mate bašić
1.
Noćas je izgorjela ona žuta viktorijanska kuća pokraj njemačkoga groblja u Northcoteu.
Boutros je rečenicu izgovorio u jednomu dahu. Pravnički precizan, crni diplomant prava s jednoga od egipatskih sveučilišta, dvadesetosomogodišnjak. Najstariji sin brojne obitelji južnosudanskih Nuera. Već godinu dana utovarivač svježe ispečena kruha u noćnoj smjeni u Thomastownu, osam dolara po satu. Izbjeglica od petnaeste, s kilogramima potvrda o identitetu. U Melbourneu od prošle godine, s vizom humanitarnog useljenika, opet izbjeglica. Poznavatelj engleskoga, francuskoga, arapskoga, afrička narječja nije računao. Podučavao je, jednom tjedno, jeziku i povijesti robova, boraca i izbjeglica, djecu Nuera iz male južnosudanske zajednice u iznajmljenoj kući u Footscrayu.
Otpuhnuo sam dim: - Jebi ga, izgorjela je.
- Eto, vidiš - Kineskinja Hua-yu živjela je u svijetu duhova. Činilo se, vjerovala je u drukčiji poredak stvari. Zazirao sam od njene sigurnosti da će stvari doći na svoje mjesto, jer su, ionako, otprije uredno poslagane. Sada je samo zaključila kako se to moralo dogoditi. Danima sam tupio svima oko sebe kako toj kući tamo nije mjesto, Hua-yu je stavljala točku na i.
Njeni su roditelji ostali u Južnoj Kini, a ona, jedino dijete, otišla je. Kineski su roditelji stjecali pravo na novo dijete tek kad bi ono prvo, jedino koje im je zakon dopuštao, umrlo. Umjesto braće, Kinezi su imali prijatelje. Hua-yu nije se odvajala od Hua-me. Kombinacija njihovih imena na engleskom uveseljavala je Boutrosa. Smijao se grlenim glasom, ovako: ho-ho-ho, pokazujući red golemih, bijelih, zdravih zuba, s uočljivim razmakom izmedu dva prva, ona najveća.
- Mi smo nitko - grcao je. - Nitko nije kao mi - igrao se. - Mi smo kao nitko, Who Are You, Who Are Me, Hua-yu, Hua-me, ho-ho-ho.
- Pa što, samo je smetala tamo - otresao sam se. - Ta glupa, bezvezna drvena kolonijalna straćara, imitacija nedovršena pretprošlostoljetnoga engleskog stila, kakvim su ga samo kurve i otpadnici zamišljali. Boje su se taložile na potrošenom drvu eukaliptusa, sagradio ju je, sigurno, netko loš, možda, na grobu dobra čovjeka, netko kome su, i mrtvi, Teutonci smetali. Njeni prozori nikada se nisu otvarali. Kakvi li su bili posljednji stanari, i tko je, uostalom, tamo, na pročelju ispisivao Croatian Revolutionary Brotherhood, Free East Timor, Free Tibet, IRA, PLO, ETA, Free Kosova, što se to njih tiče, konačno?
Hroptava rika ružnih riječi.
Mala Kineskinja je ustala, bez riječi, otišla do šanka i vratila se s dva piva. Sitno je dokoračala do stola, tiho spustila čaše, potom sjela i nastavila miješati svoj čaj. Nisam razumijevao mir tih ljudi. Mogli su satima sjediti u ’Normandiji’, ravnodušni prema pivu, prema irskim songovima, prema čaroliji visokih zidova od čvrste grube cigle pod kojima se dostojanstveno koče masivni crni stolovi na podu od neobrađene daske. Tek, pili su samo čaj.
Mi smo pili onako slavenski, i povremno padali pod stol, govorio je Czeslaw Milosz. Sjećao sam se toga stiha, često. Valerij A. Petrovič bio mi je podrška.
