Almost Famous

Iz Meksika, 1972.

Mali trg s drvećem u centru Queretaroa. Svaki dan u šest popodne tu se stvara gužva. Najprije dolaze žene, samo žene. To su mame s kćerima za udaju. Mame sjedaju na klupe koje okružuju staro drveće na sredini trga. Klupā je desetak, majki je na desetine, a kćerī više od stotinu. Djevojke se pozdravljaju i u parovima počinju kružiti oko trga. Hodaju u skladu s kazaljkom na satu, uvijek u istom smjeru, nepromjenjivo, jer je to očito ritual koji se prakticira od davnih vremena. Trenutak kasnije na trgu se pojavljuju mladići, lokalni kavaliri. I oni se pozdravljaju (ali samo međusobno) i počinju hodati u parovima, stvarajući prsten koji izvana kruži oko prstena djevojaka. Izvana, i u suprotnom smjeru.
To kruženje prstenova traje sat vremena.
Mame budno promatraju.
Vlada tišina.
Čuju se samo ritmični koraci parova u hodu. Pravilno, jasno, precizno odmjeren staccato.
Mladići i djevojke međusobno ne razgovaraju, ne razmjenjuju opaske, šale ili usklike. Samo se pri mimoilasku međusobno odmjeravaju. Ti pogledi bivaju sad diskretni, sad nametljivi, ali uvijek su prisutni i pozorni. Gledajući se, obje strane ocjenjuju, razmatraju, biraju. Između tih dvaju kružećih prstena vibrira polje puno napetosti, to je magnetski prostor, ispunjen trudom susprezanom emocijom, jedva kontroliranom silom privlačnosti.
Nakon sat vremena, majke, sve u isto vrijeme, ustaju s klupa i počinju se opraštati (traje to nekoliko minuta). Potom dozivaju kćeri pa zajedno polako odlaze kućama. Prsten momaka također puca i rasipa se, momci nestaju u susjednim uličicama.
Trg postaje pust.
Čuje se samo zaglušujući cvrkut ptica koje se vrzmaju u gustim vunastim krošnjama drveća što raste na trgu.

Ovdje, u Latinskoj Americi, može se najbolje vidjeti kako svijet živi na različitim nivoima, zapravo - u različitim ćelijama, podijeljen, atomiziran. Rađa li nejednakost uvijek mržnju? Ovdje - prije frustraciju, a kod mnogih - čak poniznost. Ta je poniznost oblik samoobrane, vješt bijeg koji bi trebao zavarati zlo, oslabiti njegov učinak. Njihova je snaga obrana a ne napad, umiju opstati, ali ne mogu mijenjati. Oni su poput grma koji raste u pustinji - dovoljno jak da živi, a preslab da rađa.

Postoje dvije vrste korupcije: korupcija bogatih i korupcija bijednih. Obično se govori o ovoj prvoj, samo o njoj, jer bogatstvo uistinu demoralizira. A korupcija bijednih? S njom imaju posla partizani u Latinskoj Americi. Seljak koji za pet dolara predaje na klanje cijeli odred koji se bori za njegovu zemlju, za njegov život.
Bijeda demoralizira. Ako trećina društva živi u bijedi, cijelo je društvo demoralizirano. Rezultat bijede je strah i izričita zapovijed, grozničavo maštanje o izbavljenju iz bijede po svaku cijenu. Ograditi se prozorom limuzine, zidom koji opasuje vilu, visokim bankovnim računom. Bijeda tlači i plaši. Razvodnjuje svijest i skraćuje perspektivu. Čovjek misli samo na to što će jesti danas, za sat vremena, za trenutak. Bijeda je asocijalna i nesolidarna. Masa bijednih nikad neće biti solidarna. Dovoljno je toj masi baciti komad kruha - započet će borba. Slike bijede ne čine ljude radoznalima, ne bude njihov interes. Ljudi refleksno uzmiču od skupine bijednih. Očito je da u bijedi postoji nešto sramno, nešto ponižavajuće, neki poraz, znamen propasti.

