Almost Famous

2003 // 2004 // 2005 // 2006 // 2007 // 2008 // 2009 // 2010 // 2011 // 2012 // 2013 // 2014 // 2015 // 2016 // 2017

 

aleksandra orlić

ALEKSANDRA ORLIĆ

U MJERILU 1:100 000

 

 

 

 

 

NA KARTI GRADA ZAGREBA U MJERILU 1:100 000

 

Mjesto susreta H-3/4.

Razilaženja: ja F-5, on J-4, ona F-4.

Mjesto traženja: Teslina, Radićeva, Ilica.

 

Beskonačno ponavljanje,

gubljenje u labirintu,

zatim silovanja sudbine,

provjeravanje zakona vjerojatnosti,

slučaja i očaja,

neizdrživo ubrzanje.

 

Ona strpljivo čeka na balkonu,

on se giba pravocrtno,

kupeći u toj silnoj brzini sve

što mu padne pod noge,

a ja prolazim tisuću puta njegovom ulicom.

 

Spuštanje s neba diskoteke na Gornjem gradu

u Donji.

Prvi pad na poledici zime 1997,

udarac u vrata, poljubac u vrat,

beskonačno ulaženje i izlaženje iz mog stana,

hod ujednačenog ritma, koji pratim s balkona

i gledam kako nestaje.

 

Vrijeme radnje: 29. 8. 1999.

Isti balkon, isti krovovi prepuni satelitskih mjeseca,

pravaca antena koji bi mi trebali pokazati pravi put.

 

Sjedim na stolcu, čekam.

Ipak se ustajem i uzimam dalekozor.

Moby Dick, desno,

bijela uglovnica,

suha pomrčina Sunca.

 

Zapravo, obična večer,

6 i 20.

Nakratko sam se umirila,

a ti se i dalje gibaš pravocrtno

– prugom, taksijem.

 

Čekam te na krovovima, tako blizu oblaka,

a ti se i dalje uspijevaš sakriti.

Sjena na očima koja pridonosi misteriji

koju sam obožavala.

 

Jednolikim ritmom stvaraš odmak,

stabilnost koju ne mogu razbiti.

Ne mogu te podići, iščupati ni zagnjuriti.

Bacam na tebe naljepnice koje istom padaju s tebe.

 

Na prvoj izložbi mi kažeš: Što će ti to?

Dovoljne su ti linije i točke.

Arhitekturu i ulice prepusti meni,

ne možeš me slijediti,

vidiš kako sam brz.

 

Nestajem bez pozdrava,

uspostavljam brojčane veze,

oblikujem riječi po vremenu kakvo je na J-4

po mojim tramvajskim linijama,

ja krojim zemljopisnu kartu,

utvrđujem vrijeme zvuka koje će te probuditi,

glas koji će te slediti, zamrznuti.

 

Hladno mi je kada mi govoriš takve stvari.

 

Hoćeš li vode?

Ustajala je.

Hladno mi je, daj mi ruku.

 

Povuci da se poklopimo.

Jedva izvodiš kružni okret do mene.

Na mapi grada Zagreba sve je puno lakše.

 

H-5 i H-4. Za ostalo ne znam.

Sjećam se samo da si išao u nedjelju

kupovati voće na H/I-5,

da si večerao na H-3,

imao curu na F-4.

 

Jug nisi spominjao.

Na 17 si odlazio u 1 ili u 2,

a ostalu vožnju taksijem

nismo mogli percipirati.

 

Zapravo, ja sam umislila da se puno krećeš.

Ja sam poludjela i ubrzala,

plakala na G-2,

vraćala se na H-5,

vraćala na H-4,

zamišljala.

 

 

ZID

 

Ulice su prekopane,

prometne veze prekinute,

a na strateški ključnim mjestima

osvanuli su tenkovi.

 

Zabranjen je odlazak,

a idućih su dana graditeljske brigade

počele zamjenjivati improvizirane zapreke

solidnim zidom.

 

Radovi su na cesti.

Ne mogu te nazvati, idem na gradilišta.

Moram se pobrinuti za budućnost bez tebe.

Sjećaš se one moje fotke s pištoljem?

 

Cikla koju si mi donio je krvava.

 

Ti si u plavom i cipelama, a ja bosa,

ali sama sam na to pristala

jer svoje cipele nosim u ruci.

 

Vodiš me za ruku i kažeš:

'Moraš stati samo na one oblutke blagim

s zaobljenjem

i to samo s pola pete.

Ostali obluci moraju biti veći od tvoje noge.'

 

Sunce prži ravnicu od kamenja,

a jedini cilj nam je gradilište,

tvoje linije i pravi kutovi.

 

Betonski blokovi visoki su do 4 m,

s istočne je strane postojala

zona osvijetljena reflektorima.

