Almost Famous

mile stojić

MILE STOJIĆ bosanskohercegovački pjesnik, prozaist i esejist, rođen je 1955. godine. Knjige su mu prevedene na nekoliko stranih jezika, dobitnik je Goranovog vijenca.


SAMO NESRETNI NARODI IMAJU VELIKU KNJIŽEVNOST


Samo nesretni narodi imaju
Veliku književnost. Jer, hamletovska dilema nije
Imati dobre romane ili dobru zabavu
Inače bi svi bez razmišljanja bili za ovo drugo.

Sva šekspirska pitanja svode se na marksizam –
Samo oni nenavikli na slobodu vjeruju u opstojnost
Božju
U poruke što ih Bogorodica izriče čobanicama.
Sretni narodi za to vrijeme trguju, ljubakaju se,
kurvaju
Dobijaju ratove, gube na nogometnim prvenstvima
Njihovi pjesnici su knezovi i ne umiru od
tuberkuloze i ludila
Već caruju u Weimaru.
Drugo su Rusija i Poljska, gdje pjesnici umirahu u
gulazima
Gdje pjesnici vjerovahu u oblikovanje povijesti
Potom protestantska perspektiva:
Smrt od opija, alkohola, rak i paroksizam samoće.

Jedino nesretni narodi imaju
Veliku književnost, stihove A.B.-a
Svijetle kao mercedes benz, visoke kao
Najveći toranj liberalnog kapitalizma
Prije no što se u njeg zarije kidnapirani zrakoplov
Nikao iz crne muke noćnih očajnika.





AMORIS NOTA


Tijelom o asfalt, laktom o prašinu
Penisom o trnje

Suzom o ocean, prstom u oko
Mesom o željezo

Dušom o studen, trbuhom o nož
Jezikom o led

Čelom o kuršum, kostima o zimu
srcem o hrid

Nogom o kamen, jetrom o mjed
Glavom o zid




ČOVJEK U PEDESETIMA KORAČA KROZ JULI

Bio je pljusak i ulice su mokre
Mladi parovi držali su se za ruke ili gurali dječja kolica
Žene su šuštale najlonskim čarapama
pozdravljale opojnim parfemima
Da sam pjesnik svakoj bih mogao
napisati barem po jedan stih, pomišljao je
čovjek u pedesetim koračajući kroz ljeto

Ali samo jednoj, u snovima
ljubio sam kosu, oči, nos, usta, trbuh, pičku, guzu
Ona to ni ne sluti, uronjena u večernju omamu
Ona čita horoskop negdje na keju Rajne
Ona gleda popularnu televizijsku seriju
Možda lista Bibliju
Knjigu proroka Danijela
Il sluša vijesti o zločinima
iz Afganistana, Bosne, Iraka, Gruzije

Čovjek u pedesetim korača kroz juli
U prazniku elemenata on misli na svoje
propuštene mogućnosti. Haj-haj
zovu ga vrtne kavane, zovu ga zanosne sirene
on mora na sve stići, jer uskoro će fajront.
Mladi parovi drže se za ruke i guraju dječja kolica
Bio je pljusak i ulice su mokre






ĆIVOT


Godine osamdeset druge, osamdeset treće,
ne sjećam se više točno, u ulici kralja Tomislava,
u vili tadašnjeg komunističkog
funkcionara, živio je pjesnik Oskar Davičo.
Pobjegao je bio k nama, govorio je,
pred srpskim nacizmom. Mi tad
nismo znali što to znači.
Navečer bi stari pjesnik izlazio u šetnju
sa svojom malenom kćeri. Rimovao je „život“
i „ćivot“, revoluciju i ljubav.
Mi smo bili ponosni jer smo bardu
pružili utočište i egzil, mada je
naša kuća bila porozna. Održao je
nekoliko predavanja na Filozofskom, udvarajući se
lijepoj asistentici, pa, shvativši
da od sudbine nema bijega
vratio se u Beograd i ubrzo nakon toga
zauvijek nestao u labirintima Hada.
Bio je s nama jednu sezonu,
od svih mladih pjesnika volio je Blagojevića,
Tontića i mene. „Napisat ću o vama tri studije“, govoraše
U gradu koji su, nakon njegove smrti,
preorali oni od kojih je bježao
danas više ništa ne sjeća na njega. Ni ulica se više
ne zove svojim imenom, a kamoli da netko
pamti i čuva neke pjesme.
Kuću je bespravno dogradio
postsocijalistički tajkun, napravivši od nje
bastilju kiča. Često kad prođem tuda
na putu prema bolnici Koševo
učini mi se da na trijemu vidim
nisku siluetu barda socijalističke poezije
i učini mi se da čujem gdje recitira "Hanu"
ili "Višnju za zidom" svojoj mrtvoj publici,
a leprša poput zastave njegova
sijeda kosa u buri.








PJESMA O PRVOJ LJUBAVI


Svi pričaju (pjevaju) o neprolaznosti prve ljubavi
O poljupcima i susretima na školskom izletu, ili iznenadnoj
Provali emocija u neočekivanome pejzažu,
restoranskoj bašti, morskoj uvali, dunavskome keju.
Moje je iskustvo drugačije.

Prva ljubav za mene bješe nešto čega se sjećam sa stidom
Gdje bijah zakazao kao muškarac i kao čovjek.
Njoj, koja je sve to znala i pokušala razumjeti,
Mašem nakon svih ovih uludo izgubljenih decenija
Maramom zahvalnosti i kajanja.

Iz rata izišla s izboranim licem i odlučnošću Antigone
Ali ne ona koju ljubim, ali ne ona pred čijim bih pojasom
Pao ničice i čijim bih zavodljivim ustima
Svaku laž priznavao za istinu. To mi se događalo s drugima.

S njom i danas razgovori o financijskim poteškoćama,
O jednostavnim problemima što ti se čine nerješivim.
O zdravlju i ljekovitim travama, o tom da bih morao
Smanjiti piće i pušenje, više se kretati, potom
Jezična fraza koju je jedino ona u stanju razumjeti
Strijela iz Zenonova zavičaja što je stigla na svoj cilj.

Mogli smo imati kuću na Buni, na Rotimlji
Buljuk djece, solidnu farmu, sretan život.
Ali, svejedno, s ljubavima ona nije mogla imati nikakve veze
Ljubavima što su dolazile kasnije s hukama oluja
I odnosile krv i suze sa sobom.




O ČEMU SU GOVORILE NAŠE PJESME


O čemu su govorile naše pjesme. Odlasci i povratci
potom ljubavni uzdasi zaogrnuti u već poznate refrene
koji traju isto koliko i grčevi u donjem trbuhu.

Ljubavi, jesi li i trenutak bila sretna? Srce je pjevalo
piskavim glasom melodiju iz predgrađa, melodiju kiše
koja se uvlačila pod svoju svilenu maramu, melodiju
ostavljenoga
koji je pomišljao na smrt

Zagledana u bore moga lica na krevetu
Zamišljaš li kako će ono izgledati na odru, okruženo
svijećama
Ako prvi odem
Zamišljam li, ako prva odeš, kako će izgledati na odru,
okruženo svijećama
tvoje lice