Niz ideoloških konflikata dolazi otud što ideologija, mijenjajući svoj geografski položaj poprima boje druge kulture, katkad čak mijenja svoj prvotni smisao. Svaka kulturna sredina jednu te istu ideologiju obavija drugom nijansom, nešto joj dodaje i nešto oduzima, putovanje ideje aktivan je proces, a na koncu tog putovanja ideja se može pojaviti u krajnje neočekivano drugačijem otjelovljenju. U svakom kretanju ideologije u prostoru - iz države u državu, s kontinenta na kontinent, iz jedne kulturne sredine u drugu - postoji potencijalna opasnost od shizme. Potencijalna, možda čak i neizbježna. Primjer je kršćanstvo, ono se, pomičući se na istok, dijelilo na shizme, koje je svladavao Centar. Primjer je islam, koji se raspada u skladu sa širenjem u svijetu. Centar shizmu svladava argumentom da ona oslabljuje ideologiju, da se prema njoj odnosi neprijateljski. Ali povijest kršćanstva i islama dokazuju nešto drugo. Shizma putem svog širenja, putem nacionaliziranja ideologije - tu ideologiju osnažuje, iako istodobno (i to je istina) - oslabljuje Centar. Jednom riječju osnažuje je meritorno, ali oslabljuje organizacijski.

Vrste demagogije koje provode ovdašnji političari:
konzervativci, desnica - izjavljuju da je teško, ali je teško svima, zato boljitak leži u zajedništvu, a to zajedništvo valja iskazati okupljajući se oko vlasti, podupirući je, razumijevajući je itd.;
kvazinapredni - oni napadaju bogataše, strani kapital, govore o bijedi jednih i bogatstvu drugih, a potom ne rade ništa, izgaraju u brbljanju, opijaju se brbljanjem;
i, na kraju, postoji vrsta demagogije – nazovimo je – izvještajne, npr. exposé predsjednika republike: dvije stotine tiskanih stranica s tisućama brojki, naziva, datuma, a sve to da se sakrije ono glavno – da se ništa važno nije učinilo.

M. skreće pozornost na važan element kulture življenja u Meksiku (uostalom, općelatinoamerički). Naziva to asistencijom. To je potreba za sudjelovanjem u nekoj značajnoj svečanosti u kojoj sudjeluju važne osobe. Radi asistencije sve se ostalo ostavlja po strani – ona je neophodna za život, za osjećaj vlastitog dostojanstva. Ozbiljnost, pompoznost tih svečanosti, govori, banketi, atmosfera, formalizam. Nikomu to ne smeta. Federico Bracamontes, bankarski činovnik i moj susjed, poziva me na domjenak. Prilika je sljedeća: Federico slika. Slika užasan kič, rekao bih čak zastrašujući ili – još bolje – depresivan kič. Organizira domjenak povodom završetka još jednoga takvog kiča. Za vrijeme domjenka otkriva sliku. Običaj zahtijeva da se u tom trenutku razlegne usklik oduševljenja. Tako i biva. Fotograf fotografira, a gosti – koji su došli hrpimice – nazdravljaju za sljedeći kič i čestitaju autoru upravo otkrivena kiča.

U La Pazu (Bolivija). Plaza Murillo je središnji dio grada. Nedjeljom ujutro gospoda političari ovamo dolaze čistiti cipele. Svaka stranka zauzima svoju stranu trga. Svaka stranka ima svoje čistače cipela. Svaka stranka ima svoje ulice koje tradicionalno zauzima za svoje šetnje i susrete. Imaju i svoje kvartove. Važno je orijentirati se u tom sustavu, koji svima dopušta da nekako žive, mimoilaze se, sjede u svojim matičnjacima.

Politiku se u Latinskoj Americi doživljava kao zanimanje za bogataše. Funkcionar je – bogataš. Stranka je vrsta biznisa, a da bi se bavio biznisom, moraš imati kapital. Siromašan čovjek, kad ga se pita za politička stajališta, odgovara: «Nemam stava. Presiromašan sam za to». Takvo stajalište rezultat je dugotrajnih iskustava u zemljama gdje je politika donosila dobit, bogatstvo, bila izvorom kolosalnih primanja. Zbog toga su političke elite tu bile i još uvijek jesu tako zatvorene, nedostupne, ekskluzivne: da bi bilo više za njih same, za njihovu zajedničku kesu. Narod je samo promatrač, svjedok koji se loše orijentira, slučajni gledatelj.

