miroslav mićanović
Miroslav Mićanović
Masiv ili tko je sakrio Didjeridu
– Zašto to radim?
– Zašto to radiš? – pita me žena.
Nag u 7.30 prilazim krevetu,
nogom ispod njezina uzglavlja
izvlačim podnu vagu za mjerenje
i stajem pažljivo: prvo lijeva
zatim desna, onda s obje noge ravnomjerno,
u ravnoteži, u potpunom životnom
balansu, smiren kao japanski pisac
pred harakirijem, spuštam glavu
niz trbuh, između koljena, mičući
nožnim prstima provjeravam,
koliko pokazuje kazaljka:
95 – 97 – 99 – 100 kilograma.
95 – 97 – 99 – 100 kilograma.
95 – 97 – 99 – 100 kilograma.
– Zašto to radim?
– Zašto to radiš? – pita me žena.
Nakon što sam napustio kupaonicu
u kojoj sam neuspješno pokušao
pod snažnim svjetlom na
stropu i pod onim manjim na starom
tvorničkom noćnom ormariću, čija se
gornja plastika počela topiti i urušavati,
sa zalijepljenom crnom životinjom,
logom vuka, zaštitnim znakom
zimskih olimpijskih igara u Sarajevu,
1984. piše ispod njegovih šapa,
ne znam tko ga je zalijepio,
(jesu li zatekli svi stanari kad su doselili
u našu zgradu nasmiješenog vuka u seriji
običnih trodijelnih ormarića)
– Zašto to radim?
– Zašto to radiš? – pita me žena
Pokušavao sam učiniti sam sa sobom
ono što, vjerojatno, milijuni osamljenih muškaraca
rade u samačkim hotelima, motelima,
u skladištima, magazinima, iza šaltera,
u pokrajnim prostorijama, u tuđim
spavaćim sobama kuća u kojima traje
zabava s raskalašenim sredovječnim ženama,
s radoznalim djevojkama koje neopreznim
yappijima zavlače ruke u džepove
hlača ili im vrh nožnog palca zabijaju između
nogu dok oni razgovaraju na mobitel,
donose presudne odluke za kompanije,
države, zaključke međuplanetarnih konferencija,
čitaju sms-poruke ili zavjerenički pokazuju
muškom društvu poruku koju su dobili
od one mačke, ribe ili, kakav već rječnik
postoji za seks na brzinu s djevojkama
iz ureda, iz tramvaja, s udanim ženama
u trenucima dok su bespomoćne smišljale lovu za
podstanarstvo ili nešto daleko profanije...
– Zašto to radim?
– Zašto to radiš? – pita me žena.
Prije nego sam se spustio na ledeni
asfaltni trg, koji su zaposijedali
ranojutarnji dostavljači novina, kruha,
dva mesara izvlačila polovice, goleme
komade mrtvog mesa skidali sa metalnih
kuka, stare žene čistile iz zatamnjenih
stakala bistroa, prije nego sam prošao
pokraj trgovine iza čijih su blagajni
sjedale žene slične mojoj majci, prije
nego sam viknuo: Bog, Mate,
čovjeku koji svako jutro prodaje krumpire,
domaća jaja, (je li riječ za taj posao:
baštovan, kaže li se za takvo prigibanje
zemlji i biljkama baštovaniti).
– Zašto to radim?
– Zašto to radiš? – pita me žena.
Ustajao bih, kažem, prije trčanja,
nekoliko puta noću i gledao vlastito
lice u zrcalu – loveći trenutak kad vidiš onoga
glasovitog Drugog/Drugu – trenutak u kojem
strojovođe pište prije mosta ne sluteći nesreću,
pilot se diže iznad 10.000 metara, kirurg
reže kao mahnit u utrobi starca koji je već
odavna u društvu i Petra i Pavla – trenutak
kad je sve bolje od snova koji su donijeli
crvene majmune i papige iz Afrike, kad
se cimet topi ispod tebe kao što nestaje rub
broda nadomak Cejlona, kao što pokušavaš
udahnuti-izdahnuti odgađajući onaj trenutak
male smrti prije žene i ona se čudi "što je sad"
pita, vježbaš, dižeš utege, meditiraš kao posuda
za vino u Gorskom kotaru i Lici...
– Zašto to radim?
– Zašto to radiš – pita me žena.
Stuštiš se i trčiš preko polja kao pas poslije
katastrofe nepoznatog plemena u savani,
pretrčavaš ledeno polje, konačno
pogledom prema gore, prema
masivu koji lebdi u modrini, koji
titra kao djetinjstvo Maksima Gorkog,
koji je tu nadomak, samo se trebaš
pokrenuti i pružiti ruku, pristati
da si ti taj golemi švedski konj,
da si ti taj masiv koji se približava sam
sebi, preko planinarskih domova,
preko otpada iz kojeg će izroniti
žena s eliksirom života i reći:
dečki, gdje ste dosada, dečki gdje ste!
Pazi da se ne probudiš, pazi da ne odustaneš,
trči, diži se kao dizala u njemačkim
filmovima, kao masivni bikovi u
poeziji E. Kocbeka, trči dok frcaju
blato i bude se barake, dok dižu
zaštitni krov iznad staračkih domova,
dok koncerni postavljaju svoje ljude i
s areodroma pristižu službeni auti i
trepere njihove zastavice iznad
kromiranih blatobrana, trči, trči, trči...
– Zašto to radim?
– Zašto to radiš – pita me žena.
Htio sam u kombinaciji vruće vode
i vlastite ruke, s vodom
koja se u snažnom mlazu slijevala
iz improvoizirane pipe za tuširanje,
sa sapunom kojeg sam razmazivao ispod
trbuha, niže i niže, pokušavao sam
u pari, buci ventilatora za odovd
zamisliti tijelo djevojke, njezino lice i
usta, ruke koja će uspjeti ono što mi odmiče,
što nestaje, kao da će zmija zalediti osmijeh
na licu planinara ili djeteta koje se prvi
put zaputilo u šumi, ali ja sam već tu
i virim iza odškrinutog prozora, jer
moram bdjeti, čekati, bijesan jer tko
će dočekati iz tako neugodnog položaja
prolazak dječaka, je li to moj sin, je li to
moje dijete, jesam li ja već starac koji
tu čeka sto godina i ne zna da više nitko
neće proći, je li to moj glas koji čujem
na radiju dok govore, mucaju, šušte
stogodišnjaci i stogodišnjakinje,
hoću se odmaknuti, hoću izvan, hoću
van, kao onaj masiv koji nedodirljiv
i modar stoji vječan i mlad, stoji kao,
stoji kao, stoji kao, stoji kao...