- Upravo tako - govorio je. - Nijemci su početkom stoljeća ovdje bili gotovo većina, ali ova kolonijalna imitacija države donijela je zakon kojim je Nijemcima zabranila useljevanje poslije Prvoga velikog rata. U Drugomu su ratu ustvrdili da Hitler želi stvoriti etnički čistu njemačku Tasmaniju, strpali su Nijemce u konc-logore i promijenili im imena. Govorili su da Nijemci suraduju s Japancima na Novoj Gvineji, da Nijemci truju njihovu novu naciju svojom čistoćom. Zaražavali su ih i izgladnjivali. Umirali su poput pasa. Sahranjivali su te Nijemce i na malom groblju u Northcoteu, možda po nekoliko u jednoj grobnici.
Ljudi su tamo, došli su i gledaju - dopunjavao je Boutros priču.
Trebao je biti slikar, mislio sam, ima dugačke prste i smisao za detalje. - Ljudi stoje, gledaju, nešto govore, odlaze. Dođu potom novi, ali opet nitko ništa ne zna. U kući nitko nije izgorio, nema mrtvih, nema svjedoka. Vrata na ogradi groblja zaključana su, spomenici nisu oštećeni.
- Zašto ti, Rusu, govoriš o Nijemcima samo ako su mrtvi? - napao sam Valerija A. Petroviča, onako slavenski, bez upozorenja, misleći da će razumjeti, nisam čekao da Boutros završi. Činilo mi se da nepotrebno zamuckuje. Agresija me spopadala zbog zalaska sunca, zbog crnoga piva, zbog crvene, crvene prašine u zraku, zbog kineskih malih ženskih stopala, zbog kineskih malih ženskih grudi, zbog širine Boutrosovih ramena lovca na lavove, zbog potmula nemira koji se valjao užarenim asfaltom pod širokim prozorom, iza kojega su tutnjali divovski kamioni s velikim blještećim dimnjacima, zbog irskih nazala i dubokih okruglih vokala. Tu okolo, agresija me spopadala iznenada, zbog nejasna osjećaja straha, zbog usamljenosti.
- Ja nisam Rus - krvna žilica prepukla je u očima Valerija A. Petroviča. - Ja sam Ukrajinac, i ja mislim da je kuću netko namjerno zapalio.
Mišić mu je igrao na lijevom obrazu.
- Ja, hoćeš reći?
- Možda i ti.
- Zašto ja?
- Hrvati vole ratove, pa i kad su tuđi.
- Eto, vidiš - Kineskinja Hua-yu živjela je u svijetu duhova. Činilo se, vjerovala je u drukčiji poredak stvari. Zazirao sam od njene sigurnosti da će stvari doći na svoje mjesto, jer su, ionako, otprije uredno poslagane. Sada je samo zaključila kako se to moralo dogoditi. Danima sam tupio svima oko sebe kako toj kući tamo nije mjesto, Hua-yu je stavljala točku na i.
Otpuhnuo sam dim. Jebi ga, noćas je izgorjela ona žuta viktorijanska kuća pokraj njemačkoga groblja u Northcoteu. Mi to ne razumijemo, nitko nije kao mi, mi smo kao nitko, ho-ho-ho.
2.
U 'Normandiju', uvlačimo se na stražnji ulaz u 'Normandiju', Valeriy A. Petrovich i ja. Onda odjednom, u glavnu dvoranu ulazimo bučno, uzdignute glave, u crnim kožnjacima zakopčanima do grla, stegnutih širokih opasača, u teškim čizmama, mjereći dugačke korake. Smještamo se na povišene sjedalice za šankom, bez pozdrava, pod zastavom Eureka Stockade, posterima Neda Kellyja & Williama Butlera Yeatsa, pokraj reklame za zatvor Pentridge & votku s Red Bullom, uz malo brončano poprsje nadbiskupa Daniela Mannixa. Prihvaćamo krigle piva & iskapljujemo ih, kratko klimnuvši glavom. Dakle, klimnuvši glavom.
Boutros, golemi crni Boutros, metar širokih ramena sa sićušnom kratkokosom glavicom na tankom vratu, prijeteći krakat, u ritmu se njiše za nama & bljeska velikim bjeloočnicama. Iza njega, male Kineskinje koračaju sitnim koracima & prate ga u stopu.
Petkom uvečer, 'Normandija' je puna Iraca, riđih i crnih Iraca, preplanulih plavokosih Iraca, pijanih građevinara golemih ruku, pjegavih Iraca & njihovih cura golemih grudi, crvenokosih & bučnih cura što urlaju jednako poput njih, 'and you step out, when I step in, it's dance that is bizarre, it is a dance that's wearing thin, and if you step in, when I step out, though we can't find the time for talking, seems we find the time to shout'.
