoricom

tebe denuncirati vlastiti krevet: nisam malabreška malteška

maurska malajska marka, želim te u jednini, tražila je odlučno;

i zamahnula bi plavom francuskom kapom dolje spram oceanskog

obzora i crnom kosom zatamnila sve prolaze za luku – znam

da te vlast i smrt hoće u jednom, kao emigrantski paket, da te

lakše stignu, ali kako ćeš ljubiti nesuočen i s vlašću i sa smrću

kada je ljubav njihovo drugo oko, pitala je češljajuć se

na balkonu; u nastalu muku čulo se kako lake galaktike

mijenjaju mjesta kao brazilski nogometaši u nagloj kontri

po krilu, spremaš se, očito, za velike poslove, mačko,

izbaci netko plav iz mene salazeć k ponoćnoj zdjeli

krvi visoko među njezinim bedrama, budi nježna njisna na čas;

u mnoštvu uniforma, godinama potom, teško bijaše dijeliti

tko gdje je, pa se zagubismo, ali sve češće, premoren, u dugim

reskim podnevima, oćutim podrugljivo ugljivo svjetlosti

kako me (kao bankar ili general) tjera tek jednom tijelu

ana marija

kada su me one zime izmlatili dečki iz staroga grada i šutnuli

kao rasparanu krpenjaču dolje na bale žice uz ogradu porto

franca, i zaboravili, došla si samo u košulji i mazala mi

špiritom lice, a plivala si u ljubičastoj acetilenskoj

svjetlosti što je kuljala na skose iz kulja za zavarivanje

u blizini; jedno je među nama plakalo, bijaše odveć tamno

za razabrati: tko, a kada smo izašli na svjetlost i ogledali se

u živinu tušu lica su nam bila čista i čitka, to je bila

cijev za pranje rive, rekla si, prianjajući mi uz rame, njome

su nas nehotice pošpricali; kada smo došli onomu liječniku

polifemskog rasta gore u genevi, već dugo puni sumnje,

smijala si se njegovu oku na sredini čela, i ustima punim

teških nepčanih zastora zbog kojih je izbacivao riječi kao

oglodane kosti y mst nhsptl y mst qckly y s vry sck vry sck,

bila si samo u košulji i od straha trčala maraton po hodnicima

i plivala u ljubičastoj acetilenskoj vedrini što je bujala

gore sa sjevera iz ametistnih rudnika i skladišta; jedno je među

nama plakalo, bijaše odveć tamno za razabrati: tko, a kada smo

izašli na cestu i ogledali se u galaktičkom tušu lica su nam bila

čista i čitka, to jer bila šprica s destiliranom vodom, rekla si,

prianjajući mi uz kožu, njome su nas nehotice pošpricali;

kada su te odvezli kroz zimu zimzelena opet si bila samo u

košulji, neobično visoka, jedno je među nama plakalo, bijaše odveć

tamno za razabrati: tko, pogledao sam u visinu, to je samo

galaktička kiša, rekao sam prianjajući uz svemir, sleđena lica,

njome su nas nehotice pošpricali

izabella

otvarala se, kao trezor u švicarskoj banci; nepoznatom

donositelju sa šifrom, ali brojčanik bijaše sakriven

negdje daleko u limfi, i svaka brojka šifre na drugom

mjestu pod kožom, moraš temeljito tražiti, u smijehu reče,

po svim provincijama tijela, a puno je lažnih znakova

putom; i pustih, da što, posne prste u potni lopovluk puti:

prvo mi podmetnu, odmah pod cicama, maursko zlato i leteće

azteške bogove sklopljene od elektroničkih cijevi, stremili su

u vis i govorili nejasno a s vremena na vrijeme mljackali

praznim ustima, zacijelo žedni katrana i octa; potom, kada dođoh

bliže pupku, pognaše me centauri i kauboji, navodno zabunom, zbog

smetnje pri napadu na švercerski vlak iz bohemije (tri rupe

od metka na mojoj kapi svjedoče da ne lažem;) najposlije,

iz duboke ilegale, kada bijah blizu bedara, zazva vampire čiste

svjetlosti što mi otpočeše crpjeti tijelo, kao naftnu bušotinu

na pacifiku, i pretakati me u spremnike maskiranih vremenskih

brodova (za utopiju i sibir), ali, ljupke sablasti, to je

nesporazum, rekoh, i kroz diluvijalno zelenilo i paprat

zasprintah spram južnog obzora gdje je već blistao, neoprezno

otkriven, tobogan svijeta među njezinim nogama, i runjavi crni

maslačak pod pupkom vrtio svemirske bure i kristalne uzlove,

blizu sam, izabella, već dodirujem tvoje tajno spremište oružja

na dnu galaktičke drage, već žudnim pendrekom izbijam šifru iz

šarki bedara, i već druge riječi s nama gospodare, okreni se

izabella, nepoznati donositelj je na pragu, okreni se nježno