Znati ustvrditi konkretan cilj, za koji se bori selo, gradić. Ljudi iz Santa Victorije bore se za svoje vinograde. «Bez vina smo nitko i ništa». Njihov talent, njihova snaga, njihova solidarnost – sve je uloženo u borbu za vinograde. Seljak se nikad ne bori za zemlju općenito. Bori se za konkretan komadić zemlje: od ovoga velikog kamena – pravo – do drveta, koje stoji tamo, lijevo. Bori se za ono što je nadohvat ruke, što može obuhvatiti pogledom. Izvan granice horizonta započinje drugi svijet, koji mu ne pripada, koji mu je stran i često – neprijateljski.

Tegucigalpa: u Tegucigalpi se nema o čemu misliti.

Veliki trgovi, velike ulice na cijelome svijetu imaju zajedničke karakteristike: čovjekovo mjesto zauzima gomila. Treba ići u male ulice, ići na periferije, zaći u dvorišta da bi se pronašlo čovjeka.

Teorija lokalnog vremena. Vrijeme protječe različitom brzinom ovisno o mjestu na kugli zemaljskoj, ovisno o točki na kojoj se nalazimo, ovisno o kulturi. Ta činjenica da su nekad postojale razne mjere za vrijeme dokazuje da su ga ljudi znali razlikovati, umjeli su ga prilagoditi lokalnim uvjetima života i podneblja. Tko god je živio s nomadima u pustinji ili među amazonskim Indijancima zna da naš sat ondje gubi smisao i bit. Postaje suvišnim mehanizmom, apstrakcija otrgnuta od života.

Bujno tropsko raslinje vara, stvara dojam lagane i neobične plodnosti. Međutim, to se sve postiže po cijenu velikoga napora i odricanja. Potreban je silan trud da se iskorijeni tropsko raslinje i polje očisti za usjeve i obrađivanje. I drugi su problemi – najezda kukaca, tropske bolesti. A prije svega – kiše koje uništavaju zemlju, ispiru crnicu, prekidaju promet. Neki prognoziraju da bi se, kad bi se iskrčila amazonska džungla, cijela ta regija za pedeset godina pretvorila u pustinju.

Vijest o postojanju elektroničkih novina, koje munjevitom brzinom prenose informacije u svaku kuću. Da, ali problem je u tome što proces ubrzanog prijenosa informacija prati i pojava njezine plitkosti. Što više informacija, to više površnosti.
Flash – to je jednorečenična informacija, koja prethodi detaljnom opisu događaja. Ali ako se cijelu informaciju svede na flasheve – što ostaje? Potok vijesti koje će samo zaglušivati, otupljivati osjetljivost, uspavljivati pozornost.
Jednorečenična informacija često je naprosto dezinformacija. Evo na primjer: «Anguilla je proglasila neovisnost». Anguilla je mali, lijepi otočić u Karipskom moru. Stara britanska kolonija. Tamo se našao vješt čovjek, neki John Webster. Sklopio je tajni ugovor s jednim hotelskim poduzećem iz Miamija da će im prodati Anguillu, koja je jedna velika užarena plaža. Da bi realizirao transakciju, Webster je osnovao narodnooslobodilačku stranku, a zatim otok proglasio neovisnom državom (ondje živi deset tisuća ljudi). Sve je završilo tako da je ondje poslana londonska policija i Webster je pobjegao u Miami.

Andski krajolici – duboki, plastični, izrezbareni sa zamahom, ispunjavaju čitav prostor. Naša ljudska izgubljenost u tim krajolicima.

