speedy

kada je iznad san rema riknuo zadnji desni amortizer, nisam se ni zaustavio.

rekao sam:  jebi ga, idemo u francusku, tamo ima mnoštvo renaultovih servisa, tamo će biti lakše.

ni nakon 50 kilometara na teritoriju francuske, renaultova znaka nigdje na vidiku.

kada sam ga napokon ugledao, mehaničara nije zanimalo mogu li s pokvarenim autom dalje na cestu.

- ostavite auto i čekajte deset dana. ako vam se žuri, idite u renault minut, oni su brži od nas.

renault minut našao sam iz trećeg pokušaja, no njima je riknuo kompjutor, tako da od popravka opet nije bilo ništa.

nastavio sam kloparati zakrčenim ulicama turističkog gradića cagnes-sur-mer i onda ugledao veliku, kričavu tablu: SPEEDY, popust na amortizere 20%.

ugradili su mi sva četiri, jer je "zadnji otišao zbog dijagonalno oštećenog prednjeg, a uvijek se mora mijenjati par".

u međuvremenu, dok sam na obali ispijao očajnu kavu, jedna se žena počela gušiti u vlastitoj bljuvotini. kada su sa šanka pozvali hitnu, ona je ustala, obrisala se šakom i rekla:  nije to ništa! navikla sam već.

masno more na azurnoj obali kljucalo je po šljunku optočenom katranom.

zrakoplovi su se bijesno zarivali u razvodnjenu obalu nadomak nice.

plavetnilom horizonta razlijevala se duga, neutješna crta praznine.

pritisnuo sam papučicu gasa i snažno zaorao cestu prema zapadu.

2003-07-31

2003-09-13

on the road

‡ što sada?‡ pitala sam se zagledana u praznu cestu

što je nestajala iza okuke, sama, na autobusnom stajalištu

u vinjanima donjim. bilo je dosadno predvečerje, a

shopping ture odavno su budile samo nostalgična sjećanja,

barem kada je riječ o biznismenima s hercegovačke

strane crte. dva gavrana nad mojom glavom izvodila su

mrtvački ples uz zaglušnu dreku, umorne zmije i gušteri

pretrčavali su cestu kao ironično podsjećanje na

prometni intenzitet koji je svojedobno značio ulazak u

švercerski eldorado, iz kojega se vraćalo punih prtljažnika

i natankanih rezervoara, pod kojima su stenjali slabašni motori

socijalnog autoparka i kršne domaćice na zadnjim sjedalima.

‡ što sada?‡ ponavljala sam suznih očiju na cesti s koje se

još uvijek pušila dnevna žega, u predvečerje,

dok mi je u susret gmizao veliki šleper i u njemu "ćelava

pjevačica" rutavih prsa, u atletskoj majici, na kojoj su se

jasno ocrtavali masni prsti od netom smlavljene janjetine.

ušla sam u miris luka i oznojenih tenisica, slatko se

nasmiješila i koketno zacvrkutala: ‡ do zmijavaca, ako može,

tamo me čeka teta!

noć je već debelo omotavala vrhove okolnoga gorja,

par gavrana spustio se u osamljenu krošnju pored straćare,

čovjek rutavih prsa nagazio je papučicu i moćni stroj

zaorao je praznu, bljedunjavu cestu prema imotskom.

2001‡08‡24

biciklistice

moja prelijepa prijateljica žestoko je nagazila

na pedale terenskog bicikla. ja sam zaostajala

nekoliko metara. bile smo na vrhu brežuljka,

dva kilometra od komiže: sunce se lijeno približavalo

crti pučine na horizontu, vidik je bio zamagljen,

baš kao i moj, inače bistar pogled, kada sam je

zaskočila vjerojatno najmanje očekivanim pitanjem:

‡ što misliš o lezbijskoj ljubavi?

‡ kakvo je to pitanje, ne razumijem?!

‡ ma ništa posebno, razmišljala sam o tome kada je

franco doveo svoju trudnu prijateljicu, deklariranu

lezbu, kojoj je, onako usput, uspio napraviti dijete.

nehotice sam se zagledala u njezinu napetu guzu i

sočan profil grudi i nisam osjećala nelagodu.

