robert mlinarec
TKAČI SNOVA
Zime na sjeveru Perzije kao da puno sporije otimaju noć od svjetla. Početak tih dugih sumraka najavljuje život u seoskom miru. Vrijeme je to kada stanovnici ovih krajeva stotinu dana ne prelaze međe svojih sela. I tako već vjekovima. Mrak, ušuljan u svaki zakutak planine, tek je gore, na nebu, pustio zvijezde da sjaje. A tmina, povazdan vezana uz mrtvilo, samoću i hladnoću, ovdje ima sasvim drugačije značenje. Znao je to i Amjad dok je mokrio u provaliju, a slaba mjesečina njegovoj tekućici davala boju rastaljenog srebra. Omirisavši južni vjetar koji je nosio oteški vonj netom prženih pistacija pomiješan s tek ponegdje naslućivanim mirisom parfema od ranoubranog jasmina pomisli: Provest ću najmirniju zimu u životu.
Poput starog lovačkog psa, slijedeći izoštren njuh, zaputio se prema selu. Vješto je žurio odajući svojom sigurnošću da je već mnogo puta prošao tom stazom.
Zakucao je, nakon šest, ili možda ipak sedam godina, o prag roditeljskog doma. A iznutra, iz dubine ču se snažan očev glas.
- Koga ima? Tko je tamo?
- Amjad, oče, Amjad.
Slapovi svjetla raspršili su se u mrak, a otac i sin, obojica blago orošenih očiju, sudariše se u zagrljaju na otvorenim vratima. Valovi topline što su dopirali iz kućerka na tren povrate davno zagubljena Amjadova sjećanja. Prostruji mu kroz glavu dan kada je s ocem prvi put otišao u lov, prisjeti se završetka škole, rođenja sestri blizanki i bezbrižnih dana dječaštva.
- Da, tko od nas nije imao sretno djetinjstvo živi uzalud - pomisli pamteći točno svaku boru očeva lica na dan kada je otišao iz sela.
A onda ih iznutra pozva majka, ganutim, gotovo plačnim glasom da uđu. I krenuše redom brat, majka, pa starija i mlađe sestre, pitati Amjada zasjelog pokraj ognjišta o dalekim krajevima, drugačijim ljudima i običajima koje je upoznao, o njegovu naukovanju, o životu u dolini, o bogatstvu trgovaca i ljepoti gradskih žena, o čudima sa svih strana svijeta koja se mogu vidjeti za nekoliko novčića i još koječemu... Amjad je pričao sa strašću cijelo vrijeme mašući rukama, gotovo glumeći, i bijaše pritom netremice praćen čas razrogačenim dječjim očima i novosti željnih ušima, čas u čudu otvorenim ustima ili pak odobravajućim kimanjem glavama. Od silnih priča i dogodovština, koje će još tjednima biti jedina promjena tišine svakodnevice, razdragana, ponovno okupljena obitelj zaboravila je sina putnika nahraniti dok sam Amjad nije upitao ima li što za večeru. Ustrčaše se odjednom u smijehu ženskinje, pa brže-bolje donesu bratu lepinjica, slanog sira i divljega planinskoga luka. Majka pristavi ponoćni čaj i tiho zijevnu.
- Dakle, vratio si se da sebi nađeš poštenu ženu u rodnom kraju - napokon progovori otac.
- Ne - odvrati mladić - vratio sam se da načinimo najljepši sag ikada viđen ljudskim okom.
- Mi? - začudi se otac.
- Da, naše selo. Sjećaš li se djedovih priča kako su se u doba njegove mladosti sva sela okruga natjecala tko će veći, ljepši i neobičniji sag istkati do proljeća? Putom ovamo prošao sam sela prije stodnevice, no nitko mi nije odgovorio hoće li prihvatiti izazov... Izgleda da se vremena mijenjaju. Ali, nije ni važno, lako je pobijediti drugoga, a najteže je pobijediti samoga sebe!
Ne bješe ocu drago što mu sin ne misli o nasljednicima, no s druge strane, barem će vidjeti kakve je sin škole polazio i je li bolji od djeda, nadaleko poznatog majstora koji je zimi običavao spavati gol umotan u nedovršene sagove da ih bolje osjeti. Za nekoliko dana otpočeše rad...
