Almost Famous

Novi hotel

(Krakov)

U veljači su topole još mršavije
nego ljeti, promrzle. Moja obitelj
rasuta po cijeloj zemlji, pod zemljom
na različitim mjestima, u stihovima, na slikama.

Na trgu sam Na Groblima, u podne.
Ovdje sam nekad posjećivao (pomalo
iz obaveze) tetu i ujaka.
Oni se čak više nisu žalili na sudbinu

ili sustav, samo su njihova lica
podsjećala na prazan antikvarijat.
Sad je netko drugi u tom stanu,
strani ljudi, miris tuđeg života.

U susjedstvu je sagrađen novi hotel,
svijetle sobe, doručci sigurno comme il faut,
sokovi, kava i tost, staklo, beton,
zaborav – i odjednom, ne znam zašto,
trenutak prožimljuće radosti.


Kavana

(u Berlinu)

U toj sam kavani u stranom gradu koja nosi ime
francuskoga pisca čitao Pod vulkanom,
ali sad već s manjim entuzijazmom. Ipak se treba liječiti,
pomislio sam. Valjda sam se pretvorio u filistra.
Meksiko je bio jako daleko i njegove goleme zvijezde
sada su svijetlile za nekog drugog. Bio je dan mrtvih.
Blagdan metafora i svjetla. Smrt u glavnoj ulozi.
Uokolo nekoliko osoba za stolovima, različite predestiniranosti:
Razboritost, Tuga, Zdrav Razum. Konsul, Yvonne.
Padala je kiša. Osjećao sam malu radost. Netko je ulazio,
netko izlazio, netko je konačno otkrio perpetuum mobile.
Bio sam u slobodnoj zemlji. U usamljenoj zemlji.
Ništa se nije događalo, oružje je šutjelo.
Muzika nikoga nije izdvajala; pop je curio
iz zvučnika lijeno ponavljajući: još će se svašta dogoditi.
Nitko nije znao što činiti, kamo ići, zašto.
Mislio sam na tebe, na našu bliskost, na to
kako miriše tvoja kosa kad počinje jesen.
S aerodroma se u zrak uzdizao avion
poput pažljivog učenika, koji vjeruje u ono
što su govorili stari majstori.
Sovjetski su astronauti tvrdili da nisu našli
Boga u prostranstvima, ali jesu li ga tražili?


Vita contemplativa


Možda je već rujan. Pijući kavu bez okusa
u vrtu kavane na Museuminselu,
razmišljao sam o Berlinu, o njegovim tamnim vodama.
To su crna zdanja, koja su puno toga vidjela.
Ali u Europi vlada mir, diplomati drijemaju,
sunce je blijedo, ljeto spokojno umire,
pauci mu tkaju sjajan pokrov, suhi listovi
platana pišu uspomene iz mladosti.

Eto što je vita contemplativa.
Tamne mrlje Pergamona, unutra bijeli reljefi.
Poprsje grčke ljepote. Eto što je.
Oltar pred kojim se nitko ne moli.
Eto što je vita contemplativa.
Narkissos – rimska kopija grčkog dječaka
na protezama od mjedi (invalid iz kojeg rata?)
Pored je kuros s testisima (phallus nestao).

Vjerojatno smo na pustom otoku.
Bez žurbe, polako teče vrijeme.
Blaga bespomoćnost, eto što je vita contemplativa.
Sreća. Trenutak bez sata, kao što je rekao pjesnik,
kojeg je u Lublinu pogodila bomba. Eto što je.
A kad bi opet u tom ili drugom gradu
izbila vita activa, što bi učinila Artemida
iz četvrtog stoljeća p.n.e.? Narkissos? Hermes?

Pergaminska lica me gledaju sa zavišću
- ja i dalje mogu pogriješiti, ona više ne.
Izjednačavanje dana i noći, eto što je.
Jave i sna, svijeta i uma. Radost.
Umirenost, napetost pažnje, levitacija srca.
U crnim zidovima tinjaju svijetle misli.
Eto što je. Što je, ne znamo.
Živimo u ponoru. U tamnim vodama. U bljesku.


