Almost Famous

Grad

vidim te kao grad jer sve vidim kao grad
i nema te ulice kroz koju ne bih znao proći
čak i da ugasiš sva svjetla

imamo samo sad i samo ovaj sat i samo nas
i samo ovaj put što vodi bilo kud
i odluku
a ja sam siguran u tebe

imaš me samo sad i samo ovaj sat
dok još sam tu
a nemam sjećanja da si me volio
u dobru i u snu

(ne znam jesi li ponijela sve, ne vidim
rukom zaklanjam oči i čekam pozdrav
u mojoj glavi umjesto suza
sidra padaju iz tvojih očiju, ne možeš nikamo)

vidim te kao grad, jer sve vidim kao grad
i nema te ulice kroz koju ne bih znao proći
čak i da ugasiš sva svjetla

Jednom sa mnom

dopusti da ti maknem tepih pod nogama
ionako ne radiš ništa što zahtjeva veću pažnju

podigni oči s knjige te, knjige te
i zapleši sa mnom, sa mnom

osmisli riječ koja ti najviše odgovara
upotrijebi je u istoj rečenici sa mnom

ispuni uvjet koji uvjetuješ sama
i zapleši već jednom sa mnom

naslanjaš se na lišće jesenje
i čisto radi rime - jedemo kestenje

to je moj san, jer ti baš ne izlaziš van
zapleši bar jednom sa mnom

kakav to teret nosiš ti
koju tugu, kakvu bol

kakav je to način, pobogu
ja plešem, ti nisi sa mnom



Nadam se


nadam se kraju, jer predugo već ovo traje
i puzi i šepa i stoji
nadam se sjeni , jer predugo već stojim ovdje
a Sunce me ubija
i nisam sretan

nadam se danu kad pustit ću se posve
opustit ću se posve
nadam se otkrivanju stvari bez upotrebe sile
bez uporabe riječi
jer ti se već predugo bojiš

nadam se miru , baš naivno od mene
kao da bi to riješilo sve
nadam se sebi i ostalima poput tebe
da srede ovaj kolaps ljudskosti
jer svi se već predugo bojimo

nadam se kraju zavisti i mržnje
ljubomore i televizije
zar nam zaista to fali, zar smo prazni
zar smo toliko prazni?

jer svi su tako cool, svi su beskonačno lijepi
jer svi su tako cool, svi su beskonačno šuplji

nadam se ručku, nas dvoje za stolom
i pas pod nogama
nadam se otvorenoj brani, jer jedino smo tako
mirni i sigurni sami

i nismo cool, al' smo beskonačno lijepi
i nismo cool, al' smo beskonačno sretni

Oluja

čini mi se da sam vas zadnji put sreo na kraju grada
i htio sam mu odrezati ruke
da te više nikad ne dotakne njima

čini mi se da te previše želim
i razni košmari prave mi društvo
dok kopam po stvarima tvojim
i iščekujem zvuke vaših koraka

čini mi se da me sustavno siječeš
u pokušajima da prodrem do tebe
i ova kiša me sustavno moči
pada s lišća drveća ispod kojih stojim
dok promatram vaše sjene
u odvratnom zanosu plesa

i vlažni koraci koji vode do tvoje sobe podsjetili su me
i vlažni koraci koji vode do tvoje sobe podsjetili su me
da ne znam

i ova oluja me podsjetila da
i ova oluja me podsjeća da
i ova oluja me podsjetila da ne znam

čini mi se, više nisam tu da bdijem
više nisam tu da čekam
i želje moraju postati stvarnost
jer moja si (čini mi se)
pričini mi se
pričini

i vlažni koraci koji vode do tvoje sobe podsjetili su me
i vlažni koraci koji vode do tvoje sobe podsjetili su me
da ne znam

i ova oluja me podsjetila da
i ova oluja me podsjeća da
i ova oluja me podsjetila da ne znam
tvoje ime


Pleši i sumnjaj u svijet

pleši i sumnjaj u svijet
što tone u jame
redom našim rukama
iskopane

blistaj u radioaktivnoj noći
i dodaj mi zadnju
čašicu ozona

pleši i sumnjaj u svijet

dok vatre gutaju šume
i razdiru zemlju
redom našim nogama
izgaženu

hodaj u prijetvornoj masi
i dodaj mi zadnju
porciju betona

pleši i sumnjaj u svijet

dolazi noć
dolazi noć
ti plešeš

Previše je pjesama

hej, stroga jutra
čude se što se ne budim
kaži im

i samo skupljam
markice i značke
čemu to?