Druga religija – tema i naslov eseja o nogometu u Latinskoj Americi. Započinje s krpenjačom u naselju sa slamovima – tijesne uličice, mala dvorišta, stiska dječurlije koja trči, divlja i vrišti. U Brazilu postoji tradicija lansiranja kralja nogometa, kao što se drugdje lansira filmsku zvijezdu ili narodnog vođu. Kralj je šutnuo loptu, kralj je zabio gol – to ih ispunjava ponosom. Možda zato što je netko među njima, barem jedan od njih, u nečemu uspješan. Nogometna utakmica, kao uzrok rata, uzrok masakra, kao mehanizam domoljubnog pražnjenja (grad nakon dobivene utakmice, grad u ekstazi, Meksiko, Lima, Montevideo kao za vrijeme praznika, osvijetljeni, šareni). Utakmica je važnija od smjene vlade (u Ekvadoru su izvršili vojni udar dok su svi sjedili ispred televizora gledajući svoju reprezentaciju koja je igrala protiv Kolumbije i nikomu nije palo na pamet stati u obranu srušenog kabineta). Utakmica kao uzrok samoubojstva (jedna djevojka iz Salvadora nakon pobjede Čilea), ubojstva izvršena u euforiji, od sreće (čest slučaj u Brazilu). Peleove su noge (vrlo ružne, dlakave i krive) sustavno i konstantno fotografirane – u Guadalariju Pele sjeda na fotelju, a gomila fotoreportera puže po travnatom igralištu, fotoreporteri se tuku, laktare jedni druge, udaraju fotoaparatima po glavi – svaki nastoji snimiti što bolju fotografiju Peleovih nogu, kojima će novine kasnije posvetiti dodatke u boji.

Diego Rivera. Njegove freske u kapelici Escuela Nacional de Agricultura, u Meksiku (1926. godina). Provokacija! Jer ondje je oltar, križ, klupe za vjernike. A na zidovima naslikani srpovi i čekići, crvene zvijezde, gole ženske sa sela. Zapata položen u grob. Seljaci s karabinima: Sikstinska kapela meksičke revolucije, «Onima koji su pali i onima koji će pasti u borbi za zemlju». Rivera – vitalan, odvažan, kvaziprimitivan, snažan, odlučan. Gromade – gromade figura, glava, šaka, kukuruznih klipova, stijena. Svjesno smišljene gromade, teške, masivne, dobro postavljene na temelju – na zemlji. Revolucija i religija – Rivera to ne može odvojiti, ili možda ovako: govori nam izravno, svjestan svoga poslanja, da revolucija može biti religija, nada i uznesenje, prije nego što postane kapelska liturgija, sakralni obred, zidna freska.

Tepotzotlan, Monte Alban, Machu-Picchu – indijanska religija i katolička religija. Njihova je religija zahtijevala otvoren prostor, monumentalan scenarij. Naša religija – to je zgusnutost, stiješnjenost, zbijena, oznojena, napeta gomila, a njihova religija – to je čovjek u velikom krajoliku, to je prostrano nebo, zemlja i zvijezde. U takvom se prostranstvu gomila gubi, utapa se u univerzalnom krajoliku, u tom gigantskom pejzažu gomila ne može uništiti pojedinca, čovjek je mogao biti nasamo s Bogom, osjetiti se slobodnim, povezanim s nadzemaljskom veličinom. Njihova sakralna arhitektura svodi se na najjednostavniju geometriju. Nema detalja koji rasipaju pozornost. Pogled bludi po prostoru. Kod nas – gužva, skučenost, a tamo – sloboda i beskonačnost, kod nas – zid koji ograničava, a tamo – pejzaž bez granica.

Iz Kolumbije: pravilo da se donese presuda ali bez egzekucije. Podignuti mač nad glavom i narediti da se živi u sjeni tog mača. Takav čovjek, s mačem nad glavom, koji živi u uvjetima ugrožene slobode, širi strah, strahom truje okolinu. Ponaša se kao da svi vide taj mač koji visi nad njim. Postupno se takav čovjek sve više mijenja. Udaljava se, ne možemo ga razumjeti, gubimo ga. I mada mač do kraja neće ni zadrhtati, ta je presuda de facto izvršena.

Riječ: razlika između težine riječi kod njih i kod nas. «I Riječ je tijelom postala». Ovdje riječ nikad ne doseže taj stadij, taj stupanj kristalizacije. Ovdje je riječ pluto na vodi, pero na vjetru. Pluta, leti, raspada se: promjenjiva je poput kaleidoskopa, neuhvatljiva, pojavljuje se i nestaje bez traga, a često i ne ostavljajući nikakav dojam. Nema tereta, nema one bezobzirne, grube nametljivosti, ne predstavlja opasnost. A kod nas? Čto napisano perom, nie virubat' toporom. Otud pobožnost nad svakom riječju, jer se ona tretira kao magija, odnosno vjeruje se da riječ upravlja zbiljom, da je može stvoriti, promijeniti i uništiti.