Prva Pričest

(Gliwice, ulica Piramowicza)

Tamnosive kuće s trokutnim doksatima,
u blizini nevelik park i njemačke kamene skulpture
(vrsta pseudobaroka iz tridesetih godina).
Tu me je gospođa Kolmerova fotografirala
odmah nakon Prve Pričesti
ispred svježe oprane plahte:
taj bucmasti dječak to sam ja. Ozbiljan sam,
uspravan, u ruci držim svijeću.
Ja sam katolik početnik,
Koji pokušava odijeliti dobro od zla,
ali ne zna po čemu se oni razlikuju,
pogotovo u zoru i u suton, kada se
u dugom trenu svjetlo koleba.
Lišće topole u vrtu je crno,
svijet je crn, kuće su crne,
zrak proziran, samo je posteljina bijela.
Kasnije će doći fotografije u boji
i umanjiti kontraste, možda će omogućiti
običan život, divne blagdane,
čak i drugu pričest.


Luksemburški vrt


Pariške se kuće ne boje ni vjetra, ni mašte
- to su solidni utezi od papira,
suprotnost mašti.

Na rijeci se utrkuju bijeli brodovi ispunjeni gomilom,
koja žudi za pozdravima onih koji su na obali;
gomila je u šampanjskom raspoloženju i uništava prošlost.

Iz taksija izlazi par bogatih turista
u blještavoj odjeći; čekaju ih konobari
u redengotima, čiji oblik moda ne mijenja.

Zato se Luksemburški vrt sad puni ljudima
i mijenja u gigantski, tihi herbarij;

ne pamti sve one koji su nekad
koračali njegovim alejama ne primijetivši da više nisu živi.

Tu je stanovao Mickiewicz, a tamo je August Strindberg
radio na filozofskom kamenu,
koji nije pronašao.

Pada mrak. Sa istoka dolazi ozbiljna noć,
šutljiva i zabrinuta.
Noć dolazi iz Azije i ne postavlja pitanja.

Kako je lijepa tuđost, kako je hladna sreća.
Pale se žuta svjetla u prozorima iznad Seine
(to je nešto uistinu zagonetno: život drugih ljudi).

Znam – u tom gradu više nema tajne.
Ali postoje platane, trgovi i kavane, ugodne ulice
i vedri pogled oblaka koji polako gasne.


U šetnji s ocem

(Plac Grunwaldzki, Gliwice)

Otac se skoro ničeg više ne sjeća. S malo iznimki.
Sjećaš li se kako si pravio odašiljače za AK?
Naravno da se sjećam. Jesi li se bojao?
Ne sjećam se. A je li se mama bojala? Ne znam.
Vrta na Piaskowoj? Naravno.
Kako mirišu lipe u cvatu? Ne.
Sjećaš li se gospodina Romera? Ponekad.
I skijanja na Czantoriji? Mislim da ne.
Sjećaš li se beskonačnosti? Ne, ne sjećam.
Ali uskoro ću je vidjeti (Mogao bi tako reći.)


Josipova ulica zimi

(Za Joachima Russaka)

Zimi je Josipova ulica mračna,
malobrojni hodočasnici gacaju po mokrom snijegu
i ne znaju kamo idu, prema kojoj zvijezdi,
i možda će se zaustaviti,
poput vrtlara koji se naslanja
na dršku lopate, zamisli se
i ne primjećuje da je odjednom
izbio rat
ili procvjetala hortenzija.


Lijepa Garonne

Za Agnès i Patrice'a Moyon

Zato što nisi plovila mojim djetinjstvom.
Zato što nisam plivao u tvojim strujama.
Zato što čak i ovdje pod arheologovom rukom
Raste isti takav šljem i antička svastika
goreg Rima. Zato što bi mogla biti
moja sestra, moj zatvor, moje
izbavljenje, sreća ljetnoga dana.
Zato što si uspomena, a tvoji
samoglasnici pjevaju pjesmu,
koju ne želimo razumjeti.


