Ljetos je UNHCR objavio kako je u 2014. srušen jedan ne baš pozitivan rekord, onaj o broju izbjeglica na svijetu, kojih ima više od 60 milijuna, nikad više još od Drugog svjetskog rata. Da bi ta zastrašujuća brojka bila jasnija, uz napomenu da su službene procjene u pravilu konzervativnije od stvarnog stanja, to je kao kada bi svi građani Italije bili potjerani zbog rata, nasilja i siromaštva iz svojih domova. Izbjeglička je kriza globalni događaj koji ne pogađa samo Europu nego i Bliski istok, Australiju, Eritreju, Kolumbiju, dakle zapravo sve kontinente svijeta. Teroristički napadi od Nigerije preko Libanona pa do Pariza i kalifornijskog San Bernardina podsjećaju da je i terorizam odavno postao globalan, kao što su globalne i klimatske promjene proizvedene čovjekovim djelovanjem.
Jedino što se proteklih desetljeća nije globaliziralo jesu političke institucije (UN nikad nije bio manje moćan i manje relevantan nego sada) i društvena uređenja. Ljudi i dalje većinom žive u nacionalnim državama koje se pokazuju kao nedovoljno moćne političke strukture za konstruktivan odgovor na brojne izazove i probleme globalne suvremenosti. Nacionalna država kao reakcija na otvorene prijelome nastale prvenstveno ekonomskom globalizacijom može u najboljem slučaju ponuditi šalicu kamilice i hladan oblog, što znači ne samo da se ne može očekivati zarastanje, nego da slijedi širenje infekcije, pa gangrena i onda neizbježno amputacija. Baš to je, primjerice, politika okruživanja sebe bodljikavom žicom - amputacija od ostatka svijeta s namjerom da se ostatak svijeta amputira od navodno zdravog tkiva nacionalne države. A zapravo je obratno - mrtav je koncept nacionalne države, kao što je i zatvaranje sebe unutar bodljikave žice politika koja vodi k smrti, što svakodnevno poručuje realnost globaliziranog svijeta, pokazujući da države - koliko god velike bile - same po sebi nemaju dovoljno moći ni odgovarajuće alate za nositi se s ključnim problemima današnjice. Pojedinačne reakcije nacionalnih država na globalne probleme redom pokazuju njihovu nemoć ili biranje najgore moguće reakcije, zato što nacionalne države suočene s problemima daleko iznad njihove moći i nivoa mogu birati samo između par loših opcija.
Suočiti se s time u Hrvatskoj je, naravno, posebno teško, s obzirom na nacionalni mit o tisućljetnoj borbi za vlastitu, hrvatsku državu (u kojoj se Sabor ne može zvati samo tako, nego treba biti minimalno Hrvatski sabor ili, u fantazijama nacionalnih romantičara s vonjem filoustaštva, Hrvatski državni sabor), ali je realnost takva da je država hrvatskog naroda samo četvrt stoljeća nakon njezina konačnog uspostavljanja manje-više anakron politički koncept. Može li hrvatska država ikako spriječiti da se u sljedećim desetljećima podigne razina Jadrana i potopi gradove na obali, mogu li hrvatske tajne službe sa svojim kapacitetima i dosezima same spriječiti teroristički napad ISIL-ovaca, može li hrvatska politika riješiti sukobe u Siriji i prljavu igru Turske s izbjeglicama koje onda dolaze do hrvatske granice itd.? Odgovor je - NE.
Mogućnosti hrvatske države zapravo su lokalne, a problemi s kojima je suočena su, ponavljam, globalni. Hrvatska je samo jedan od brojnih općina svijeta, i to jedna od onih koje jedva ekonomski opravdavaju svoje postojanje te prilično loše servisiraju svoje građane. Razmišljati u kategoriji uskih nacionalnih interesa je kao dekorirati svoj manji ili veći stan u nebodera na udaru sila koje će ga srušiti cijeloga.
(t portal, gordan duhaček)
