Marina Kožul, rođena 1978. u Zadru. Apsolventica kroatistike i filozofije. Radi kao scenaristica u sklopu Dječjeg programa na Hrvatskoj radio-televiziji, piše preporuke knjiga za tv-emisiju Briljanteen također na HRT-u. Objavljivala književne recenzije i tekstove o filmu, videu i animaciji u Vijencu, Zarezu i Konturi, tekstove i prijevode s engleskog za 3. program Hrvatskoga radija (emisija Alternet) te piše tekstove za tv-emisiju o eksperimentalnom filmu Videodrom. Poeziju objavila u Zarezu. 

Marina Kožul

***

preusmjeri pažnju

rekli su

tako će i drugima

biti bolje

dan je čini se pun

tableta za povraćanje

prevencije radi

na dugom putovanju

trajektne linije

kada unatraške otiskuje tragove

stigme na pučini

zahrđalog diva

havarija usred kanala

na televizoru

između bijeloga šuma

i novinskog članka

ronioci mi pokušavaju

spasiti dah

***

kiša je počela

otapati prozore

sjećanje zarobljeno

u priljepku na jugu

gdje nema

sintagmatskog snijega

u gorskom kotaru i lici

i bez zimske opreme

moja maslinasta kosa

raspravlja o

ribarstvu i reklami

zamišljajući

najneudobniji joga – položaj

izazov na drugom frontu

***

ispod velikog slavlja

oglodane kosti

pored pvc vrećica

hodaju moje prljave

nogavice

zamotana zemlja

pijesakasfaltvodalist

u nemoćnom pamuku

raspadnem se baš na putu

spremna sam

sakupiti kockice

predati meč

pomaziti kućnog

ljubimca aliena

i bez savjeta

teleobjektiva

ispaliti se na jupiter

tamo ostati

dugo dugo

***

još jedna pomorska večer

mojih sinaptičkih mornara

vrijedni su i p'jani

razgrću staklene klobuke

pred usoljenim obalama

valovi zataškavaju

dubine onemoćale

pod riječima lama

utješne drevne zagonetke

izbezume polarne ledenjake

daj sjedni pokraj sebe

neizbježno ispijaj trenutke

***

i opet grizem nokte

rožnate izrasline

ostatke tuđeg

života

olupine iz

mjesečevog brijega

izazovan posao

za astronautsku manikuru

svejedno je 

ni oni ne bi znali

kada će se potrošiti

svi blank documents

ctrl+n

umjetni papiri

bez imalo drveta u sebi

u mojoj ljubičastoj glavi

važno je prepoznati

nebo i

nautički sumrak

***

podmetnem tanjurić

pod hrpetinu riječi

ne razgovaram

s ljudima o ljudima

sjene

pod oštrim kutom

zid od svježeg dima

zasjede u rečenici

gomilaju se gljive

na rahlom

značenjskom humusu

samuraj sam

ošinem damu za stolom

i naivno komentiram

kako je upravo to

savim sigurno

najbolje

sjajilo za usne

***

trebala bih požuriti

jer već osjećam trudove

u šupljini

rađaju se traume

mali značajni trenuci

na isprekidanoj

aveniji značenja

baš s nepoznatog

kružnoga toka

trebala bih požuriti

jer kad pomislim

da sam uhvatila

slijed

pod nogama pucketa asfalt

kao čišćenje riblje ljuske