Sanjao sam svoj grad


(Zapisao sam, prisluškujući referate
na konferenciji o Herbertu u Sieni)

Sanjao sam svoj davni grad –
govorio je jezikom djece i žrtava,
progovarao je na raznim jezicima, žureći se
i nadvikujući kao obični ljudi iznenada postavljeni
pred lik višega činovnika:
„Nema pravde“ uzvikivao je, „Sve
su nam uzeli“, žalio se glasno,
„Nas su svi zaboravili, uistinu svi“
vidio sam feministice crnih očiju,
gurali su se plemići zaboravljenih grbova,
suci u togama sašivenim od koprive-
i pobožni, umorni Židovi – ali sporo, neumoljivo
svitala je siva zora i govornici su postajali tamniji,
gasili se, poslušno se vraćali u košare
kao regimente olovnih vojnika.
I tad sam začuo posve druge riječi:
„Ipak postoje čuda, ne vjeruju svi,
ali čuda se događaju…“. I budeći se, polako,
s mukom izlazeći iz bunkera tog sna,
shvatio sam da tamo još uvijek traju sukobi,
još se ništa nije razriješilo…


Sat klavira

(Imam osam godina)

Sat glazbe kod susjeda, gospode J.
Prvi put sam u njihovom stanu,
koji miriše drukčije od našeg (kod nas nema mirisa,
tako mi se čini). Tu su posvuda tepisi,
debeli perzijski tepisi. Znam da su oni Armenci,
ali ne znam što to znači. Armenci imaju tepihe,

u zraku lebdi prašina donesena
još iz Lavova, srednjovjekovna prašina.
Kod nas nema tepiha ni srednjih vjekova.
Ne znam tko smo mi – valjda putnici.
Katkad mislim da nas uopće nema. Postoje samo oni.
Divna akustika u stanu naših susjeda.

Tišina je u tom stanu. U sobi stoji klavir
kao lijena, pokorena zvijer - a u njemu
u samom njegovom središtu, počiva crna kugla muzike.
Gospođa J. mi je odmah poslije prve
ili druge lekcije rekla da mi je bolje da učim jezike,
jer ne pokazujem dar za glazbu.

Ne pokazujem dar za glazbu.
Bolje bi mi bilo da učim jezike.
Glazba će uvijek biti negdje drugo,
nedostižna, uvijek u tuđem stanu.
Crna kugla bit će skrivena negdje drugo,
ali možda će biti drugi susreti, druga otkrića.

Vraćao sam se kući spuštene glave,
pomalo tužan, pomalo zadovoljan – kući,
u kojoj nije bilo mirisa Perzije, bile su amaterske slike,
akvareli, i mislio sam s gorčinom, s ugodom,
da mi je ostao samo jezik, samo riječi, slike,
samo svijet.




Bespomoćna

In memoriam Paola Malavasi

Rujan 2005, vratili smo se s odmora,
sjedili smo za stolom u kuhinji
natkrivenim zelenom mušemom.
Odjednom zvoni Nicola, pita znam li
da je umrla Paola Malavasi,
posve neočekivano, rano ujutro,
u nedjelju, u venecijanskom hotelu.
Ne, nisam znao – te dvije riječi,
umrla i Paola, tad su se susrele
po prvi put.
Paola je imala
tek četrdeset godina,
bila je lijepa, nasmiješena žena.
Učila je grčki i latinski u gimnaziji,
pisala i prevodila pjesme.
Riječ umrla puno je starija
i nikad se ne smiješi.
Prošlo je već nekoliko mjeseci
i dalje ne mogu povjerovati u njezinu smrt.
Paola se bavila životom i poezijom,
antikom i modernizmom.
O njezinoj se smrti ne može ništa reći.
Na fotografijama je zadržala vedrinu,
njezino je i lice bespomoćno i otvoreno.
Njezino lice i dalje doziva budućnost,
Ali budućnost, rastresena,
gleda na drugu stranu.



prevela Đurđica Čilić Škeljo