milorad stojević
Marulovo uho
Bačva, strah iz sjene
čuva
uzidanog boga među mučilima
srušenih kostiju životinja.
Srž paleži, najstanjivi sanjač,
zgusnuo je noć u jeziku.
Stijenj koji se ne vidi u sjekotini stoljeća
ognjevito utire put većoj lijeposti paleža:
"Jezik kojim virim u svijet
bdi nada mnom gazištem naroda."
Svrab
"Vatra" što se okuplja oko temeljca
gdje je obitavalo lice poklonika svraba,
zgotovljena, ubire sazrcaljenu sliku ruke
koja se pokretala ¾¾¾¾¾¾¾¾¾¾®
Sjaj uspostavljen hodom govnarskih međa
između oblutka i sirove vage,
smamljeno utapa ugar “doidućih” ćutila
poslenih u svojemu čvoru.
I vraća se kora sprženom šljunku ralja
koje su rastvorile prut i otpor alkemičnog groma.
"A naše, a naše staklo, bogovi droba – i vid:
`ljubičnjak´ skrutnuo u otrovu,
onako kako je himera odredila kidanjevoska!"
idući natraške načetom nizu u kojem prebiva
sav govor homunkulusnog prama:
TR(ough)UE the alchemical -de-Mo(o)ns
- de taCo ti boga!
Nebeska brava upila je blato i taco
otvorene i zatvorene, silaze zvijeri u svoju sjenu.
Golemi vir u nozdrvama i nebo u hladu
zabrtvljenih kupki: građa koju istresoše
glečeri i šljamske rage.
Svrab i riba koja nosi svijet
množe se u maternici alpskog kiklopa.
Vraćač biva očekivan: "Buge waz
primi, gralva Svrabus!" Taco izbrušeno
nebo na podzemnom zrcalu nestaje u ruci
koja je zaiskala pokret.
I kad se zrcalo razlilo u odraz svoje vode,
ruka je bila umočena
a pokret se izlio iznutricom oblutka.
Delfska žaba
Delfska žabo, koliko je pristojnosti u tvom bezumlju da se ni zračne vladarice nisu usuđivale podići kamen s tvog hipnotiziranog spola, niti su istresle mračnu vlagu na užasnute oči skupljene u prašini, niti pokrenule tvoje golo lice k istom znaku zabune.
Delfska žabo, isto je bjelina, tajni užas i: kako, o bliska žabo, hraniš Faëtonovu ruku? Prauzori te upijaju u tvoj tlocrt da bi ostali savršenstvo magije – psihe sasma odmeđenog vremena u labirintima koji ne poznaju trag svjetla, iako na njegovu sliku graditelji iskušaše neojanusno tlo galaksije.
Delfska žabo, kada i danas gledam tvoje lice s kojeg je planetarni sukob ponio vječni monolit čela, nisi ni slutila da je stvoren prvi hijeroglif usova – prvo oko psihohistorijskog monstruma koji je jedini u sebi istrajao svjetlost i utočište praeklipse.
Delfska žabo (skupljačice poriva), u kontinentu koji se približava vaginalnoj usni ženskoga Krista, ti stišćeš vrat izvanzemaljskog požara zaumnih dvorana, kojeg astralni spol nazva potpunom projekcijom izgaranja – potpunim svrabom šutnje. Jer sjena je ponijela teret Faëtonovih očiju koje zrcala presjekoše najvećom tišinom monolita.
Delfska žabo (prijateljice zraka), ti si ovjerila dob u svojem varanju boga, budući da si odmakla za cio razum od njegova govora - junećeg jezika utvrđenog rječnicima za uščuti žarči gib zabrtvljene povijesti šutnje.
Delfska žabo (ružo kostura / orhidejo od fluidna zida), ne čini li se da je Faëton svečan i čist bez svojega tijela. Stoga, delfska žabo (kraljice galaktičkog kostura!), Faëton ti cjeliva kraste, vratom pribire svrab tvojih očiju, rukom njeguje tvoju vječnu Krastu – zarazu oceana, očima pridržava kamen tvog hipnotiziranog spola.
Ljepotice (delfska žabo), izgorjela si u svojoj velikoj krasti, pljesnivoj od vatre i Faëtonovih sjena! ne računajući na njegovu ruku koja je izmirila vodu i Atlantidu – jednu od galaktičkih sjena koje mu se nisu vratile.
