staša nikolić aras
Staša Nikolić Aras
Upoznaj samoga sebe ako nemaš nekog boljeg
« U sadašnjosti živim potpuno samo za objeda, u bijegu i u bračnom krevetu – kada sam više tjelesna nego duhovna narav. Inače me pokreću sjećanja i nadanja.»
Duško Travar
Upoznaj samoga sebe ako nemaš nekog boljeg
Duško Travar
Budim se, preda mnom visoko prozor. Gledam rastopljeni šlag na nepomičnom nebu. Pretpostavljam da su to oblaci i da nije nitko preko noći moju kuću prekrio plahtom. Što se mene tiče i to bi se moglo dogoditi, ne vjerujem da bi me danas moglo išta pomaknuti. Dan za savršeno ništa. Pomalo priželjkujem da se takvo nešto dogodi pa da odustanem od dana dok je krevet još topao.
Ipak se ustajem i šuljam bosa po pločicama, osjećam težinu u tijelu. Palim radio. Opet smo odsječeni od svijeta, čujem. Dalmacija u antiklimaksu. Slušam nerasanjena, stojim nepomično na sredini sobe, puštam da se dogodi svijest. Mostovi su zatvoreni, ceste neprohodne, nanosi snijega golemi, drveće popadalo, gledam kroz prozor. More u tihoj sivoj jezi. Vrlo lijepo - pomislim.
-Izaći ću van!
Perem zube, umivam se, buljim u svoj odraz u ogledalu. Pitam se primjećujem li samo ja ove nateknute podočnjake ili se to vidi i iz vani. Navlačim na sebe sve crveno i žuto, kopam po ormaru tražeći kapu, saplićem se o nered, nalazim vunenu šarenu kapu koju mi je isplela baka dok sam još studirala. Sve na meni stoji pomalo ko štap.
Psujem u sebi dok pokušavam upaliti auto, to uvijek nekako pomogne, slučaj se uvijek dogodi nakon nečega, u Dijani puše sa svih strana. Upalim motor, bruji i štekće sve se trese. Buka je iznenađujuće ugodna. Oko mene sve bijelo, jednostavno, nepomično. Vozim se, jedrim pustim ulicama. Lišće i smeće u nanosima vjetra, vrti se i kovitla rubovima. Raspašoj otpadaka. Polomljene grane, boje počešljane burom, sve je jako vidljivo, fasade čvrsto otisnute u podlogu bijelog dana.Ljudi ni od korova. I am delighted! Dijana se dere u drugoj, sve izgleda kao na praznik. Mjesta za parking u izobilju.
Izlazim i stojim ukoso u refulu bure. Odoljevam. Moje tijelo kao nakrivljeni živi stup, saginjem glavu puštam se niz vjetar. U ulici samo bogomoljke izlaze iz crkve i junkeyi u grupici odlaze žureći nekamo.
Pitam se kamo.He-he. Svi smo kao od nečega pozvani tu na ovaj pusti trg, zamalo pa ne počmem pozdravljati neznance, uvijek se pogledamo , rijetki i iznenađeni, ovlaš s razumijevanjem i prepoznavanjem. Mi izuzeti iz zatvorenih soba. Sa radija opet vijesti podebljavaju kataklizmički dojam. Neka se zna što nam se događa.
-Nanosi snijega zaustavili ralice i kolonu na prilaznim putevima - zvuči poput stihova. Bjelina svuda okolo. Spustila se tišina. Pronalazim dežurnu trgovinu, unutra je topla i prijateljska atmosfera. Žene kupuju kruh i mlijeko, zadržavaju se, smiju.
Kupujem i ja.Smijem se bez pravog razloga . Razmišljam o tome kako ću današnji dan učiniti smislenim. Etiketa u izobilju, nudi mi se svašta, enzimi i čokolada, konzerve izgledaju najljepše, sve iste i hermetični zatvorene, okovane. Šalša od pomidora izgleda dovoljno smisleno. Crveno i kiselo.
Vraćam se kući preskačući po dvije stepenice odjednom. U mojoj kući miriše. Uzdišem skidajući sa sebe odjeću i bacam se na krevet. Odavde ću lakše smisliti nastavak. učinila sam već puno, možda se netko javi, možda netko bane nepozvan.
Popodne je dugočasno, rastegnuto, mirno.
ma ga na pretek.Slušam Vrijeme vinila. Vrijeme je uzelo maha i odmara. Osjeća se pritajeno disanje gomile dok vjetar vani huči i hara. Silina mu je divna, Na mahove doseže brzinu od 325 km na sat.
Ja se osjećam kao voda stajaćica koja se pomalo u dubini valja. Ništa apsolutno ne znači ništa. Osjeti, varalice skoro uvijek pretjeraju kad im daš vremena. Misli su sklone nestati. U vremenu se pretvaraju u niz kratkih bliceva kojima ne stigneš dati ima prije nego nestanu kao da ih nikad nije ni bilo. Kao u snu. Kolopletu. Vrcavom. Raspašoj! Odoše!
