Almost Famous

Dok tražim prvu rečenicu

Dok tražim prvu rečenicu netko nabija po klaviru
kao po kućnoj mački. glazba pokušava ustati,
učiniti prvi neosporni korak. ti si voda. pokušavaš logički
dokučiti o kojem komadu je riječ, no to je ipak
potpuno neizvedivo.
siguran sam, tog će bambija netko pojesti.
ti tečeš. kad okrupniš dobiješ bridove i budeš čvrsta,
tobom je moguće razbiti staklo. moguće je u tebi
probiti rupu. mislim, šteta bi bilo to ne učiniti.
izvor je ploča i ako si igla, možda zasvira.
netko nabija po klaviru. nastoji me obojiti bojom vode,
da svi potečemo. pomislim: sve se temelji na dijeljenju.
ovo je vrijeme bijele buke
i brzog prijenosa obaveza, tko još iskušava klasiku?
svi je iskušavamo.
navečer odlazimo u Zagorje i svi se vozimo
u svojim autima, prema melodiji.
naše melodije su nemilosrdne.
trče do zime i tek onda ih pokosi. srna je sigurna smrt.
bolni način. ti si čvrsta voda za zapad, kronologija promjene,
tako svi znamo da je kretanje nestvarno. prve rečenice nema.
sve je nemilosrdno.

 

Sjedi za svojim stolom,

stišće šalicu (najmanju šalu)

čaja, prinosi je ustima, pije

i piše neprevodivo.

 

bez njega, cijelom dužinom,

kroz prozor bi pržilo sunce –

ovako bljesak, božji nišan,

korača njegovim pročeljem,

spuštenim čelom.

 

bez njega riječi

ne odrvenjuju:

putuju između tijela i vremena

u snažno nigdje. proces je dug.

značenje zamorno. on sjedi za svojim

stolom, podiže šalicu, pije;

 

i to se pismo odmata kao predugi

pseći jezik, njega opsjeda misao

o usjevima. iz slova,

tamnog pregiba grada,

glasovi izviru,uspinju se, silaze i dugo šapuću: sjemenke

u nama nađite svoju zemlju.

 

Tako smo malo stari da

nikada nismo primili telegram.

možda zadnji put kad smo se rodili.

zato nas zbunjuju kilometri žice

uz prugu koje prikuju bizone za mjesec i

vjetar u njima svira debeli bendžo.

vagoni moraju

biti nadzvučne kutije

i sve sporije uzmiču prema jugu.

možda baš zato volimo poštu.

Pony express je mrtav.

Henry Chinaski je mrtav.

Balkan express je mrtav.

stvari nestaju brže

nego što ih uspijevamo slijediti,

debeli bendžo svira

glazbu masne ravnice, bizoni su

prikovani za mjesec.

odlažemo u istom trenutku

ja ‘Crying of lot’ a ti ‘Poštu’,

upalit ćemo auto

i onda slijediti žice do Kalifornije, do mora

ili dok nas smrt ne rastavi.

 

Prvi korak po dolasku

obilježit ćemo šampanjcem i političkim govorom,

kao da polažemo temelje.

tako se polažu temelji izgnanstva.

više ne možemo zaspati bez govora.

ptice su prekrile polja.

strašilo su napravili od lima, toliko su ga puta

ptice temeljito izasrale

da ga nije bilo ugodno gledati,

rekli su.

pa koga briga da li je ugodno

gledati u strašilo.

pa poanta strašila jest

da u njega ne bude ugodno gledati.

kad je Dorothy vjetar otpuhao kuću

ona je prvi put

zakoračila u život,

tako smo i mi.

poljubili smo polje

sretni što imamo kuću i život, i pomalo

što nismo Amiši.

tako to bude.

ako zaspeš pod prozorom

odnesu te vijavice sa stogovima sjena.

nema tog kod nas.

sjene su kod nas stabilne.

mi imamo sreću

da dolazimo iz nekog boljeg svijeta.

 

 

Nad gradom pupaju kupole. polovine tamnog

savršenog, tog brzog praznog

odozdo ukliještene u obzor. ipak se, za ljekovitih

zimskih noći, čini da stižu odozgo, da su,

posljedice davno zaboravljenih oblih prijestupa,

odnekud teško obješene.

 

razvrstavati se mogu raznoliko. one koje se s večeri

rastvaraju da u sebe prime bezimene i ledene zvijezde,

one koje kiše zelene, pretvarajući ih u lebdeću livadu,

one koje su krošnje s kojih je nečija ruka pobrala jabuke,

zatim ljušture, padobrani, pokrov za kakve stišane kosti.

 

kišni štropot ih čini šumnim. u toj se opni razvija

složena mliječna glazba, širi se, i rasprostire poznatim

prostorom kao korijenje mutnim podzemljem, onim

što se ne nazire. jaja su u toploj utrobi grada. neka

neojezičena misao koja čeka čas da se nagne, ukliže u tu

jušnu lokvu, u postojanje.

 

kupole, općenito, čekaju. mirujući ispod promjenjivosti ne dišu,

ne viču, ne mašu stanovništvu. i to je mrtvo iščekivanje,

njihova konačna polovičnost, odbijanje da se bilo što desi

razlog praznine u lijehama neba. iako svake godine spremni,

objema rukama primamo travanj, te su čudne čahure neumoljive:

nad našim gradovima ništa ne cvate.

 

 

Imamo neke stare vjetrovke

i poštanski šešir,

prijatelj e. e. nas ne bi ni prepoznao.

stari Ford kabriolet,

crn, a kakav bi bio, kao vjetar

brzinom crnine

nosi nas preko pustinje.

igramo igru, tko se prvi sjeti

kako se zove Martin Sheen

u filmu ‘Badlands’ Terencea Malicka.

ti imaš šal kao prava diva i

sunčane naočale, a kojot 

nam ne može prepriječiti put.

ali zato mi možemo njemu.

možemo zaustaviti život kao što se

zaustavljamo pred spuštenom rampom.

vlak odnosi prema istoku

ljubičaste usne

vjetar od stolica za ljuljanje,

vjetar, vjetar besmrtni udarac.

Martin Sheen je još uvijek

James Dean vonabi bez imena.

a i sin mu je

totalni kreten.

 

Kćer naših prijatelja ima dvije godine.

jebote, naši prijatelji imaju kćer.

sad žive zajedno negdje u preriji

to je sve isto kao i kod nas

ta prerija

Winnetoua su snimali na Velebitu.

tako smo zapamtili bijele Indijance.  

a kažu, inače

nema njih baš puno i

sad se zovu Native Americans.

uglavnom uzgajaju krave a mesari im

ponekad ilegalno zakolju

pa bude sranje.

ponekad je lijepo u toj ravnici, uvečer je

nekako tiho čegrtuše

ostaju izljevi ljubavi. pijesak 

miriše kao ljeto na obali

a nebo kao marmelada od kupina.

mala je inače dobro

naučila je piti pivo i čaj od kadulje,

to je čuva od prehlade.

i još je naučila puštati zmajeve, polako

ali sigurno postaje uporište.