Opisati proces promjene bijelca u BIJELCA. Bijelac u Europi nema svijest o tome da je bijelac. Ne razmišlja o tome, ne živi s tom mišlju. Međutim, bijelac u zemljama Trećeg svijeta s vremenom postaje sve više bijelcem. Ograničen je i izoliran samom činjenicom da je bijel, a ipak će tu svoju bjelost osnaživati, jer je bjelost za njega – nadmoć (ili iluzija nadmoći).

Rasna diskriminacija se bitno više osjeti i jače ponižava nego ekonomska diskriminacija. Zato u Sjedinjenim Državama postoji pokret Black Power ili Porder Chicano, a nema npr. pokreta Italian Power, s obzirom da Talijani, iako su često u lošoj ekonomskoj situaciji, nisu rasno diskriminirani, jer su oni bijelci. Rasna diskriminacija rađa silovitiji i razorniji pokret pobune i odmazde nego ekonomska diskriminacija.

Za političku evoluciju latinoameričkog intelektualca karakteristično je to da u pravilu počinje djelovati na ljevici a završava na – desnici. Započinje od sudjelovanja u studentskim demonstracijama protiv vlasti, a završava u ministarskoj fotelji. Od mladoga buntovnika do starog birokrata – to je njegov put. Nigdje na svijetu jaz između mladosti i starosti, između početka i kraja života nije tako drastična. Campo Salas, komunist kao student, završava kao ministar industrije i trgovine u vladi Diaza Ordaza (Meksiko). Ekonomist Aldo Ferrer, koji je raskrinkao argentinski sistem, završava kao ministar gospodarstva u vladi generala Levingstonea. Angel Asturias, oporbeni pisac, studentski buntovnik, završava kao ambasador krajnje despotskoga Montenegrova režima (Guatemala). Kakva sposobnost tih režima za asimilaciju! Prisvajaju, gutaju svaku oporbu.
Opasnost od stagnacije počiva između ostalog na tome da stagnacija rađa akomodaciju, da se unutar neugodnog sistema stvara ugodan podsistem, koji dio ljudi rado koristi. Javljaju se čitavi slojevi herojskih parazita koji se predstavljaju kao stupovi sustava, a zapravo im je u interesu njegovo održavanje, jer im osigurava relativno ugodan život.

Gomez Padilla iz Dominikanske Republike pričao mi je da kod njih postoji sustav popisa – razni popisi koje je sastavila policija, na kojima su razni ljudi pribrojani opoziciji. Na primjer, on je, Gomez, bio na popisu tzv. lista para encacelar. Što god bi se događalo u zemlji, njega su odmah zatvarali. Najčešće uopće nije znao zbog čega. Katkad bi doznavao u zatvoru, od kolega koji su bili na istom popisu, ili tek nakon izlaska, ili čak iz novina. Zaoštravanjem represije, sve je više ljudi dospijevalo na neki popis. Postojala je i gradacija popisa – zahvaljujući protekciji i podmićivanju moglo se prebaciti na bolju, pogodniju listu. Ali ako bi tko posrnuo, mogao je dospjeti na goru listu. Bilo je prijatelja na istoj listi, bilo je poznanstava koja su se prekidala kad bi tko prešao na drugu listu.

Octavio Paz o Latinoamerikancima: «Stanovnici predgrađa povijesti». I «U našim zemljama nesklonim mišljenju». I «Naša tradicija stalnog kretanja od početka». I još: «U nama postoji stalan osjećaj frustracije».

Meksiko. U siromašnom selu razgovor sa seljacima. Ponizni, siromašni tipovi. Na sve se žale, uzdišu.
- Zašto se ne borite?
Tišina, a zatim odgovor:
- Jer nemamo svijesti, señor.
Za njih je svijest oruđe kao motika ili sjekira. To je nešto materijalno. To je čak neka vrsta luksuza. Siromašan čovjek ne može si priuštiti svijest.