a znam da sam jutros budan
izlazim iz pjesama

hej, sive zime
moja strpljivost je vječna
proći ćete

a znam da sam jutros budan
izlazim iz pjesama

previše je pjesama



Sanjaj, zaroni

kosti me bole
izbacuju lavine nade
u bolje šta? bolje sad? bolje sutra? bolje se makni s puta
postoje stvari iza ekrana
postoje livade i šume
u mojem ubrzanom svijetu postoje samo prazne sume
rođen sam ovdje
ni prvi, ni zadnji, ni srednji, ni onaj što stoji do zadnjeg i gura ga s leđa
bojim li se kraja?
a tko ne?
samo se pravimo da spava
ispod milijun očiju, ispod milijun glava
ovako je lakše
inače bi bilo teže
spuštamo sidro jer se brod ne veže kad ionako tone

sanjaj, zaroni, tu su davno bile šumske vile
tu su u divljini bile u tišini
sanjaj, zaroni, tu su davno bile šumske vile
usred gradske vreve sad na pločnike padaju
(jedna po jedna)

gore mora, gore stabla, gore životinje i ljudi
ponekad bih volio samo leći na tvoje grudi
da zavalimo se i gledamo novi svijet koji se budi
u kojem nitko nikad nikome ne sudi (Baš!)
zamisli da gledaš svoje noge kako lete zrakom
zamisli krikove oduševljenja protivničke strane
zamisli starost i bolest i dijete što prvo pruža ti ruku
a zatim ubija te, ubija te

Smrdi na kišu


i dosada me preuzima
sjedi na mojim koljenima
polako se spušta i liječi
i velike riječi čuvam
samo na papiru dišu
i smrdi na kišu

ni trotjedna suša
više me ne tišti
ni pogled što ubija têk
služi samo jednostranoj svrsi
tek da o njem pišu
već trnu mi prsti
i smrdi na kišu

zašto su me promijenili?
zašto su me tebi dodijelili?
zašto su me promijenili?
zašto su me tebi dodijelili?

i vrijeme ulazi u mene, prolazi kroz mene
i izlazi van
I tuča, i inje i grad
i pad se podnijeti može
i tvoje usta kako kišu (o bože!)
i smrdi na kišu

i bilo bi svejedno da je bijedno
puštam sve odmah
al' je vrijedno
i sklapam prste u poznati oblik
oni pišu i dišu i pišu i dišu i...
oni pišu i dišu i pišu i dišu...

zašto su me promijenili?
zašto su me tebi dodijelili?
(tko te je meni dao?)
zašto su me promijenili?
(tko te je meni dao?)
zašto su me tebi dodijelili?

Uspavanka

ti, uvijek počinjem sa ti, zamisli
mjesec je mlad, pogotovo mi
nebo je bistro, oslikano kistom
a dani su dugi i spori
nasloni se na mene, lezi, odmori

reci, svaki tvoj je problem moj
sve što tišti vrišti da izađe
rijeka je duga, vijuga i klizi
a sati su tihi i tečni
vječni ko mliječni svemir iznad nas

ova, ova pjesma je česma
a česma je izvor
a izvor se sluša kao pjesma
spavaš
a snovi su dugi i spori
nasloni se na mene, lezi, odmori

Večeras smo sami

radi što želiš
večeras
večeras smo
večeras smo sami

i vjerujem da, vjerujem da, vjerujem da
nisam kriv
što ovako teško dišem

ti trepneš
ja radim kolutove

večeras smo sami
mi i tvoja divlja kosa
mi i moja slabost
mi i naša radost

i svijet je ono što je izvan ove sobe
večeras smo sami – nikog da nas davi

i prošlo je vrijeme
mora
muka i
neočekivanih ratova

i prošlo je vrijeme
sitničavih ljudi
prijatelja i svatova

u ovih 14 katova smo sami

izvadi sat i baci ga
da gledamo kako vrijeme leti
na cestu
nek ga zgaze na mjestu

sad vrijeme stoji
samo za nas
večeras smo sami
sami

Vremenom

vremenom će sve doći na svoje mjesto
vrapci će se poredati po žicama
brodovi će uploviti u luku
ti ćeš ući u svoje snove

vremenom će u zaljevu zaplivati hobotnice
prorijedit će kosa na mojoj glavi
izlazak i zalazak sunca postat će jedno
i nebo će biti vječno crveno

dva urezana imena u drvenoj kori
bit će dva starca u stolicama za ljuljanje
i stari kazetofon će postati neupotrebljiv
vremenom

vremenom će tvoji poljupci postati suhi
a ja ću htjeti samo mir i tišinu
police će biti pune davno pročitanih knjiga
ući ćemo u svoje snove