igor čumandra
Do kiše
Nebo nad gradom bilo je čitavo, metalik plavo i bacalo je bljesak na pločnike i na travu. Iako blještavo bilo je cementno dosadno. Do kiše.
Duga se pojavila kao izvučena zračnim kistom, velika kao prava, prelomila je nebo, svježe očišćeno izgledalo je kao da je slijepljeno od milijun komadića. Gledano kroz dugu.
Grad je izgledao kao da je od keramike. Gledan iz prizemlja. Lakiran, odbijao je sjaj na sve strane, uredan, simulacija nečega velikoga, ali i nečega čemu nije određena dugovječnost. Nečega što je napravljeno samo za pogled i točno će toliko živjeti, zatim se može nositi u sjećanju. Zbog toga je iz grada bilo lako otići, bilo je svejedno gdje ćeš pohraniti sliku, pred oči ili iza njih. Lagano je bilo pomaknuti sebe ili grad.
Ležao je na brdu, velikoj ćelavoj glavi čiji je zemljani epitel bio oštećen, jako oštećen. Kao ispucalo staro lice, izloženo prženju oba svoja obraza i tjemena, sve tamo do kraja horiznota gdje se slika sužavala, pa je i taj dio izgledao kao negdje u daljinu isplaženi jezik, suhi, čije su pukotine izgledale kao tanke, crne i spaljene kapilare na umrlom, od neke teške smrti pobjeljelom tkivu. Bolesna je bila pak ta bjelina od gore, toliko raspadanja nosila je u sebi, potpuno oprečna bljesku koji se širio iz njezinog središta, odbijao od zidova, i koji je izgledao kao glava pribadače koja je držala cijeli ovaj prostor zabijen u taj nesretni dio svijeta.
Sunce je bilo visoko, najviše, i sjaj i prostor sjekli su se pod pravim kutom, izloženo, grubo i bez poziva, preko svega, bez nekakvog pejsažnog paspartua koji tu oštrinu ne bi puštao preko ruba čitulje toga dana.
Gledani kroz dugu i grad i nebo izgledali su kao da su smješteni na dnu kaleidoskopa, šareni komadići koji se lome i preslažu kako treba trčati za slomljenim spektrom. Sve se okretalo kao rijetka juha od povrća u nekom ogromnom loncu, i dno je čvrsto kao i rubovi, pa nema mogućnosti da išta iscuri.
Sve ovo može samo iskipjeti, ispariti.
Korak izvan duge bio je kao padanje u taj lonac, toplo i vlažno, gusto se cijedilo prema dnu.
Vrelo. Tek malo treperavo pri dnu, i to je bio jedini pokret, ukoliko je bio stvaran. Možda je postojao samo u ovoj tišini, u bolja vremena možda je uložen negdje samo kao sporedna ilustracija, sada je bio ovdje, do visine cipela, pa naglo usisan u visinu kroz nogavice i uz zidove.
Grad je počeo disati, kratkim i brzim udisajima i izdisajima ušmrkavao je komadiće neba, krhotine prelomljene kroz zakašnjele kapljice i one koje su se spustile prije njih, ali su zadržale na kućama, grmlju. Iako je tako još neko vrijeme disao, sve što je došlo do dolje bilo je progutano vrlo brzo, u dva gutljalja, prvom velikom i do dna, dok se drugi još neko vrijeme zadržavao oko površine i upijao polako, kapilarno. To je bilo to. Sve se ponovo počelo prepoznavati kakvo je bilo i prije.
Jarak, dubok dovoljno da bi u njega uspravan stao cijeli čovjek, smjestio se ispod i po strani te osušene, ali još uvijek velike glave kao suhi, hrđavi lanac, opušten od kraja do kraja. U sredini su, poput namjerno napravljene gomilice ljuski i ljuštura kukaca, ostavljenih od života svojih stanara ili pak duboko zabijenih u njihov hlad, ležale zgrade i male kuće, na tamnoj, pregorenoj podlozi, raspuknuto opuštenoj nakon suhog grča, podignute prema sjaju do kraja dubine, a same bez svojih boja, nedavno nestalih, i zrcalile su tuđu raskoš, kad im je već vlastita stvorena sada tako bijednom. Ljuske i ljušture koje su se u boljim vremenima dodavale moći i statusu svojih unutrašnjih vlasnika, sada su nekom nevidljivom metlicom okupljene u hrpicu, pa se, spuštenih kapaka štite samo svojom čvrstinom, manje nekako kukavičje podvučene pod veće, bez da se osjeti ta namjera, već samo zato što je oduvijek bilo tako. Bez nijemog naricanja.
Kap. Kapi kao monotona dječja pjesmica. Sve što je došlo bilo je željno ušmrkano, ostalo je još malo i navrhu, završilo je šarenim uzdahom. I onda još kapi.
