Almost Famous

Danijel Dragojević

Danijel Dragojević (Vela Luka, 1934.) pjesnik je, esejist, radijski urednik. Dobitnik nekoliko uglednih književnih nagrada. Autor 12 pjesničkih zbirki.

U MENI SE LJULJA

U meni se ljulja kao za nevremena.
Moram se prikupiti. Svakako se moram
prikupiti. Ona ima dva velika oka
koja me tri godine prije nisu
gledala. Bože moj, gleda me!
Istina je, ja sam njezin otac,
držim je za ruku i krećem s njom
prema parku. Ako me pita nešto
znam što ću kazati, sve što se
pojavljuje susreo sam već mnogo puta.
Znam što traži od ovog jutra,
od ulice, parka, od mene koji je
držim za ruku i njezin sam otac.
Moram sve držati u ravnoteži.
Ne smijem se zabuniti.
Moram pokazati da vjerujem
u ulicu, dobru prijateljicu svačega.
Svaka stvar je na svome mjestu
koje je njeno mjesto. I ja sam
s oblikom koji je moj oblik,
moje uvjerenje.
Nisam mačka, nisam nesretan
ili kaktus. Koga poznam toga
pozdravljam, druge ne.
Ne smijem glavu zariti u dlanove.
Tada mi u glavi šumi kiša
ili svijetom trče samo miševi.
Dignut ću glavu. Mogla bi opaziti
kako se u meni ljulja roðenje,
čitava Korčula. Mogla bi opaziti
da nemam imena. Ako me žele zvati
Bog, ljudi, životinje, stvari
u velikoj su neprilici.
Ni ja njih ne zovem, samo otvaram
usta i ispuštam lažan glas.
Kada je ona pokraj mene
ljubazan sam s njima,
kao na nekoj svečanosti.
A ako kriknem nehotično?
Ne, neću. Dobro sam odjeven,
imam novaca za čokoladu, govorim tiho,
stavljam točke i zareze gdje treba.
Ja sam pametan, čitam knjige,
puno knjiga. Sve je u redu.
Doðe li mi da se izvaljam po zemlji
samo ću ju pogledati, pogladiti
joj kosu, nasmiješiti se,
i neću to učiniti.
Ljubav održava oblik, zna se.
Čitav svijet, tu mislim i na
njezine prijatelje mrave,
bit će zadovoljni sa mnom.
Bit će to zasigurno još jedan
sretan dan.

 

PTICE

Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.

 

TENISKA IGRALIŠTA

U šetnji prolazim teniskim centrom. Ne vidim mnogo, igrališta su
skrivena zidom zelenila uz žicu. Čujem udarce loptica, deseci njih fijuču
istodobno, zrak je pun zvuka, na tlu geometrija (pravi kutovi), u zraku
teško disanje.
Vjerojatno sam u nekoj metafori, možda snu, jer za začuđenost
situacijom (čitavo područje je pokrenuto i ratoborno) ne uspijevam
naći pitanje i odgovoriti na njega. Sve što se pokazuje čisto je, udarci
biraju smjerove (horizontale malo iznad zemlje), čujem poneki usklik i
uzdah, a ipak ne znam što se tu oko mene na rubu grada događa, gdje to
smjestiti i kako prevesti. Možda sam pogođen količinom prostora koji trpi,
odsutnošću digresija koje se kamo god krenu nađu u lakoj uzaludnosti.
Da sam u Srednjem vijeku sve bi bilo lako, sliku bih smjestio u veliki
zahtjev općeg spasa: čemu služi na putu? I odgovorio. Ovako, što učiniti s
jednom od novih Boschovih igara? Što s čitavim prostorom, njegovom
dvodijelnom zbiljom? Ne znam. Pakao je ipak možda svakodnevniji nego
što mogu zamisliti. Njegovo bilo tuče na različite načine.

 

STANICA

Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora
vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se,
sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju
tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara
me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima,
malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u
neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to
najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na
pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu
sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze
k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam
s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja,
naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak
nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću
njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam
mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za
neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora,
zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će
sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati,
vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?

 

TAMA

Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego mrak oko sebe.
Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća
što je sjedila daleko od mene,
inače bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,
kada se svjetla ugase i tišina pokaže
dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,
kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
dolazi, moglo bi se reći plavi,
i mi ne znamo što hoće,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti donji i gornji glas, slika,
priča prije i nakon priče,
ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.

 

TAPISERIJA

Stojim usred riječi kao da je to negdje
i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome
neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo
neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za
nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom,
svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom
koju je stvorio, slijedim li put njegovog
kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi.
Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!
A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički
vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,
duga rečenica za one koji umiru.
Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,
veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,
zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.
Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.
Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?
Nestalo je mjesto. Izgorilo.

 

MRAK

U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog i šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, mrak
odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama
čine mi se dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega
nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo a na drugim
mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u
krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače,
kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.

 

OGRADA

Dolazeći u posjet vidio sam veliku rupu
na žičanoj ogradi duševne bolnice i pomislio
kako nikada neću biti tako nešto potrebno,
otvoreno i utješno. Kroz mene neće nitko ući
niti izaći, nisam okrenut istovremeno na obje
strane, unutra i vani, ne čekam nikoga.
Što sam ja prema jednom običnom prolazu
kojega su želje nedopušteno napravile,
kojega želje održavaju i ni trenutak
ne ostavljaju samog? Čak se i kos
izgleda s visoke grane sprema
proletjeti kroz njega.

 

KROZ OTVOR PALUBE

Kroz otvor palube vide se poluge
brodskog motora kako se pokreću
gore dolje, naprijed natrag, vrte
u ulju, mazivu, pari, tko zna čemu.
Jedan dio dohvaća drugi, utišava ga,
sporazumijevaju se kao sljepačke slike.
Teško je vjerovati da jedan s drugim,
da jedan do drugoga mogu išta učiniti,
bilo što pokrenuti. Tu, u blizini dna,
kao da sve počinje, završava se, potire.
A ipak, onome tko s prozora na obali
gleda kako brod klizi i bez napora ulazi
u luku, a trag mu začas nestaje, srce
zaigra i misao o smrti, ako se i javi,
lakša je, tiša, bliža običnoj misli.