igor čumandra
Neka te pojede kit
ZAŠTO MI NISI POSLALA ŽUTU RAZGLEDNICU
pa sam morao jesti travu bez
podrške
I pisati po pločicama šestarom koji škripi
a sve brisati brusnim papirom
Neka te pojede kit
koji nasukan na obalu postaje sirena
i oskvrnut će ti čast s prvim ribarom
Razgibat ću mišiće
s oblacima kao karikama
i antenama kao trambulinom
A onda ću paziti da ne
ispadne magla iz korita
pod Mostom slobode
ZA SADA BEZ DOBRE PSOVKE
Te sam noći
preplivao Rio Grande
bježeći dragoj i Panchu Villi
od svoje bande
Svoju sam dragu
našao na štandu
Sljedeći put ja bježim u Katmandu
VEĆ ĆU NEKAMO OTIĆI
Već ću nekamo otići
u trbuhu crnog bombardera
preko svih mogućih znakova
preko svih mogućih zrakova
Već ću nekamo otići
A sad me lijepo pusti
da spavam
s nosom duboko u jastuku
Udahni
I kao da me nema
za vječnost
A najviše za tebe
UMJETNO DISANJE ZA MRTVU KOBILU
Zapruđe, odvratno Zapruđe
i rijeka Sava kao posljednji izlaz
u koji bih se htio baciti
kad se nakon vatrometa vraćam sredstvima
javnog gradskog prijevoza
a u svakom kutu čuči Frano Mesopust
Koliko zelenila koje je zamjena za glazbu
Svoje rupice u glavi punim barutom
i šuštat ću zajedno sa orkestrima borovih iglica
Na kraju
ostaju cucki kojih je tu za ne vjerovati
I auti
između kojih su prolaznici koji paze gdje gaze
U PONOĆ TREBA TRČATI
Leš
Leži dolje na ulici
Tužnijeg mrtvog čovjeka
još nikada nisam vidio
a ti stežeš kišobran
i opravdanje činiš kragnom
Dok se meni oči vežu
s tom slikom
koja samu sebe briše
I još prije koju minutu
nismo ni znali
da sve ovo postoji
Okrugli je sat
i postaje nam jasno
da moramo bježati
U BIJELOJ SOBI
Crvena sestra mi se smije
A bijeli brat mi oblizuje ruke
I čokolada polako nestaje
Razglednice su preširoke,
Preširoke za oči
Uspomene i potpisi bez pluća
Ovaj grad nije dovoljno star
Da nas primi obojicu
TE NOĆI su zvijezde padale
u more
I gasile se
A meni je nešto lagano izmicalo iz ruku
I ružno ružno ružno
I ružno ružno ružno
Kad ti jedino društvo ostaju
mali dosadni komarci
A zvijezde su i dalje padale
u more
i gasile se
A nikog osim mene nije bilo da čuje
Ono tiho:
"Ksssssss"
TATOO
Tetovirani kao robijaši
kao ljudi sa slobodom u okomitoj ravnini
jer smo bili dovoljno glupi
da sami sebi budemo
i tužitelji
i suci
Pa porota
i nije imala neku potrebu
ne složiti se
s našom dugom vremenskom kaznom
Ne ponašamo se dobro
i znamo bezobrazno razgovarati
međusobno i sa stražarima
(kao da shvaćamo razliku)
A onda
iz mjehurića iskoči mali patuljak
prinoseći toplim dlanom
pomilovanje
na stone washed obraze
puneći kapilare srcima
Divne, bijele žene
STRAH OD SMRTI NIJE BANALNA ZAJEBANCIJA
Tišina mi se dere u uho
Kriči
A mali pijetao kukuriče mi iz grla
Uz pola litre konjaka i tonu brabonjaka
Život kao potkošulja
Pod kojom smrt kao znoj,
hladna mokraća u oblogu na vratu
Još mi se ne da
navući Sunce kao roletu preko svega
I skinuti facu
naglo kao flaster
SNAŽNO
To je bila moja
srčana ofanziva
Išao sam snažno
ramenima naprijed
Sve je bilo moje
I bilo je u redu
Dobre volje
ljubio sam sve
u mokra usta i mokre oči
Ulice su bile ravne
poredane jedna za drugom
i brze kao ja
I osvojio sam sve
Naglo
Srčanom ofenzivom
SEBASTIJAN se ljuti
boli ga glava
sigurno je nešto loše pojeo
Vadi prstima želudac
da ga Sunce suši
U rupu utrobe stavio je ključ
I već se osjeća bolje
SANJAM očiju upijenih u plafon
da sam vlasnik
velikog plavog srca
zaljubljen u sve divne, bijele žene
grube i posesivne
Što puno znaju i mogu,
a tako malo vole i osjećaju
Što te ubiju,
a prokurvaju se,
beštije,
prije nego ti se tijelo stigne ohladiti
A duša ode k bubnju
i obluci se skupljaju
pod kipom gle! Slobode
i
I otvara se drugi svijet kitova
gdje za njih nema boli
i gdje ne postoje žala
A u laguni Venera
i u ustima oaza
dok ruke od marcipana
nose vremenu dar
REFLEKS u koljenu me izdaje
i po svoj će prilici
cipela jednom završiti u ustima
Radije zbogom
nego možda
Nikada više “bilo jednom”
kao završetak priče
RASTOPLJENA DRAGA