Mrena
Jutro je bilo tamno i dan se trebao takav nastaviti, to se već znalo, svi su to znali, dok sam ja još ležao u snu kao u hladetini. Tek mali pomak i pod kapcima se raspala noć, posljednji njezini tragovi, ono od noći što se sakrilo u meni, ostalo, i sad se topi u mračno jutro nad savskom ravnicom, koje se polako odvlači ostavljajući iza sebe jednako tako gustu, prljavu maglu, jedan se teški zastor diže otkrivajući drugi.
I kukavice i hrabri imaju jednaku priliku stradati, strijelci o tome ništa ne znaju, metak ima neki svoj put, potpuno nezainteresiran. Znojio me pogled, to što sam vidio, i to što nisam vidio iza toga, u to. Kao paučina se ta vlaga koja je stvorila maglu spustila i na mene, grobarski tjeskobno pritisnula za jedno mjesto, potopila volju za pomakom i zgnječen gledao sam svojim specijalnim okom unatrag, u jučer navečer i neke žene koje su se svlačile, a kod njih je u to vrijeme bio dan, i tada kada su se skidale i tada kada sam ih ja vidio, pa im je sad valjda noć, onda laku im noć, ugodno spavanje kroz tamu koja je čistija od mojega dana, ovoga sada. Kukavice se dublje čuvaju, hrabriji spretnije, a kada si ostavljen u ovakvom danu, koji je tjedan pobacio u neku lokvu, i briga je otklizila od tebe, neko će vrijeme biti tako - nikako, s pogledom presječenim tom debelom, prljavobijelosivom maglom na tamnožutoj tacni, i stajao sam, u okolnostima kada ništa nisam vidio nadam se uspravno, usred te mrene navučene preko ovog dijela jabučice i koja je pokrivala pogled u nebesa, stisnut između te bolesne navlake i cijele noći kvašene ilovače.
... jučer. Sve je to bilo jučer i danas je završilo. Sve to bilo mi je poznato i u svemu tome sam se već dobro snalazio, sve se vratilo u svoje jasne oblike s više ili manje oštrim rubovima, pa je veliko olakšanje bilo i u tome što već podosta toga mogu kontrolirati pogledom. Obala inače nemaštovite i depresivne rijeke izvukla se u daljinu i spustila ramena, pa je izgledalo kao da je još dalje, u plavom, natekao otok. Fatamorgana je nastala iz naglo obilnog vidokruga, jer ova rijeka nikada nije imala otoke. Sve je nosila sa sobom. Današnje jutro kao da je pogodilo posrano jučer točno u oko, pa su tragovi proteklog dana još sporadično curili, ostavljajući po tlu žućkaste lokvice mokraćne boje. S jedne strane rijeke bjelogorica, s ove borovi. Iza nebo, iza njega tko zna što još.
... a iza mene sanjiva se ljepotica zajedno sa paketima južnog voća vraćala kući. Ovo njoj nije trebalo. Oblaci su kao sise ogromnog vimena visili s neba, bujni, a prazni.
Spora rijeka i livada polako su se kao dvije sestre, sada probuđene, mazile, i livada se lijeno ispričavala i molila za oprost odnekud donešeno crvenkasto lišće, koje će uskoro upasti u jedna od njezinih mnogih otvorenih usta kojima sada zijeva i koje će biti pojedeno i vareno visoko iznad ulja i nafte.
Tamo prema onome što je ostalo od juga i na tom i takvom jugu bio je voćnjak čija su stabla svojim rašljama držala nebo koje se opasno nagnulo i prijetilo kao uteg koji će bez otpora pretegnuti na jednu stranu.
... jučer. Bilo je to jučer, danas ponovo ništa nije imalo svoje mjesto i kraj, i tamo gdje je bilo postavljeno stajalo je uglavnom zbog mojega iskustva i straha, sa zamišljenom, prenapregnutom crtom obzora između, dometa moje volje, sve iza bilo je nevidljivo, nepoznato i opasno, ubijalo je u početku svaku želju da se pomaknem, komuniciram.
... danas. Veliki, vlažni nered iz kojega curi na sve strane.
PRIJE CIKLONE
Prvog ponedjeljka u mjesecu otišao sam do jezera. Stavio sam kacigu na glavu, jer rečeno mi je da patke seru bez najave (a – za slijedeće uvijek moram reći "kunem se" ili "majke mi" – u nekoj televizijskoj emisiji čuo sam da su se patke razvile od dinosaurusa, i jasno, uzeo to zdravo za gotovo, iako pak, sve više mi se čini da sam tu emisiju gledao samo ja), no uglavnom, kaciga je sada tu i u svakom slučaju trebala bi biti korisna, jer nije bez vraga ako te posred tjemena opiči govno ispušteno s tristo metara visine, smjer sjever-jug, koje je pak evoluiralo od nekog davnog dreka teškog otprilike pola tone.
Sve u svemu prvog ponedjeljka u mjesecu jedna je kaciga postala spomen-mjesto fusnoti teorije dijalektičkog materijalizma, a brat bratu, u svemu ovome i suvremena bi forenzika bila stavljena na dobre muke.
Pa je tako nekako ispalo da je sve tu – jezero, patke, modni detalj koji pristaje uz gotovo svaku uniformu, ali ja, eto, nisam lovac i pucanja barem danas neće biti.