U planinama Sierra Madre de Chiapas, za vrijeme putovanja kroz Yucatan, vidio sam pogreb u indijanskom selu. Pogodio me je radni karakter te ceremonije, u kojoj zapravo nije bilo ničeg ceremonijalnog. Isprva sam mislio da se ljudi vraćaju s posla. Išli su u gomili, razgovarali su, prepirali se. Nije bilo korotne odjeće. Ni pjesme, ni plača. Nosili su dva kovčega, jedan je bio mali – sigurno su sahranjivali ženu i dijete, koji su umrli pri porodu. Taj radni karakter pogreba isticao je svakodnevnost smrti među tim ljudima, njezinu uobičajenost.

Seljaci nisu vjerovali u Zapatinu smrt. Emiliano Zapata, vođa meksičke revolucije, poginuo je 1919. godine. Profesor Sorelo Incalan se prisjeća da je dvadeset godina kasnije čuo seljake koji su pred Zapatinim mauzolejom govorili: «Ovdje leži neki pokojnik. Zapate tu nema.»

Strah u Urugvaju:
Paco, cinik i zlobnik, pričao mi je o eksperimentima koje je provodio na ulicama Montevidea. Počeo bi pratiti nekoga slučajnog prolaznika. Čovjek bi zastao – zastao bi i Paco. Čovjek krene – Paco za njim. Nakon nekog vremena, čovjek bi se počeo okretati: Paco ga je gledao kroz tamne naočale. Prolazile su minute i Paco je vidio kako na čovjekovu licu izbija znoj. Kako njegova košulja postaje mokra na leđima. Tada bi Paco ostavljao svoju žrtvu i odlazio.
Sve može biti dokaz:
Vrhovni meksički sud kao dokaze za tužbu protiv male, ilegalne organizacije Pokret revolucionarne akcije tretira perike, umjetne trepavice, sunčane naočale, pisaće mašine, magnetofone, petrolejsku lampu, kutijicu šibica, ljepilo, itd. Čak i nekoliko istih žlica. Zajedno su jeli, dakle sačinjavali su organizaciju! Djelovali su u konspiraciji!

Karakteristike populizma:
ambiguo – dvoznačan, čak višeznačan, nekonkretan, mutan;
transaccional – politika licitiranja, ublažavanja oprečnosti, neodlučnosti, stvaranja paktova;
sin salida – politika koja ne vodi ka konačnim rješenjima, koja strukture ostavlja netaknutima;
demagogico - jezik naroda, ali djelovanje – bez naroda, napadi na oligarhiju, ali samo verbalni, magloviti i prividni.

