ivan rafaj
Ivan Rafaj rođen je 1988. godine u Bjelovaru. Studira ekonomiju, administrira studentski onlajn časopis i piše poeziju.
Chains
Trzaji u tišini
remete stakleni
mir
Odjednom oluja,
riječi koje su toliko
SNAŽNE
da ih papir više
jednostavno ne može
trpjeti…
HOĆU VAN!
Program za crtanje
Promatram te ljude,
ako ih se tako može
nazvati, oni su samo
proizvoljna slika gdje
se linije jedinki preklapaju
i time je sjebana početna
čist OK ideja...
Prije sna!
Teško ulazim u drugo stanje uma,
koče me neki faktori koji mi
lome živčane stanice i u glavi
mi ostavljaju umornu tišinu.
Pijano jutro
jutros,
moj kraj je
poprimio čudan
okus, putujem
kući probijajući
se kroz onu
magletinu
kao kroz trnje
Čekao sam!
Iščekivanje, nešto što bih
opisao riječju neopisivo...
Kao: znaš nešto što u biti
nitko ne zna, znaš da živiš
u neznanju i to se širi po
tijelu poput plijesni,
svaki organ odreagira
na to iščekivanje
To je neznanje...
Riječ, dvije
Ova knjiga je bijesna!
takva je od prve do
zadnje stranice,
u njoj se roje bijesne
misli mog naravno bijesnog
uma koji nekim teoremima
logike negira negirano
i time
postiže čudan efekt
pulsiranja
Porta
Zašto da kontroliram
kaos misli? Podijeljene
i pomnožene misli
katalogiziram, a bitne
trenutke zbrojim i
oduzmem te ih interpretiram
na njima svojstven način
Mala
Uvijek sam čekao taj poziv
obožavao sam kad bi me nazvala
oko pet ili šest ujutro i zajebavala me
do izlaska sunca
kad bi sunce izašlo otišli bismo na čaj
topli čaj s okusom šumskog voća
s tri žuta šećera
tamo bismo čekali mrak
da nestanemo u njemu
Stolice
Jedan je sat i pedeset i četiri
minute, punog želudca
sjedim u restoranu
i tematski analiziram
svaku sjenku šutnje
Pazi što želiš
Tko zna zašto dosada
toliko umara čovjeka?
a neprosvijećenost je svuda
oko nas, sputava nas
u ostvarenju najstrašnijih snova
kad bismo svi ostvarili svoje snove
nastala bi sveukupnost
snažnih eksplozija misli, ideja,
projekata, čovjekovi snovi su
narušili onaj minimalni sklad
koji nam je dugo krasio jutra
Ne pitaj ponovo
Pitaš čega mi je žao?
žao mi je što me još
uvijek nasmijava pomicanje
granica ljudske gluposti
Ne znam, kada ta granica popusti
i pukne, hoće li ljudi ponovo
postati ljudi ili će se
transformirati u neku novu
vrstu, ponovo nevrijednu postojanja