List blitve
(komentar)
List ima toliko do znaka reduciran oblik da lako postane simbol, putem analitične upućenosti na sličnost s dijelovima tijela ili čak putem biblijske zamjene, koja je i prvi cenzorski znak, kastracioni srp za uklanjanje onoga što taj znak otklanja i skriva. Svaki naš pogled, ili dodir lista, zapravo je (ne)svjesni koitus između znaka/prijenosnika (reducirana oblika) i onoga koji ga promatra, ili dodiruje. Koitus što se prirodno gubi u varijantama Batailleova Solarnog anusa, s manje žestine, ali istim principima razaranja svake (ne)smislene pojave između prirode i nas, prirode i naravi naših transkripcija radnji što ih obavljamo u dodiru s prirodom kao simbolom i pojednostavljenom, ali fizički ogromnom, ljudskom anatomijom. List blitve, prilično upućeno, svojim oblikom odražava oblik vagine, pogotovo njen plošni znak, ravninu apstrakcije tlocrta. jedenje toga lista može se smatrati spolnim činom. List blitve (Beta vulgaris, subspecies cicla) nije metafora poput, na primjer, Bude na lotosu – Bude u bijelom porculanu (Čing XVII – XX) koji se, ipak, sasvim prirodno utapa u zadani oblik. Osim toga list blitve nije nosilac prenesenosti, on je autoritarna neovisna prenesenost, s potpunim i neskrivenim sadržajem onoga što bi se imalo prenositi – vagine. On je, znači, ideogramski kalup bez značajnijih ideomotornih "idila" i stanja: list blitve (Beta vulgaris, subspecies cicla) jest Venus vulgivaga i Venus pandemos bilja, ali znakovni – mordent. I što, onda, dalje?
Holbeinova muha
(utopijska svečanost)
Dragi moj Holbeine!
Ti mrtav – muha živa.
Nema tu tajne –
laska tu prebiva.
Ako su svi sati stali
realnost je pod rukom.
Ta oni su i sami postali
tom vremenskom mukom.
Al` stvarnosti nema –
spod ruke je lokot,
sudarnost sva nijema.
Muha tek se kupa
- pojavnosti okot –
na vrhu sviju kűpa.
Las Meniňas
(Velázquez)
Hoću tvoje patuljke seňor.
Hoću tvoje puti malih palača.
Hoću da vas služi kepečki kor,
da se nika ne nasitite plača.
Pojest ću vaše blijede cekine.
Pojest ću vam tijelo u slast.
Obrisat ćemo sa slike kerubine.
Nek` budu vama i meni u čast.
Latit ćemo se svih svetih rasa.
Zataknut ih u zlatni pojas!
Da bismo bili u obračunu spasa.
Kračuni će cviljeti u tijelu –
evo! nek` vam zato bude – as! –
nać` ćemo se na istome sijelu.
Sonetomania
U Hrvatskoj sad pišu svi sonete.
Pišu se u njoj i sonetoidi.
Sonetomania ima monete –
s obje su strane planetoidi.
Hrvatski su soneti i matrone,
žbiri u vrtu naših ambrozija,
što trčkaraju timarit nam trone,
gdje doskora bijasmo tek Vi i ja.
Još sonetomania nij` propala.
Sve dok ima njezinih filibara
bit će inih trojezičnih stopala.
Hoda s njima i po dijademi,
s tijelom od krhkih ćilibara
koji s riječju već su nijemi.
Y
Simbol je drugi dio nepoznatog –
kao da je svome otporcu – grana.
Štoviše, blaženi dio – spoznatog,
unutrašnji sjaj crna porculana.
Da, ali su ruke uvis dignute –
(kažu da je to od lemura ruka!)
jedna pak noga, vele – hladi knute!
Dakle, Postanje je od – Mamurluka.
Sve dok pod nogu ne dođu heroji
a dan ne bude svim rukama raspet,
pa mu ne služe ni sneni – leroji
(: jošte bogalji snivaju smrt vaspet)
Ypsilon ovdi nima – takmenika,
Sofoklova j` dika bez konjika!
Pitanja poetike
U lomnu,
u masku
otire oštrice
S dna (ih)
pije.
Iz kotla
isteže munje
preko pejzaža.
To ja pjevam
glasom
osušena lista,
što
leluja
praznim
zrakom.
"Krugovaši" na picnicu
Pjesnikinja, s pupka,
skida baršunastu ružu
i davnašnju priču
ilustrira zaboravom.
Kržljava zvona
hine prozodijske sustave
hrvatskoga jezika,
narječja verbalnih pohlepa
za smrtonosna mjesta.
Glas sjene.
Miris otprhnulih i prhkih.
Itd.
Pregača – s koje cure
uzorci klepanja stihova
pjesnikâ kovrčava lika –
ta pregača je krinka.
Ako dotaknu spoznaju
koja se zove
Neke-Povijesti-Su-Snene.
Baltimore banana split
Krepaline oko brodskih
Grdosija. Crkavaju i galebi
Blizu oltara švercera.
U postajama carinika i
Domajama lihvara.
More se povuklo iz Baltimorea
U čijem blatu,
U blatu čijem je još
Davno izdahnuo Poe.
Možda nikad ne čitajući Li Poa.
Nedirnut metalurgijom,
Kao da crno nije boja,
Kao da naftne korporacije
Ispisuju reklame grobova
Edgara i Lia.
Proroci ispod dizalica
Napajaju rumom
Hrome pjevačice.
Čiste kontejnere i pale kerozin.