Novi mentalitet (riječ je o studentskim pokretima u Latinskoj Americi), njegove karakteristike:
- potreba za sudjelovanjem
- potreba za trenutačnim efektom, kult vatrometa
- potreba za apsolutnim negiranjem, za stalnom negacijom
- potreba za emocijom, doživljajima
- potreba za akcijom, čistim kretanjem (od akcije do akcije, bez refleksije, bez analize, sve dok se ne iscrpi energija, sve do prelaska u kronično, deprimirajuće stanje tuposti).
U biti, to je subjektivan i spontan mentalitet, kojem je cilj tako dalek da je nevidljiv i zato umjesto cilja vidi samo sredstvo, mitologizira ga i prinosi mu žrtve.
Paragvaj. Mladi konspiratori. Njihova naivnost, nezrelost, često – neodgovornost. Njihova odjeća, geste, poza. Konspiracija – kao forma društvenoga života, kao stil, kao tema zanimljivog razgovora. Djeluju u konspiraciji, jer to je dio dobrog vladanja, često ulaze u konspiraciju iz dosade, da bi nešto radili, da bi se malo time drogirali. S obzirom da vlast smatraju neprijateljem kulture, njezinim uništavateljem, konspiraciju tretiraju kao sudjelovanje u kulturi, kao oblik kreativnosti. Ipak, rijetko razmišljaju o skromnom, mravljem, ustrajnom djelovanju, češće je to djelovanje – manifestacija, u kojoj se radi o tome da se svatko želi pokazati, da se dobije na važnosti, doživi nešto, stvori legendu. To je avantura koja katkad završava smrću. Bespomoćni, ne mogu pobijediti vlast, satisfakciju crpe iz toga što je ne pošteđuju psovki, što je preziru. Ukratko – obje su strane jake i svaka je na svome mjestu. Vlast je jaka, jer je protivnik fizički ne ugrožava, a jaka je i oporba s osjećajem svoje moralne uzvišenosti, jer je u pravu. Na taj način se obje godinama nalaze u slijepoj ulici, u pat poziciji, u situaciji napete ravnoteže, koja unatoč protoku vremena ne preteže ni na jednu stranu.
I vlast ima svoju konspiraciju. Da bi pobijedila protivnike, ona stvara pseudokonspiraciju, vrstu poluslužbene ilegale. Te ilegalne jedinice imaju različita imena: Porras, Wsquadron de Morte, Mano Blanca. Upravo oni siju strah u opozicijskim redovima, prijete, teroriziraju, izvršavaju presude. Policija se pravi da ima čiste ruke, čak će stvarati i dojam da progoni ilegalce (koje je ona sama vrbovala i koje kontrolira). U stvarnosti, opozicija je bila demoralizirana i uništena i to ne frontalnim djelovanjem represivnog aparata, nego infiltracijom i provokacijom, odnosno zahvaljujući tome što je policiji pošlo za rukom stvoriti na desetke kvazikonspirativnih grupa i saveza i time zamutiti, zatamniti sliku, tako zatrti granice i demarkacijske linije, tako stvoriti nejasnost, nesigurnost i dvoznačnost, da više nitko, osim same policije, ni u što nije siguran, a i ona sama katkad se gubila u svijetu koji je sama kreirala.
Karakteristično obilježje razvoja Latinske Amerike jest to da ovdje nijedna stvar ne likvidira do kraja drugu, da ovdje «novo» ne uklanja «staro», da se borba između novog i starog ne završava uništenjem jedne od strana, nego kompromisom, da je – jednom riječju – razvojni proces ovdje proces taloženja, gomilanja, dodavanja. A samim time, to je i proces kumuliranja napetosti što se ipak rijetko završava konačnim pražnjenjem.
Antonio Sanchez (meksički «Excelsior»), podsjećajući na termin «kriptokracija» Pavlesa i Bergera, koji se odnosi na suvremene vlade i njihovu tajnost, piše: «U suvremenoj državi život prosječnoga građanina uvjetovan je tajnim odlukama koje donosi grupa njemu nepoznatih ljudi, koji imaju utjecaj na sve sfere našeg života. Ulazak u najzatvorenije političko-ekonomske elite podsjeća na ceremonije tajnih inicijacija, koje organiziraju tajna društva poput masona.»
Moć latinoameričke vlasti počiva u njezinoj slabosti. Vlast se pojavljuje samo u ekstremnim slučajevima. Zbog toga je se u svakodnevnom životu ne doživljava kao nametljivu, sveprisutnu i iritantnu instituciju. Ovdje se čovjek kreće u opuštenom svijetu koji mu pruža osjećaj slobode.
Honduras. Na domjenku sam upoznao umirovljenoga generala - Rojasa Toleda. Došao je u uniformi, na prsima je imao dva reda ordena. Nije sudjelovao ni u jednom ratu. U gornjem redu bili su ordeni «Za hrabrost», koje je dobio za sudjelovanje u vojnim udarima. Za svakoga srušenog predsjednika republike – orden. U donjem redu visjeli su ordeni «Za lojalnost» - kao nagrada za svrstavanje na stranu vlasti – protiv pučista. Ta dva reda ordena beskonfliktno su koegzistirala na njegovim prsima.