 

Na nesretnike koje su tamo zatekle

ophodnje su pucale bez upozorenja.

Iza te zone smrti pružao se prokop,

koji je trebao spriječiti pokušaj prodora vozilom.

Zatim koridor s psima, čuvarima, stražarnicama

i bunkerima,

a nakon njega još jedan zid.

 

Tako je izgledalo na J-4 po danu.

 

Moj balkon – last minute aranžmani

na koje se odlučuje u posljednji čas,

a u praksi se svode na odmor tipa:

baš me briga, nitko me ne pozna,

pa radim što hoću

 

Najradije ne prepoznajem.

 

 

IN FERMENTUM VERITAS

 

Poslušajte, molim vas, ovo:

Zlaćane je, svjetlije boje,

izvanredne konzistencije i jakog tijela,

vrlo koncentrirano i kompleksno,

profinjena i trajna mirisa na jako zrelo voće,

npr. na slatku jabuku, breskvu.

 

Zatim na dinju, bananu i ananas, no i na maslac.

U okusu se doima punim, gustim, kremastim, medenim,

osjeća se suha smokva, vanilija, a blago i borovina.

Vrlo je skladno, ostaje u ustima.

 

Sjedimo u vrlo mračnom baru, za odvojenim stolovima.

'Možete nešto i naručiti.'

'Ne hvala, mi trebamo samo telefonske kartice.'

 

Upravo je ušao i za jedno pola sata

pričat će sa mnom preko telefona.

Probudit ću ga ujutro Mendelsohnovom

'Smrti u Veneciji'.

Na klaviru.

 

Moram ga zvati.

Kao alkoholičar sam.

Jedan dan mi je bolje i ja bih

odmah natrag,

a još sam vrlo blijeda.

 

Nosim tamni ruž da bi me

nešto uravnotežilo

da mi ne gleda u oči,

u ruke koje drhte.

Past ću po stepenicama.

 

WC-i za uzimanje daha,

učvršćivanje prije no što

nestanem.

 

Bit ću mirna,

bit ću tihi partner,

trebam si osigurati

budućnost.

 

Nisam osjetila prijelaz,

činilo mi se.

 

Samo je telefon češće zvonio,

zapravo i nije.

Akcenti su bili drugačiji,

boja svjetlija, bljesak jači,

no ne i duži.

 

Zvonio je samo jedanput

u neobično vrijeme.

U četiri popodne.

I to je sve.

 

 

PIJEMO SOK

 

I stari Grci su grožđe jeli, ali su i prvi nanjušili

da tu ima nešto još uzbudljivije od iscijeđenog soka.

 

Iako su Egipćani prvi topili staklo,

njihovih ruku djelo bilo je

mutno i neprozirno.

 

Tek su vinopije Rimljani

uspjeli od stakla napuhati prve čaše.

Nova djevojka je iz Rima.

 

Iz velike posude otopljenoga kvarcnog pijeska

negdje u prvom stoljeću prije Krista

iako ima predmeta ne većih od 10 cm

koji su znatno 'stariji';

pri temperaturi od 1200° Celzija

staklar je radio manje dijelove.

 

Masa se brzo stvrdnjava i majstor

ima tek koju minutu da 'puhanjem' kroz šipku

i uz stalno zaokretanje stvori željenu veličinu predmeta.

 

Dok je još u mekanom stanju

staklo se može modelirati hvataljkama.

Na kraju procesa balon je dovoljno prerezati

i pola je čaše

gotovo.

 

Razočaran svojim dosadašnjim vezama,

neovisnim i ovisnim curama,

u potrazi za gotovom varijantom,

naći će je u Rimu.

 

Brzinom svjetlosti preskočiti razlike u godinama,

od dvadeset i pet skočiti na četrdeset i jedan,

od nulte točke na tri braka,

mrtve muževe i brdo love za

uživanje na vrhu,

večerama na ležećki.

 

Sve dok mu se ne smuči.

Uzet će aspirin.

 

 

ZA ŠANKOM DISKOTEKE

 

Postupak je ostao neizmijenjen do danas.

Vino se do 16. stoljeća ispijalo iz raznih šalica i vrčeva

od plemenitih metala ili od keramike

kažeš ti za šankom diskoteke.

 

Siromašniji svijet je pio u tavernama iz drvenih bokala,

a moja nova cura prilično je bogata.

 

Tek je renesansa donijela drugu revoluciju u staklarstvu.

Mlečanima je pošlo za rukom stvoriti prozirno bezbojno staklo.

Moda se promijenila i otada se u Europi nosi

samo brušeni kristal.

 

Čaša služi da vino prethodno promotrimo,

prinesemo nosu radi mirisanja,

okus osjetimo na jeziku,

a zajedničko djelovanje mirisa i okusa

doživimo u usnoj šupljini.