Dojam i misao. Estetika i ideja. Možeš staviti soli na rep i jednoj i drugoj.
Svakodnevno žena može skuhati juhu od pregršti dojmova a od misli može napraviti temeljac. Kao od telećih kostiju. Ili vlastiti temeljac. To bi svaka trebala konzumirati oko podne. Da nas prođe od tjemena do temelja, Bože čini mi se da postajem sve gluplja iz dana u dan. Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. Prevaljujem stranputice neobičnom brzinom. Obilazim zaobilazne puteve . Čeznem za filmom. Da ga vidim prvi put. Mirujem svom težinom, refleksi pomiču daljinski. Preuzimam slike s ekrana. Nose me unaprijed. Telefon zvoni. Jednom, dvaput, treći put sam već na nogama.
-molim
-hej bog šta radiš
-ništa, odmaram, odgovaram susjedi rezignirano
- čuj, doći ću malo do tebe, nešto ću ti pokazati
- a dođi
rekoh i porekoh u sebi. Kakva nagla promjena, voda stajačica se zatalasala nevoljko. Mrzovoljno talasanje na površini. Uostalom tko mari, vrijeme je uvijek spremno za promjene. Pogledavam, oko mene nježno tupilo samoće
Moja ćudoredna susjedica zvoni ko gluha. Otvaram vrata. Irena ulazi i pokazuje mi malo crno mače. Preslatko stvorenje gleda u mene iz njenih ruku ko svemirac. Sitno crno čudovište koje je tek otvorilo oči i sad zabezeknuto gleda ciljajući uplašeno.
Pričamo o vjetru, puštam da mačkica kliže po novom svijetu. Gricka mi ruku. Sitna je i nježna rep joj strši. Moja se susjeda neugodno smješka i moli me da udomim ovo stvorenje. Palim sve organizme i mehanizme odbijanja. Diplomatski, kategorično se odričem svake odgovornosti prema stvoru koji se slučajno našao u mom stanu na dan kada je bura u Dalmaciji učinila milijunske štete. Voditeljica dnevnika se doima prilično ozbiljnom, Bura u Podvelebitskom kanalu bijesni ko suđenica, brodovi su porazbijani, ljudi kao da su ljuti. Ljutim se i ja, pogotovu na drskost da mi se donese mačka u kuću s nakanom da tu i ostane.
- zaista žalim slučaj, ali nema nikakve šanse da zadržim mačića, izgovaram i odjenom propadam u potpunu tišinu. Nestalo je struje. Trentak mrkle tišine i potpunog mraka zaustavi mi disanje. Ne čuje se ništa. Umrlo je. Ne mičemo se ni Irena ni ja. Hladna je neugoda pružila ruke između nas i liže. Šutim duže, Irena kaže: –Nestalo je struje!
Kvragu! Ovo je zaista ugodno, osjećam , teturam i pipam u ništavilu prostora. Osluškujem da ne nagazim mačku
U potpunoj zaglušnoj tišini i odsutnost zvukova razabirem predenje. Mali je preo crn u mraku. Pomislila sam kako on nije osjetio promjenu. Kako se nježno poistovjetio s prirodom. Palim malu svijeću, pa još jednu. Raspoređujem slabo svijetlo. Ireni je neugodno, govorim joj neka miruje tu kod mene dok ne dođe struja. Vjetar vani krši, zrak se pomiče opasno svuda oko nas, u mraku zuji tišina. Ne želim mačku, moram se rješiti ove žene i njene male mačke. Nisam joj ja kriva i nisam ja ta koja je udomiteljica. Nemam nikakvih uvjeta ni odgovornosti. Struja ne dolazi, mačka je nestala u mračnim labirintima ispod ormara. Progutao je mrak kao i mene. Misli mi se sudaraju. Šapućemo u tišini, u noći. U meni bombe odluke. Misli kategorične, zahtjevne, izjave đepne mine, upaljači, okidači, revolucija otpora ugnjetač. Ideja o životu s mačkom se posklizne uvijek prije nego se popne do moje samilosti. Hladna sam ko oštrica bure i jaka ko njen zalet u vrata Velebita.
Međutim vrijeme u mraku odjednom postane dugo i tupo i prazno. Nema smisla da čekamo mačku da se pojavi , ja se dajem u potragu za malim duhom, priviđaju mi se mačje oči kako sjaje u mraku, obe proizvodimo zvukove koji bi mogli probuditi životinjicu, ali ona se prikrala i spava. Baš kao što bih i ja spavala da sam na njenom mjestu. Predlažem, ne vjerujući ušma svojim da ću joj donjeti mačku kad se pojavi jer da ovo sad zaista nema smisla, kod vrata Ireni dajem svijeću kao da joj predajem neki titravi znamen, smijem se iako prevarena. Ona je bila samo slučajan medij. Mačka spava negdje u mraku stana, više nisam sama.
Bura će preko noći ojačati pa se savjetuju oni koji moraju putovati na pojačan oprez i neka obavezno slušaju izvještaje HAK koji će redovito izvještavati o stanju prohodnosti na cestama.