Ljudi u zemljama Trećega svijeta: njihov oslabljeni biološki potencijal, ograničena percepcija kao posljedica neuhranjenosti, razvijene društvene psihoze, itd. Ako u takvoj sredini zavlada borbeni instinkt, imat će dvije karakteristike: a) nedostatak usmjerenja (bunt slijepe destrukcije), b) kratkotrajnost. Bit će to jednokratno pražnjenje nakon kojeg će uslijediti oseka, dugotrajno razdoblje apatije, rezignacije, čak straha i povećane pokornosti (Crnci, koji nakon pobune plaču, Indijanci koji se skrivaju po kućama, glave pokrivaju dekama). Otud naizgled neobjašnjive reakcije, kad npr. buntovnici osvajaju grad, a potom se sami, bez prisile povlače. Ili vojnici koji nakon pobune samoinicijativno predaju oružje.
Latinska Amerika (općenito): skreće pozornost na to da su politički događaji ovdje u pravilu plitkog, površnog karaktera. Površina je pokretna, uzburkana, a unutrašnjost, dubina – nepokretna, statična. Ovdašnje su (vladajuće) strukture stvorile moćne obrambene mehanizme, koje preslaba opozicija (opozicija je obično etičko-verbalna) ne može slomiti. Moj prijatelj, Carlos Fereira, primjer je čovjeka iz takve opozicije. Njegovom je glavnom karakteristikom pesimizam doveden do takve granice da postaje nesvjesnim prihvaćanjem statusa quo. Sve negativne pojave Carlos prihvaća kimanjem glave koje znači: zna se, zna se, drukčije ne može biti. Dakle, to što je loše – to je normalno. S druge strane, sve pozitivne pojave prihvaća sa skepsom i nepovjerenjem. Carlos ne pokušava mijenjati stvarnost – želi se od nje odvojiti, izolirati. Tako se ponašaju i ovdašnji ilegalci i partizani. Njihov je pokret prije svega pokret moralnog očišćenja. Politički cilj je na neki način sporedan i čak nije ni posve jasno osviješten. Mnoštvo mladih ljudi stupa u partizane jer ne žele na sebe preuzeti krivnju za zlouporabu vlasti. Ne bore se s pozicije pretendenata na vlast, nego s pozicije apostola egalitarizma, koji shvaćaju kao moralnu kategoriju. Ne misle na to hoće li pobijediti, misle na to kako ostati čisti.
Četiri «legalne» metode fizičke likvidacije političkih protivnika: 1 – desaparecido, tj. onaj koji je nestao, izašao iz kuće i nije se vratio, išao ulicom i odjednom nestao, nitko ne zna što se s njim dogodilo, zna se da nije mogao ispariti, a ipak ga više nema; 2 – ley fuga, tj. pravo na bijeg, odnosno: nekoga su zaustavili, ali on je pokušao pobjeći, točnije – da bi opravdala ubojstvo, policija obznanjuje da je taj uhićeni ubijen jer je pokušao pobjeći pa su policajci morali otvoriti vatru i otud taj nesretni i žalosni epilog; 3 – accidente, tj. nesretan slučaj. To je vrlo često opravdanje za ubojstvo. Osumnjičeni se vozio autom i, ili je sam udario u stablo, ili je netko naletio na njega, zapravo se ne zna što se točno dogodilo, ali istraga će sve razriješiti, slučaj će se razjasniti; 4 – ubili su ga «hombres desconocidos», tj. nepoznati ljudi, naprosto ga je netko ubio; policija naravno traži ubojice, ali zar je lako naći ubojicu? Sigurno neće sam doći i priznati krivnju. Da, znamo da se dogodila velika tragedija, ne treba nas u to uvjeravati.
Bilješka iz dnevnih novina «Ovaciones», Meksiko, 28. 2. 1972.: «Rafael Radilla Meganda, optužen za 27 ubojstava, jučer je poginuo onako kako je i živio – s pištoljem u ruci. Radillu, kojeg policija godinama nije mogla uhvatiti, jučer su u baru Chilpancingo iznenadila petorica muškaraca i ispucali u njega 125 metaka. Radilla je potegnuo svoj automatski pištolj, ali srušen uraganom metaka, nije stigao pucati. Napadači su pobjegli na konjima prema planinama koje okružuju grad. Policija tvrdi da su to braća čovjeka kojeg je Radilla ubio prošli tjedan.»
U istom gradu, u tome istom baru, čovjek je ubio drugog čovjeka. Nisu se poznavali. Sjedili su jedan nasuprot drugoga i pili pivo. Nijedan nije bio pijan. U jednom trenutku jedan od njih potegnuo je pištolj i ubio onog preko puta. Kasnije, kada ga je sudac pitao zašto je to učinio, odvratio je: «Zato što mi se nije sviđalo njegovo lice».