 

Oni kojima su ta osjetila vrlo osjetljiva

– nemoj biti preosjetljiva

uzimaju plemenitu kapljicu u malim gutljajima.

 

Oni pak manje obdareni smiju uzeti u usta

nešto veću količinu kako bi pojačali dojam

– taman toliko da ostane dovoljno zraka.

 

Zar ti ništa nećeš piti?

Mineralnu i zrak.

Mlijeko zato što hladi i

zato što curi po vratu.

 

Zato što tvoja cura dizajnira čaše za mlijeko.

Zato što ti ne piješ mlijeko osim kod mene.

Zato što ja trčim ko luda do tržnice

i kupujem jedino mlijeko koje postoji u staklenkama.

 

Mlijeko iz dalekih krajeva

koje zapravo i ne poznajem

nisam posve sigurna u njega.

 

Prošla si pored mene a da me ne primijetiš?

Pijan si.

 

 

JOŠ JEDNA PA IDEMO

 

Deblja stijenka čaše nije poželjna

jer težinom jače pritišće jezik,

osjetilne stanice i pomalo umrtvljuje

smanjujući im sposobnost registriranja

svih okusnih nijansi tako delikatne tekućine.

 

Da ne bismo pomiješali miris prstiju i vina,

da prsti ne bi grijali nježnu tekućinu

– toplina, naime, ako nisi znala,

pojačava alkoholna isparavanja -

i ostavljali mrlje na stijenki,

što zamagaljuje boju vina i djeluje

posve neestetski,

vinska čaša mora biti na nožici

za koju je valja pridržavati.

 

Naslanjam se na šank i to zadnjim snagama.

 

Ti si stručnjak za kafiće, arhitekturu,

sve te silne interijere,

za sjaj šanka.

 

Čaše donosim samo ja,

tekućina kruži oko nas.

 

Samo nekoliko dana kasnije

angažirao si stručnjake za akvarij,

postavio plavu svjetlost,

obasjao me cijelu.

 

Plivali smo zajedno u tamnim prostorima kafića,

u diskotekama, po stepenicama, iza zastava,

u separeima, WC-ima.

 

Tražio si me otraga, samo na jedan tren.

Okrznuo si me.

 

Otada sam trčala još brže,

izgubila se u svim tim silnim rotacijama,

još dubljim, nižim, tamnijim kafićima

pod zemljom,

u bijelom prahu,

zabljesnuta farovima taksija.

 

Boljelo je to silno svjetlo koje sam

usmjeravala prema sebi.

 

 

PROMOCIJA ČASOPISA

 

Priču o staklu ostavili smo načas negdje u 18. stoljeću.

U kojoj je mjeri oblik važan, možete se i sami osvjedočiti

jednostavnim pokusom.

 

Isto vino natočite u tri različite čaše i kušajte razliku.

 

Valja odmah reći da čaše kojima se služimo uz svakodnevno jelo

u domu ne moraju biti pri vrhu jako sužene,

nalik onima za profesionalne degustatore.

 

Bolje je da su otvorenije,

Ugodnije je piti kada se čaša

ne mora podizati visoko.

 

Prezentacija časopisa, visoke pete i visoko mišljenje.

Spiralne stepenice i usmjeravanje pogleda,

sva ta silna pravila.

 

Ritam pojavljivanja i sjaja,

zatim nestanka u zahod i to

samo zato da se stvori neophodna žudnja,

reakcija pružanja ruke,

poziv na šetnju,

na jednolik ritam

pa makar i tako brz da mi oči suze,

suze vjetar gura u drugu stranu,

snijeg se lijepi,

a veza uspostavlja bijelom maramicom.

 

Lijepa si.

Zato što imam lijepe misli,

a mislim na tebe.

 

Još par sekundi dok ti ne dođe tramvaj,

još nekoliko dana koji će me držati.

Ispuštam čašu iz ruke.

Nema veze.

 

Naručit ćemo ponovo.

 

 

Bilješka o autorici

Aleksandra Orlić, rođena 1974. u Rijeci. Završila povijest umjetnosti i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1998. godine. Diplomirala s radom 'Videoinstalacije u Hrvatskoj od 1973. do 1998.' Prva samostalna izložba fotografija u klubu Gjuro II 1999. godine. Objavljuje članke u Zarezu, Hrvatskom filmskom ljetopisu, Zapisima, Quorumu, Up&Undergroundu, Metrou, Playboyu i III. programu hrvatskog radija. Zaposlena kao urednica na Klik webzine-u.

 

Knjiga pjesama Aleksandre Orlić U mjerilu 1: 100 000 bit će objavljena u listopadu/studenom 2004. u izdanju Naklade MD.