Czesław Miłosz
Prijevod Zdravka Malića
POEZIJI
Poezijo, ako sam skrivio što sam tvojim glasom
Smatrao vlastiti glas bola, glas ljudski,
Oprosti, ti, tako drukčija od smušena žaljenja
Kao bijela morska pjena od koraljnih močvara.
Ti, koja si obris nozdrva još nerođena konja,
Oblik i boja jabuke što se u prah raspala,
Bljesak krila lastavice što je takla Tiberijevu glavu
U određenom trenutku vječnosti,
Objasni što znači govoriti "Ti"
Stvarima koje ne govore drugo nego da jesu
I postoje tamo gdje prestaje vrijeme, daleko, daleko
Od ljudske mržnje i od ljudske ljubavi.
CAMPO DI FIORI
U Rimu na Campo di Fiori
Koševi maslina i limuna,
Kamene ploče poprskane vinom
I potrganima cvjetovima.
Ružičaste plodove mora
Istresaju na stolove prodavači,
Naramci crnog grožđa
Padaju na breskvin mašak.
Upravo na tom trgu
Spaljen je Giordano Bruno,
Krvnik je plamen lomače užgao
Okružen znatiželjnom svjetinom.
A tek što je plamen zgasnuo,
Ponovno su pune bile krčme,
Koševe maslina i limuna
Nosili su prodavači na glavama.
Sjetih se Campo di Fiori
U Varšavi kraj vrtuljka,
Vedre proljetne večeri,
Uz zvuk živahne muzike.
Plotune za zidom geta
Zaglušivala je živahna melodija
I uzlijetali su parovi
Visoko u vedro nebo.
Povremeno je vjetar od kuća u plamenu
Donosio crne zmajeve,
Pahulje su hvatali u zraku
Oni što su jurili na vrtuljku.
Haljine su djevojaka lepršale
Na tom vjetru od kuća u plamenu,
Smijala se vesela gomila
Te lijepe varšavske nedjelje.
Pouku će možda netko izvući
Da puk varšavski ili rimski
Trguje, zabavlja se, ljubi
Ne osvrćući se na lomače mučenika.
Netko će drugi pouku izvući
O prolaznosti ljudskih problema,
O zaboravu što raste
Dok plamen još nije ni zgasnuo.
A ja sam tada mislio
O samoći onih što ginu.
O tome kako, kada je Giordano
Kročio na gubilište,
Nije u ljudskom jeziku našao
Nijedne riječi
Oproštaja za te ljude,
Za te ljude što ostaju.
Već su hrlili na čašu vina,
Prodavati bijele hobotnice,
Koševe maslina i limuna
Nosili su veselo žamoreći.
I bio je već od njih dalek,
Kao da su prošla stoljeća.
I oni su tren samo čekali
Na njegov nestanak u požaru.
A onima što su ginuli, sami,
Već zaboravljeni od svijeta,
Jezik je naš postao tuđ
Kao jezik davnog planeta.
Na kraju sve bude legenda
I tada, nakon mnogo godina,
Na novom Campo di Fiori
Bunt će užgati riječ pjesnika.
SUDBA
Da li su isto žir i hrast pod injem?
Da li su isto paprat i kameni ugljen?
Da li su isto kaplja i morskog vala gromada?
Da li su isto kovina i dragocjen prsten?
Zašto me onda pitaš za davne pjesme
I za minulih djevojaka čudesna imena?
Neka moje pjesme putem kojim hoće idu,
Neka moje djevojke drugima djecu rode,
Meni ugljen, hrast i prsten, i zapjenjen val.
TAKO MALO
Tako malo kazah.
Kratki dani
Kratki dani,
Kratke noći,
Kratke godine.
Tako malo kazah,
Nisam stigao.
Srce mi se umorilo
Ushitom,
Očajem,
Gorljivošću,
Nadom.
Čeljust Levijatana
Zatvarala se na meni.
Nag ležah na obalama
Bezljudnih otoka.
Povukao me u ponor sa sobom
Bijeli kit svijeta.
I sada ne znam
Što je bilo zbiljsko.
DAR
Tako sretan dan.
Magla se rano spustila, radio sam u vrtu.
Kolibrići su se zaustavljali na d cvijetom kozje krvi.
Na zemlji nije bilo stvari koju bih želio imati.
Nikoga nisam poznavao komu bi vrijedilo zavidjeti.
Što se zla dogodilo, zaboravio sam.
Nisam se sramio misliti da sam bio ono što jesam.
Nisam osjećao u tijelu nikakva bola.
Uspravljajući se, vidio sam modro more i jedra.
SAMO TO
Dolina i uz nju šume s bojama jeseni.
Putnik stiže, mapa ga je tu dovela
A možda sjećanje. Nekoć, davno, na suncu,
Kad je pao prvi snijeg, prolazeći tuda
Obuzela ga je radost, silna, bezrazložna,
Radost vida. Sve je bilo ritam
Promicanja drveća, ptice u letu,
Vlaka na vijaduktu, svetkovina gibanja.
Vraća se godinama poslije, ništa ne traži.
Želi samo jedno, ono dragocjeno:
Biti tek čisto gledanje bez naziva,
Bez očekivanja, zebnji i nada,
Na granici gdje prestaje ja i ne-ja.
IZJAVA
Gospode Bože, volio sam džem od jagoda
I tamnu slast ženskog tijela
Kao i ledenu votku, sleđa u ulju,
Mirise: cimeta i klinčića.
Pa kakav sam ja onda prorok? Toliko je drugih
S pravom bilo odabrano, vjerodostojnih.
A tko da meni povjeruje? Jer vidješe
Kako se bacam na jelo, kako praznim čaše
I pohlepno se zagledam u vrat konobaričin.
S manama i njih svjestan. Žudan veličine,
Vješt da je opazim pa ma gdje bila,
Pa ipak, premda ne baš oštra vida,
znao sam što preostaje manjima, kao što sam ja:
Vašar kratkih nada, zborište oholica,
Nadmetanje grbavaca, književnost.
STRIČAK; KOPRIVA
Stričak, kopriva, lopuh, bunika
Imaju budućnost. Njihove su pustoline
I zarđale tračnice.
Tko ću biti za ljude mnogih idućih pokoljenja,
Kada poslije buke jezikā za nagradom posegne tišina?
Imao me otkupiti dar slaganja riječi,
Ali moram biti spreman na bez-gramatičnu zemlju.
Sa stričkom, koprivom, lopuhom, bunikom,
A nad njima vjetrić, sanjiv oblak, tišina.