‡ ne reagiram na ženski pogled, još manje

na dodir. ‡ odgovorila je sigurno, čak nadmoćno,

tako da sam se na trenutak zastidjela svoga

neumjesnog pitanja. svjetla u podnožju treperila su

ujednačenim ritmom, brod na vidljivoj pučini

ispustio je glasan uzdah, vjerojatno samo pozdrav

romantičnim šetačima na obali, dok sam

ponovno uzjahivala vlažnu sjedalicu vražjeg

bicikla, koja me uglavnom žuljala, ali me

gdjekad i nadraživala svojom perverznom oblinom,

tvrdom, neudobnom, a još se trebalo vraćati

neravnom nizbrdicom do grada.

‡ mene malo intrigira, premda nisam sigurna

da bih željela probati. ‡ rekla sam više kao

opravdanje i divljački nagazila pedale,

ostavljajući je daleko za sobom u nervoznom

titraju dnevne žege, koja se gasila zajedno

sa sve krhkijim zrakama malaksalog sunca na obzoru.

2001‡08‡26

pjena dana

nakon dva sata nervozne vožnje po makadamskoj

cesti ušli smo, još vreli od puta, u automatsku

autopraonicu. iz mnogobrojnih je mlaznica

sunula gusta pjena i vidik se u vozilu sasma zamračio.

uzela sam njegovu desnu ruku i privukla je na svoje koljeno.

slika svijeta u hipu se promijenila: kao da ga je

ošinula adrenalinska metla, šmugnuo je rukom

prema gore: vlaga je probila gaćice brže od slapova

koji su se rabijatno slijevali niz svijetle padine vozila.

naglim je pokretom istu ruku zavukao ispod moje guze,

ne pomičući se sa sjedala, i tankim nervoznim srednjakom

počeo dirigirati ratnu izvedbu beethovenove devete,

meni uglavnom znane iz paklene naranče: filharmonija,

jedan poznati židovski solist teško pamtljiva imena,

jedna treptava svjetiljka daleko od pozornice

i ruka koja dirigira energičnim pokretima.

sagnula sam se brzinom jaguara i tako mu

otvorila put. jednim trzajem rascvala sam zatvarač

na njegovim tamnoplavim bermudama s džepovima

sa strane i veseli, lijepo oblikovani kurac već mi se

koprcao u ustima. snažno sam svrdlala jezikom,

sve dok me sladunjavi preljev nije

podsjetio na okolnosti. po satu na armaturi

prošle su četiri minute, ako sam dobro zapamtila

vrijeme ulaska. veliki višecijevni fen sušio je

automobil što se ljeskao pod nepodnošljivim

svjetlom još vreloga ljetnog popodneva.

upalilo se zeleno na semaforu i on je

rutinskim pokretom ubacio u brzinu.

blagajnica na izlazu lijeno je

mahnula pozdrav.

2001-08-26

shopping terapija

ušla sam u prodavaonicu rublja i iščeprkala

krasan bordo kompletić: gaćice i grudnjak s push up

konstrukcijom. prodavačica mi je pokazala slobodnu

kabinu i ja sam samouvjereno ušla. kada su se vrata s krilcima

kloparajući zatvorila, i kada sam se okrenula želeći

povući zasun, spopala me klaustrofobična jeza, jer ili

je kabina bila prokleto mala ili se moje lijepo oblo dupe,

uvijek na meti pogleda, kriomice proširilo toliko da

je trebalo početi voditi računa čak i o dimenzijama

kabine za probanje odjeće: ‡ nije moguće! ‡ rekla sam

zapanjena samoj sebi kao najboljoj sugovornici i prisjetila

se svakojutarnjeg vrpoljenja pred ogledalom: ‡ je li ljetna haljina

suviše prozirna? jesu li tange pretamne za bijele lanene

hlače? hoće li se na listovima previše šepuriti dlačice koje

nisam uspjela izdepilirati, jer sam prespavala budilicu?

je li grudnjak dovoljno podložen za moje, činilo mi se,

očito premale, inače čvrste sise? a sada i ta kabina!

pokušala sam se skinuti, ali me miris nogu, iščupanih iz cipela,

zauzdao pouzdanije od abeesa, kao da se cijeli dućan

nosom zabio u jebenu pretijesnu kabinu i kao da se

čopor zdepastih baba s čuđenjem zablenuo u moju guzicu,

koja strši, lijepa i neponovljiva, i zabada se u njihov golemi

integralni nos, koji usisava miris oznojenih nogu,

netom iskliznulih iz pastelnoplavih kickersica.

