damir pešorda
Damir Pešorda
ZAŠTO VOLIM HNK
Zašto volim HNK
moja uloga je mala
pa ipak uloga je
poštedio me Gospod
autentična života
kakvog sam se imao prilike
nagledati u onim živopisnim zemljama
istočno od zapada a zapadno od istoka
i koji me uvijek ( zbog nekog
nedokučivog mi razloga) podsjeća
na ispovraćan boršč
a i ta autentičnost
ako ćemo pozitivistički
(ono drugo je ionako poza)
zapravo je samo siromaštvo
surovo kazalište ulice
gdje klasike izvode klinci
koji za postojanje teksta
nisu ni načuli
kada malo duže gledam predstavu
( znate onu gogoljevu o
smiješnim pričama) uočavam
da je prenemaganja još više
nego u HNK i gluma je,
i gluma je – mora se
priznati – više nego za
nijansu lošija i bude mi
malko zlo
na kraju tkogod zloban
može reći: pa ti uopće ne
ideš u HNK
eto! to je to pojednostavljivanje
samo korak do autentičnosti
( učini ga i već si u govnima)
naravno da ne idem
išao sam nekoliko puta
i što bih ja tamo!?
radim u drugoj ustanovi
moj posao je drugdje
ali što ja tu objašnjavam
pametnima dosta
ostalima: da mi niste takli HNK!
stvari
volim stvari proste skladne
tronožac pred izbom, bukaru
drvenu, tanjur od pleha, stolnjak
kockast, ravulje, suhozid što se
u beskraj stere, kudjelju, lukotuc
pratnjaču … sve što počinak
i okrepu pruža, sve što omeđuje
čisti, prede, pere –
svjedoke nijeme izgubljene vjere
balada o sisi
dok sam bio klinac
teško je bilo doći do golih žena
jednom sam dugonosoj djevojci
iz susjedstva vidio netom
izniklu sisu dok se naginjala
poslije sam vidio tisuće sisa
najčešće bjehu u paru ali i posamce
međutim nijedna se nije mogla
mjeriti s tom prvom sisom
netom izniklom
na njenim prsima
u mojim očima
ispod olistale smokve
pokraj srušene prizide
u selu koje više ne postoji
Približavanje
Bjehu godine približavanja
približavali smo se
svakog dana u svakom pogledu
sve više i više
151515 svećenika približavanja
neprestano je mantralo
o približavanju
Na kraju je netko nagazio
suhu grančicu …
Jebiga, ovaj smo put stvarno
bili blizu –
pobjeći se nije moglo
Aureola
poju ti pjesme pohvalnice
časte ićem i pićem svetim
padaju nice
nemilice
U sveca si promaknut
i od sada ti glavu
obrubljuje
aureola
Krikni živinski
zaurlaj od bola
pri svakom koraku sja
i tišti te
tvoja aureola
Skinuti je ne možeš
nikako
nikada
a svako malo
ti spada
guska
tko će dalje
trčala 2 mladića
tko će brže
zgrtala 2 muža
tko će više
onda je došla guska
i progutala im piše
staklena kugla
ni sa čime blizak
umoran kao yesterday
u jesenji sjedoh park
prepustih se ideji –
o stvaranju svijeta
malenog ali dovršenog
kao ona staklena kugla
sa snijegom i kućicom
koju sam kao začaran
okretao jednom davno
i okno se crvenjelo
kao obećanje neke tajne –
za oknom nalakćen dječak
s licem u dlanovima
zagledan u čovjeka u parku
dijete
pa mu se prebiju noge
onda mu se jezik odreže
pa ga se zagnjuri u govna
koje izdrži – izdržalo je
smije odrasti, voziti auto
ženiti se ili udavati
kupovati i prodavati
no negdje na dnu
svakog čovjeka ( tome nama lijeka)
jedno dijete slomljenih ruku
prebijenih nogu, odrezana jezika
nijemo kriči
i sve što smo u životu
učinili ili propustili
kobno tom djetetu sliči
svejedno, ne tepaj mu: zlato
bolje – zavrni mu vratom
ono ti o glavi radi
savjeti sinu
sine
ne daj da te nadmudre
njih je na tisuće
na stotine
njih je nekoliko
možda jedan
možda nijedan
a ti si nedvojbeno sam
jer tko sam ja
da ti dajem savjete
doista tko sam ja?
moram razmisliti
stoljećima odgađam
a već je krajnje vrijeme
da sjednem i razmislim
ostavi me na miru
dječače
zar na vidiš da razmišljam!
teška je to misao
preteška
a vremena je premalo
tako je malo vremena
čak ću i na posao zakasniti …