Tramperi tutnje u podzemne vode
Što ih rijeka Patapsco
Stiska u zaljev Chesapeake.
Idemo u bar isprati vidik whiskeyem
I West-coast Jazzom,
Umornim crnim bedrom
U gajbi boljim od WDW-a.
Warranted! Warranted?
Ako ćemo točno onako
Kako nas nauči noštromo
S prorokovom amajlijom
Na brodskom kompjutoru.
Šapne mi nježno u uho
Demonska kraljica: "Ej, kad ćeš
Mi napisati pindarsku odu.
U kompjutoru su ti svi programi."
Vidim, više nema isprike.
Za sve što se dogodi poslije.
Kriptografska sistematika bulji mi u karte
Locirajmo sustave. Gdjekada su psi, kadšto mačke.
Mi trebamo o tome odlučiti. Inače nam ode kripto-
Grafska sistematika, koju moja majka posija jednom.
Ništeći sve pred sobom, osim kruha i grožđa.
Oni su važni da se osjećate usamljenima ili važnima.
Ne želim vam uništiti volju, jer ona je predmet
Za kolokvij.
Vi ste, zapravo, kušnja. Hm! Što ću
Onda pisati o našoj slavnoj poeziji. Vjerovali mi,
Ili ne.
Imate svakojake opcije, a ja ih poštujem. Bez
Izljeva smijeha.
- - - -
Milorad Stojević rođen je 1948. u Bribiru (Hrvatsko primorje), gdje je završio osnovno školovanje, gimnaziju je pohađao u Crikvenici, a diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je samostalni umjetnik, lektor i novinar, a sada je redovni profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje predaje suvremenu hrvatsku književnost. Bio je suradnikom Filozofskog fakulteta u Puli, gost profesor u Kijevu (Ukrajina), gost predavač u Lavovu i Simferopolju (Ukrajina). Osnivač je Fluminensie, časopisa za filološka istraživanja, kojemu je u dva navrata bio glavnim urednikom, jedan je od osnivača književnoga časopisa Književna Rijeka, bio je urednikom časopisa Dometi, dječjeg lista Galeb (Rijeka), svojedobno (1970-1971) Studentskog lista i Telegrama. Vodio je projekt pod naslovom Pet stoljeća gradišćanskohrvatske književnosti.
Osim znanstvenim, bavi se i književnim radom. Poeziju i prozu, književne kritike i eseje objavljivao je u mnogim listovima, časopisima i zbornicima, a neka su mu djela izvedena na televiziji i radiju te prevedena na više stranih jezika. Pisao je drame, tv-drame, tekstove za stripove i scenarije za reklamne filmove. U Galeriji Listopad imao je izložbu grafika pod naslovom Fijumanski notturno (Rijeka, 1991).
Objavio: Iza šćita (pjesme), Zagreb 1971; Liçce (pjesme), Zagreb 1974; Litvanski erotski srp (pjesme), Zagreb 1974; Viseći vrtovi (pjesme), Rijeka 1979; Doni (drama), Rijeka 1979; Kineska vaza (tv-drama), TV Zagreb, 1980; Primeri vežbanja ludila (roman), Zagreb 1981; Rime amorose (pjesme), Rijeka 1984; Orgija za Madonu (roman), Beograd 1986; Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća (Antologija. Studija), Rijeka 1987; Razdrta halucinacija (Neke značajke proze Josipa Baričevića), Rijeka 1989; Firentinski poljubac (pjesme), Zagreb 1990; Ignac Horvat (monografija), Rijeka 1994; Pjesništvo Antuna Barca (studija), Rijeka 1995; Perivoj od slova (pjesme), Zagreb 1996; Andrija Cigančić: Lovranske ljubavne pjesme iz 1738 (transliteracija, pretisak, studija), Rijeka 1997; Došljak iz knjige (pjesme), Rijeka 1997; Rosa, e Lo spino. Favola, che in se racchiude bella morale per la gioventu. Sipak i diraka, alli Glogovina. Smislenka chiudoredna za mladost (knjiga esej), Rijeka 1997; Balade o Josipu (roman), Rijeka 1997; Pjesništvo Nikole Kraljića (monografija), Rijeka 1998; Korzo (pjesme), Rijeka 1999; Knjižica o podrupku (knjiga esej), Rijeka 1999; Moj kućni mandarin (pjesme), Zagreb 2000; Ponterosso (Izabrane pjesme 1971-1999), Rijeka 2000; Ruski bordel muza, Antologija ruske erotske, pornografske i psovačke poezije (s Vanjom Švačko), Split 2000; Prostrijelne rane & other poems (pjesme), Zagreb 2001; Tečaj čarolija (pjesme) Zagreb 2001; Tatarski zajutrak (roman), Zagreb 2002; Klonda (pjesme), Zagreb 2003.
Zastupljen je u više antologija, panorama i pregleda hrvatske poezije i proze. Živi u Bribiru.