2001‡08‡23

dramski vrhunci petkom poslije ribe u službenoj kantini

sedamnaest dana kasnije ševili smo se na

naslonjaču fotelje, s njezine zadnje strane:

klizila je nezadrživo prema sredini, otimljući

nam i najmanji oslonac i brutalno gužvajući

ljubičasti tepih; uskoro smo se grčili potpuno mokri, samo

na njegovim nogama, na sredini usijane hotelske sobe:

urlik je trznuo hladno dupe allena ginsberga u grobu

na drugoj strani globusa, drugi, devet minuta kasnije,

prolomio se već na prostranu neraspremljenu krevetu.

govorila sam mu o piscu i prijateljici, o njihovu redovitu

fukanju petkom poslije ribe u kantini

na institutu za samorestauriranje "tijela i duše",

nekakvom istočnjačkom dilanju magle i primitivnih narkotika,

nakon čega se on, pisac populističke dramatike,

skrušeno vraćao u svoje brižljivo projektirano

gnijezdo, u kojem je svaka stvar nepogrešivo

sugerirala svoju povijesnu pripadnost,

čak i sličice pisaca izrezane iz požutjelih časopisa.

uzela sam ga za ruku, znojnog, zapuhanog,

oslobođenog divlje energije prigušene

polovice stoljeća na leđima: neravnim glasom

procijedio je: - ni sam nisam znao da to još

uvijek mogu. obrisala sam znoj s njegova orošena

čela i zabacila kosu u stranu: u dnu trbuha treperila je

proljetna breza na iznenadnom vjetru, potom

se zakotrljao mlaz vrele vulkanske smjese, koji je

pokosio sva druga osjetila, pa tutanj nakon kojega

se širom okolinom rasprostrlo smirujuće vibriranje.

on je još uvijek bio pored, nijem i usporen tonuo je

u san na ljekovitim obalama bliskog a omamljenog tijela,

makinalno stišćući lijevu bradavicu koja je i dalje bridila

punim intenzitetom nedavnih događanja.

2001-08-24 

lisboa

sjedila sam u pozi: pojebi me sad! nemam mnogo vremena! još trenutak ranije rekla sam: ne mogu! imam muža i volim ga. a onda se nešto prolomilo u trbuhu, jebeno jako, do bola, i više ništa nije bilo isto: u glavu je sunula paklena vrućina, potom mrak, najdublji mrak. on je i dalje hipnotizirano buljio u moje oči, jebale te oči! zujalo mi je kroz glavu, dok mi se tropska rijeka neumoljivo slijevala između nogu. divljački sam privukla njegovu ruku i spustila je dolje, gdje se sada moglo još samo plivati. bio je to put bez povratka u isto, dok sam ga posve nasilno pokušavala osloboditi svih prepreka. vulkan, vrela lava u žilama, jecaj, vrisak, krik: sve to, i još mnogo neopisivoga, slijedilo je ritam noći punog mjeseca. rekla sam, još odsutna i nekako za sebe: ja sam tvoj vampirić. ostani tako. zauvijek ostani. najljepše te osjećam iznutra. zaspao je, prilijepljen uz mene tankim filmom znoja, na kojem su meko treptali odbljesci mladih zvijezda u kolovozu. bilo je tako romantično. kada je otvorio oči, nekoliko minuta kasnije, pomilovala sam ga po kosi i rekla prokleto racionalno: idemo. moram ustati rano. u 9.15 letim. preko pariza, za lisabon.

21/23-11-2002

krajolici seksualnosti i blata

na ulicama više nije bilo ni psa:

avioni su bombardirali prigradska naselja, vrtovi su bili puni

pirike i maslačka, zadnjih ostataka pedagogije,

iz koje si izlazila u suknjici iznad gležnja, svježe depiliranih listova,

i govorila mnoge rečenice o narančama i vladivostoku,

o škarpini u vinu i balatonskoj prašini,

o smjelim sklekovima i visoravnima pacifika,

ili nekog drugog mora, karfiola, samilosnih sestara i karlovačkog piva.

- bože, koji kupus! - ponavljao sam u sebi uvijek istu rečenicu, s pogledom

na tvoja koljena i smiješne zube u baroknu rasporedu.

grub i raznježen istodobno, kao u mladosti umjetnika, filantropa,

silazio sam raspuklinom tijela, iskustvom preživljavanja.

čovječe, ničega na ulicama.

vlaga u ustima, sirovi teksas zasađen u dvocijevku,

radost, sneni glas pastira na simboličnome pašnjaku.

2003-4-13