Sa svakim zalaskom sunca, sakupljaše se tkači u seoskoj kući. Živjeli su sada oni dva života; onaj dnevni, svakidašnji u krugu obitelji, i noćni, prepun strasti i druženja, priča i legendi, istina i maštarija, paleći ponekad i koju lulu hašiša. Sakriveni velom dugih zimskih noći raspredali bi svoje misli izvučene iz već pomalo prašnjavih labirinata sjećanja. Djeca bi obično raznosila čaj, crni, gruzijski, koji je bistrio poglede i činio ruku sigurnijom, a žene osim što su vješto usukavale niti, miješajući prema Amjadovim uputama kozje i ovčje u tajnim omjerima, pripremale su najsočnije slastice. Radilo se polako, kakav je oduvijek bio i ritam života ovdje. Ispočetka, Amjad se često znao uhvatiti kako naređuje mnogo starijima od sebe kojim redom trebaju raditi, kako dodatno ojačati potku, koje uzlove upotrijebiti, mudrovao o bojama... Suseljani su slijedili njegove zamisli iako je stari način na koji se ovdje radilo bio drugačiji, a kako je posao napredovao i sami su počeli pitati. Husein, dobroćudan proćelav starčić, upitao je gledajući kroz okno jutarnje rumenilo prije odlaska na počinak, hoće li sag, poput molitvenih serdžada, nositi kakove poruke. Amjad je samo zijevnuo rekavši:
- Aaahhhmmm, vidjet ćemo kad bude vrijeme.
Na putu u proljeće tijekom dana često bi u toploj postelji Amjad imao vizije koje bi odmah iste noći pričao tkačima. Oni su bili podjednako dobri slušači i pripovjedači, marljivi radnici i iskreni drugovi. Nakon svakodnevnoga dvomjesečnog suživljavanja, ljudi su se počeli upoznavati na način na koji to nisu ni slutili da mogu. Počeli su sanjati iste snove. Primijetili su to prvi put kada je Aboud pričao svoj san nadajući se da će njegova neobičnost začuditi ljude. Prekinuli su ga s isprikom da već znaju završetak, koji je usput rečeno, bio vrlo osebujan. Isprva im je bilo čudno, ali nakon nekog vremena prihvatili su to kao normalno stanje. Kako je rad na sagu napredovao sve su manje govorili, a sve se bolje razumjeli. Spoznali su da probdjevenim noćima zapravo slave dan, da je vatra, simbol svjetla i čistoće, osnova njihove stare i iskonske vjere, da je Bog baš htio da oni žive u ovim planinama i da je tu njihovo mjesto... Faruk, Amjadov otac, tek je sada, kada je ostalo ne više od pet dana tkanja do okončanja posla, postao svjestan sinovljeve genijalnosti. Ponosio se svojim "krvi i mesom" dok je ovaj napamet, bez ikakvih bilješki ili podsjetnika usmjeravao napore čvrstih gorštačkih prstiju i odgovarao kako utkati najsloženije elemente.
- Cijeli svijet je u njegovoj glavi - sve češće bi zadovoljni Faruk mrmljao svojoj ženi Sorayi.
I konačno, polako, kao spora rijeka koja se valja svome moru, došla je noć u kojoj su završili sag. Bila je to vedra zvjezdana noć koju svi tkači pamte. Šutke su istkali posljednje centimetre svoga tkanja, a zatim, mimo običaja ne davši velikom sagu imena, probdjeli noć, i djeca i mladi i starci. Svi su bili zajedno, ali mnogo manje uzbuđeni od trgovac‚ koji su im mjesec dana kasnije nudili golemo bogatstvo za njihov trud. Brzo se o veličanstvenosti saga nadaleko pročulo, sve do Damaska, Bombaya i Samarkanda. Pričalo se o njegovim šarama, analizirale boje i njihovo pretapanje, tražila skrivena značenja tako da su neki u njegovim ornamentima čak vidjeli sazviježd‚ zimskog neba nad Perzijom, pitalo za majstore koji bi možda mogli ponovili takvo tkanje. Nagađali su ljudi o liku Amjada, tvorca "Plamtećeg", kako su sag u međuvremenu prozvali trgovci koji su voljeli ponavljati anegdotu prema kojoj je neki visoki državni činovnik, a u slobodno vrijeme veliki ljubitelj umjetnosti, pao u nesvijest od ljepote i uzbuđenja kada je vidio valove tkanja na oštrom proljetnom zraku. I što je vrijeme više odmicalo priče o sagu bile su fantastičnije, od uha do uha dopunjavane novim detaljima. Jedino što nitko nije shvaćao bilo je zašto siromašni seljaci, kada je slava ionako njihova, ne prodaju skupo svoj sag trgovcima i s dobivenim novcem mirno požive. No, nitko nije znao da su u ljepotu saga Amjad i njegovi tkači utkali i svoje snove. A snovi se ne prodaju, zar ne?