- Vidiš - kaže Boutros. - Oni su Irci, većinom su crveni zato što su Irci, ho-ho-ho. Njih bolje vidim, a vi ste bijeli, jedva se raspoznajete, ho-ho-ho.
- Boutros, ne seri, Hua-yu i Hua-me nisu te noćas mogle naći u mraku, mene su našle odmah - kaže Valeriy A. Petrovich, jer on već mjesec dana živi u čudnoj seksualnoj priči, gotovo nijemoj.
S Kineskinjama je Valeriy A. Petrovich razgovarao pogledima, pokretima, ševili su se cijele noći, u maloj sobi u golemoj ruševnoj kući u Brunswicku. Nas petero iznajmili smo je za bijednu lovu. Prisluškivao sam ih kasno noću, do jutra, zapravo.
3.
Meaghan, ona je bila Irkinja, brzo nas je skužila. Dodavala nam je pivo čim bi nas ugledala. Potom smo, ona i ja, mislim, vodili razgovor pogledima.
Ovako: - Prirodno, irski narod nije mogao mirno podnositi takvo stanje pa je cjelokupna povijest Irske ispunjena pobunama i oružanim borbama; u ustanku koji je buknuo u 17. stoljeću irski ustanici su izvršili nesmiljen pokolj nad doseljenicima, ali su kasnije od engleske i škotske vojske pretrpjeli neusporedivo divljačkiju odmazdu.
- Jebate, što su ti rečenice precizne, Meaghan - šaptao sam pogledom. - Što su ti rečenice precizne, kao to pjegavo lice, kao ta smeđa kosa spletena u rastafarijanske pletenice s kojima misliš da si se izgubila na nekomu drugomu prekooceanskom otoku, kao ta dva velika siva oka ispod tih crnih obrva. Rečenice su ti velike kao te grudi, rečenice su ti velike i tople kao baš te tvoje irske grudi u koje ću se zavući baš večeras, baš sigurno, kao što Valeriy A. Petrovich misli da je baš slavenski velik među malim Kineskinjama, tako ću ja baš misliti da sam baš mali među tim tvojim grudima, mali kao činjenica.
4.
Noćas sam miran. Zavukao sam se u minute. Minute su gore, na vrhu moje okovane kaubojske čizme. Kao obično, nitko me ne kuži tako dobro kao Hua-yu.
- Eto vidiš - kaže ona.
- Pusti me, molim te - kažem. - Znaš da je to moja rečenica.
- Znam, kaže ona na kineskom & poslije svi šutimo.
- Eto vidiš, kažem na kraju.
- The winds they were howlin’ both ragged & cold, through the gray Melbourne streets in the pre-Christmas days, and the Sisters of Mercy looked out through their tents, at the fires in petrol drums they seemed to say, ho-ho-ho, što sam dobro naučio engleski, ho-ho-ho - Boutros je bio veliki frajer.
- Boutros, kako bih ja do Meaghan? - kažem.
- Tvoj engleski nije dovoljno dobar - kaže Boutros.
- Tvoj engleski zaista nije dovoljno dobar - kaže Valeriy A. Petrovich. - Ti ne znaš što je njima.
- Kome njima? - kažem ja.
- Ti ne znaš što je njima učinio Lord Pembroke.
- Kome njima? - kažem ja opet.
- Ircima? - kaže Valerij A. Petrovich.
- Ircima - kaže Hua-me- - Ircima, ne znaš ti ništa o Ircima.
Ulovili su me u kolo. Znam, ulovili su me u kolo, sad sam gotov. Neće me spasiti ako se počnem izvlačiti na povijest Hrvata, na stećke pa pletere, na glagoljicu, Krk, Nin, Knin, Solin i tetovaže iz Srednje Bosne, na kulturu velikog kamenja, na pentatonsku ljestvicu, na žičane instrumente, na velike zvijezde iznad malih otoka, na ljude sa svijetlim očima u tamnim očnim dupljama.
Neće me izvući ni veliki ljudi u malim cipelama, ljudi iz jednoga prošloga nesvršenog vremena.