Napola je od stakla,
a drugu polovicu uopće nema
i skriva ju ispred kišobrana
Dok skidam gaćice i pokrivam je
selotejpom da ne uvene
u kadi
Gdje ću prirediti zabavu svojoj maloj
“Grundig” barakudi
Koju hranim šećernim mrvicama
da mi se kasnije lijepo namjesti na vilicu,
ali mi se čeljust rastočila prije vremena
i gromobran mi viri iz usta
Tješi me to što ionako znam da je bila kurva
RAJSNEDLI
Tuga, kao sestrica,
uvukla mi se pod poplun,
I počeo je incest
Ruka pod spavaćicom
“Spol/Seks” po utrobu
Kapci pod vedro nebo
I spremio sam maloj maternicu u zimnicu
I spustila mi mala savjest na poledicu
Dva gladna tijela
Izlizana pazuha
Rekord do rekorda
do zore očnjaka
PUKNUTI PROZOR
Jedan čovjek
cijeli dan
gleda video snimke boksa
čita pornografiju
ili najjeftinije stripove
Živi od socijalne pomoći
ima psa
i bolove u trbuhu
Bilda
i spava
A kada to radi
žena i djeca moraju van iz kuće
jer mu treba mir
I čudim se otkuda mu
smisao za humor
Peting, travarica i walkman
POPIJEM TABLETU
i u mom tijelu
dođe do male eksplozije atomske bombe
Polako oksidiram
I tirkizna boja
hvata mi se po laktovima
Popijem tabletu,
prestane škripanje
i bezbolno puštam ruke niz oluju
PODNE
JUČER SU MI posjekli moje drvo
a ja sam morao držati ruke uz tijelo,
jer sam se tu igrao kao
mali
Dok me mama ne bi pozvala na ručak
I dok bih uz tanjur mislio
o odmoru ratnika
I, stvarno, zašto je u mojem djetinjstvu
uvijek bilo lijepo vrijeme
Fotografije mi govore manje
od ponekih stvari koje sam uspio sačuvati
Sjećam se kad smo
posljednji put u skrovištu
od grmlja i kartona
povjerili tajnu
I neki od tih ljudi
više nisu tu
I tajna će zauvijek ostati sačuvana
PETING, TRAVARICA I WALKMAN
U carstvu seksa, droge i rokenrola
nema mjesta za mali krevetić i poplunčić,
nema mjesta za malog Tintilinića
da odmori kosti poslije teškog rudnika
Milijarde golih žena proluftanih vena iz dalekih plemena
pukle mi u glavu od nosa, preko tjemena do ramena
i prljavih pelena, a trava zelena
Oh, tek je podne i kornjače su plodne
mornarima pušite i ugled mi rušite
preko polaroida od zida do zida,
i Zidani je most, a ja sam kost
Ja sam bio šef, a ti moja Jazovka
evo ti malo štakomora sa svih sedam
(noćnih) mora,
pa sad imam vremena
za prazninu unutar remena
I pišam ti u usta, slina ti je gusta
uzmi malu vješalicu, rasporedi sve na licu
bačva je tamo, a žica je tu
i kao salamu u tebe ću pustiti galamu
Probaj malo auspuha, jer si došla s propuha,
na početku ovog stoljeća tko se bolje osjeća?
Jer dok sam ja zvono, ti si samo uže
PATULJCI PADAJU
Otkidaš me
i odbijaš
bez gledanja
Stojiš iznad mene
dok ti guram ruke po haljinu
Ne vidim te i znam gdje si
Samujem izvan dodira
tvojih ruku
i slušam
Stavljaš mi glavu
na svoja prsa
i prstima prisvajaš kosu
S mog balkona
ti i tvoji patuljci
htjeli bi u nebo
a ja te još uvijek
ne mogu pustiti
OVO JE PAKAO
ali je najstvarniji od svih
pa zato i najbolji
I obećanja vrijede
u svim smjerovima
a tu i nježnost boli
Kamenje se samo skuplja
u spomenik
dok vjetar griješi
jer je čamac usidren
duboko u zemlji
pa se stvari mogu tek slučajem
pomaknuti
OPET SE PITAM
Dok pričam sa šalicom
koja ne može imati svoj talog,
kao neke žene
I ljudi kojima tlo pod nogama
izmiče još kod glave
Što sad rade sve one sličice
i jesu li nadživjele motive
***
Nikada Igora Čumandru neću mijenjati
kao naknadu za tuđu sreću
Tanki život
ne može biti tuđe bunjenje
I ovo je
Bog i bogme
moja rijeka
i moj grad
oko mojih mostova
Sve do slučajnog osmijeha
i bolje priče
Svi će ovi prozori čuvati
moje tajne
NAĐI TIŠINU IZMEĐU MOJIH UŠIJU
Nađi tišinu između mojih ušiju
jer na tom prostoru nećeš pronaći
ništa pametnije
Ne traži se tamo
gdje te nikada nije ni bilo
U moj vlažni, vrući svemir
u mojoj fantastičnoj glavi
postavit ćemo satelite
I tonuti
u toplu, toplu, toplu
tišinu između mojih ušiju
Izbor iz knjige pjesama Igora Čumandre Trbuh crnog bombardera.
Knjiga će izaći u izdanju Naklade MD (Biblioteka Quorum) u listopadu 2004. godine.