Zirkao sam kroz travu i očekivao, usput možda, dolazak, bolje prolazak, svojeg anđela čuvara, istog onog lika čiji su ten i blagi osmijeh išli uz pogled vječito svjestan ozbiljnosti ili ključnosti situacije, a la Oliver Mlakar, a kojeg sam jednog kolovoza u životu zagubio na neko vrijeme, dok smo svojevremeno u nekom zajedničkom planu odlučili napenaliti moju dušu u mišolovku i složiti zasjedu samom vragu.
Od svega toga naravno nije bilo ništa, osim što je mene povratna reakcija opruge grdo opekla, a moj mali krilati zbrisao, nadao sam se ne predaleko i ne na predugo.
Uglavnom – svako zlo za nešto još gore.
Nisam želio niti trebao ući u jezero, nije mi trebalo kupanje – niti obično, higijensko, ni ritualno. Bio sam, i ostao, dovoljno čist da ne izazivam ekocid ni u ovom komadu prirode koji sam zauzeo za prvi ponedjeljak u mjesecu, niti za onaj skoro presječeni komad sebe, koji sam na jedvite jade iščupao iz već spomenute mišolovke.
Usput – opruga se aktivirala slučajno, nije tu bilo nikakve mistike, stoga niti hrabrosti niti straha.
U svoje trenutno onečišćenje svakako neću ubrojiti sve one stečene mane koje se obavljaju prstima i koje su promjenjive, pa se stoga niti ne računaju. Barem ne u jednadžbi sa samim poznanicama.
Stao sam pred vodu, jer želio sam doći barem do jednog kraja, stati – stajati, vidjeti da li su dovoljne preostale tri strane svijeta.
Barem za kopnene ziheraše, čija govna, na kraju krajeva, dostižu manju akceleraciju.
Nepoznato nešto, neka dimenzija, postajalo mi je sve tjesnije, partija se polako gubila i igra sabijala u kut. Još se nisam budio u modricama, ali vrata su sve češće svako jutro bila na drugom mjestu.
Na svu sreću jutra su zadržavala svoj karakter i nisu pristajala biti podne, što bi dodatno otežavalo situaciju.
Iza mojih leđa vijenci od trnja krunili su ruže, no one ionako nikada nisu bile proroci, ruže su samo potcrtavale stvari, pa im je zaleđe bilo mirno.
Jezero nije bilo preveliko, bilo je obuhvatno i pogledom i koracima, zato samo upravo tu i stao, nisam htio odmah i sam dovoditi stvari do kraja.
Na drugoj obali kazna je raznoškom preskočila prijetnju i nespretno upala u krtičnjak, dok se iskobelja red stvari će se polako vratiti na svoje.
Vjetra još nema, i sve što vidim je herbarij, svejedno je li ovdje puno ili, malo Pepeljuginih jecaja.
Više mi se nije dalo čekati na ovom mjestu, bio je tek prvi ponedjeljak u mjesecu, a dok kroz čekanje nešto pusti korijenje da bi dalo i ploda, vrijeme će pokupiti svoju kamatu.
Hodao sam unatrag, velik je bio taj ponedjeljak, i htio sam ga cijeloga utrpati u oči, nešto mi je govorilo da kaciga u ponoć neće postati kristalna kruna, možda samo ja tek postanem bundeva, ali neće ovo biti noć za vještice, niti me treba za sjeme.
Svi su ovi hektari (u jednadžbi dodaj još i dane) jednokratni poput šibice, pa je bolje da odustanem od jezera.
Tri smjera su još uvijek moja, pa koliko muke je uostalom Kapetan Kuka zadao Petru Panu samo s jednim dlanom!?
A i smjene straže godišnjih doba redovito rastjeravaju patke, tako da je u onoj emisiji meni očito ispričana tek jedna evolucijska nit, možda samo kao mali bonus paket uz unaprijed plaćenu pretplatu.
Vraćao sam se istim putem, s kacigom na glavi, umjesto papagajem na ramenu, kao mornar bez jedne noge, u redu - samo u sjeni, jer ipak sam bio samo na jezeru, a u životu nisam stupio na ozbiljniji brod.
......
Soba je bila na istom mjestu gdje sam ju i ostavio, dva stolna sata su se nadmudrivala oko jedne minute. Tuđi balkoni su mi namignuli da zatvorim prozore, jer krenut će nevrijeme. Za svaki slučaj spustio sam rolete i upalio stolnu lampu. I tada sam ga vidio. Pod klobukom svjetiljke moj mali anđeo čuvar izgledao je kao muhara s krilima. Bio je zabavljen svojim nosom i mrštio se. Žarulja ga je očito prejako grijala, jer tupastim pokretom stražnjice pomaknuo se malo u sjenu, u hlad, ali vidljiv i namršten. Znao sam da ćemo morati ispočetka. Meni je dao prednost, sebi pažnju. "Što je," pitao sam. "Što – što je!? Probaj ti kopati nos s flasterom na kažiprstu!"
