Almost Famous

Ti, jel ovo?

Jutros sam se probudila violentno. Stavila sam na glavu kapu od crveno-bijelih kvadratića, sa zvončićima, antenom i kobasicom, sjela ispred televizije i počela vikat: "Poljska, Poljska!" Na teren su istrčali igrači Austrije, a odmah za njima reprezentacije Indonezije. Stali su svi u jedan red, i baš kad su očekivali sviranje himni, trojica koja su se ubacila među fotoreportere, izvadili su mitraljeze ispod kapice i postrijeljali igrače jedne i druge momčadi. Publika je frenetično pljeskala, a dežurne službe su iznosile mrtve. S tim da bi po dvojica trčeći nosila jednog mrtvaca, a kad bi došli do počasne lože, ispustili bi dotičnog na travu, lagano bi se naklonili, i onda opet preuzeli pokojnika, pa trkom prema semaforu, gdje su trupla stavljali na gomilu.

Kad je službeni špiker najavio reprezentaciju Pakistana i Češke, u gledalištu je nastao tajac. No kako se igrači dugo nisu pojavili, to je gledalište počelo sa zvižducima. Onda su se igrači ipak pojavili u pratnji policije. Opet su se svrstali u vrstu i počeli roniti suze. No to im nije pomoglo, jer su začas bili strijeljani. Zaboravila sam napomenuti da je u susretu između Poljske i Indonezije pobijedila Indonezija, jer je njezin igrač posljednji izdahnuo. U susretu Pakistana i Češke borba se vodila doslovno do posljednjeg daha, a pobijedila je Češka, jer je njezin centarfor pobijedio pakistanskog golmana točno za jedan dah. Nakon njih službeni je špiker pozvao reprezentacije Hrvatske i Srbije. Oni su izašli zagrljeni i radosno mašući publici kojoj ništa nije bilo jasno. No sve se razjasnilo za par minuta, kad su se suparnici međusobno poubijali. S tim da je Hrvatska pobijedila za psovku, jer su srpski igrači za vrijeme ubijanja izrekli 4658 psovki, a naši jednu više. Bila je to psovka: "Dabogda vam Mato Crkvenac vodio financije, a Jadranka Kosor vam se brigala o djeci i starcima."

Kako više nije bilo reprezentacija na lageru, to se publika počela međusobno ubijati. Najprije je Sjever nagrnuo na Jug, a Zapad je pjevao: "Zgazi, zgazi, siromaha, i ne daj mu doć do daha." A kad je Zapad navalio na Istok, ovi sa Juga su pjevali: "Koljite se budalaši, naprijed naši košarkaši."

Meni je to bilo monotono, okrenula sam na dječji program, a djeca su me stala gađati kamenjem. I dok su me gađali, pjevali su: "Kamenom u glavu raspalimo tetu / To je nešto divno, najljepše na svijetu." Ja sam onda reagirala spontano. Ulovila sam ih pet-šest, i dok sam im lomila nogice, pjevala sam: "Za suptilno biće ja vam klinci slovim / Ja dječicu hvatam i noge im lovim." Kad me Zdenko Runjić čuo kako pjevam, obećao je da će uglazbiti te moje stihove, te da će me pozvati na splitski festival Melodije Istre i kajkavske popevke.