Almost Famous

Czesław Miłosz

Czesław Miłosz je poljski pjesnik, rođen 1911. godine u Litvi. Početkom 50-ih godina postaje politički emigrant, najprije živi u Francuskoj, zatim seli u SAD, gdje ostaje sve do 1993. godine, kad se trajno vraća u Poljsku. Pisao je poeziju, eseje, prozu.

1980. godine je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Umro je 2004. godine.

Ovdje donosimo njegove pjesme u prijevodu sarajevske prevoditeljice i pjesnikinje Marine Trumić.




LJUBAV


Ljubav, to znači osmotriti sebe,

Tako kako se motre strane nam stvari,

Jer, samo si jedna od stvari mnogih.

A tko tako motri, premda sam to ne zna,

Od žalosti raznih srce svoje liječi,

Ptica mu i drvo kažu: prijatelju.


Tad i sebe i stvari on želi naučiti,

Kako bi zastali u punini lune.

Ništa zato što nikad ne zna čemu služiti:

Ne služi najbolje onaj koji razumije.




SUSRET


Vozili smo se u cik zore po smrznutim poljima,

Crveno se krilo dizalo, još je noć.


I zec je pretrčao naglo, tik ispred nas,

A jedan od nas rukom pokazao je na nj.


To je bilo davno. Danas već nisu živi

Ni zec, niti onaj koji je na nj pokazivao.


Ljubavi moja, gdje su, kamo odlaze

Sjaj ruke, pravac vožnje, škripa snijega –

Ne pitam to u tuzi već u zamišljenosti.





BILO GDJE


Bilo gdje da sam, na bilo kojemu mjestu

na zemlji, skrivam od ljudi uvjerenje

da n i s a m o d a v d e.

Kao da sam trebao upiti što više

boja, okusa, zvukova, mirisa, iskusiti

sve u čemu

sudjeluje čovjek, preobratiti saznano

u čarobni registar i odnijeti onamo odakle sam

došao.




JASNO JE


Jasno je da nisam govorio što uistinu mislim,

Budući da poštovanje zaslužuju smrtnici

I nije dopušteno iznositi usmeno niti pismeno,

Tajne naše zajedničke tjelesne bijede.

Kolebljivima, slabima, nesigurnima, određena je zadaća:

Uzvisiti se dva centimetra iznad vlastite glave

I moći reći onom tko očajava:

"I ja sam isto tako nad sobom plakao."




AKO NEMA


Ako nema Boga,

onda nije čovjeku sve dopušteno.

Čuvar je on brata svojega

i nije mu dopušteno brata svoga ražalostiti

pričajući kako Boga nema.




EMIGRIRATI


U snovima vraćaju mi se godine stranstvovanja.

I samo tada znam koliko sam patio.

Naš minuli život je zakriven,

Ili zazidan onako kako to čine pčele,

Lijepeći voskom oštećena mjesta.


Tko bi mogao živjeti čuvajući sjećanje

Na sva poniženja naše uznosite ambicije,

I blagonaklone poglede na jadnika

Koji misli da, kao kod kuće, nešto vrijedi.


Kada bih za mladež sastavljao svjedočenje,

Ni riječju spomenuo ne bih uspjeh.

Koji se sigurno dogodi ali je gorak.





SRAMIM SE


Sramim se sastavljati pjesme

zadaća ne baš jednostavna

podilaziti čitatelju

dok ne kaže da je pjesma dobra.


Volio bih progovoriti

drugim riječima

tako da nitko normalan

ne poželi slušati me.