Almost Famous

KOJA JE PRODALA DUŠU

Uvijek lijepa,
očuvana,
blaženim bogatstvom namirisana
kao srebrna čipka burmutice u džepu imućna trgovca,
Klaudija nikad ne pere posuđe
da joj se ruke ne bi smežurale,
Klaudija ponekad,
u otmjenim restoranima se smiješi
kao maloumna
kad sjeti se šepave duše svoje
koju prodala je,
trenutka kad zbog obilja
pristala je pretvoriti se u predmet,
prsten na prstu
zlatoprstog provalnika
u svemir duša nadobudnih šiparica.
Klaudija u glamuru sjedi
kao stvar,
uspravna kao ponos,
nesnosna kao lajave žene bez pameti,
kao alapača
kroz prozor privida
prodaje laži o sreći kao istinu,
za ruke vuče nevoljenu djecu –
razigrane sličice čovjeka kojega nikad
nije ni pokušala zavoljeti,
brak kao plašt
kojim leprozni se zaogrću
kako prikrili bi ruglo vlastita progonstva,
mjesečevu kartu izgrižene kože.

NEMRSNA

Vesna ne jede,
ona gricka,
ona kiselinom neprobavljenih objeda
ispire nužnike kao sredstvom protiv sepse,
pred zrcalom ponekad zastane
nijema, blijeda i pogrbljena,
kao duh u mnogoljudnoj kosturnici
koji više ne prepoznaje
utvrdu iz koje je
prije truleži odjahao.
Vesna više ne zna što je glad –
samo ljepota,
do neprepoznavanja razgolićena,
do lubanje,
te joj se pokatkad čini
kako je vlastite ruke ostavila negdje drugdje,
a da joj se uz tijelo klati
tek puka bezvoljnost.
Davno je zaboravila rumeni hihot djevojčice
koja mesnati prstić gura u
čokoladni preljev torte
na kojoj majka tek treba zapaliti
pet svjećica.
Jednoga je dana
iz smijeha odlučila izaći kao sjena,
jer svijet voli uporne
do smrti…

MRLJA

Kao mrlja,
čuči pred zidom
s kojega
kao stara koža
gule se plakati davno odigranih utakmica,
utihnutih koncerata,
osmrtnice ljudi čiju su smrt svi odavno zaboravili.
Kao vosak
žutu ruku pruža
iz pljesnive truleži
crnih marama i sivih halja,
milost traži.
Ponekad,
u parku
u gustoj, maglovitoj, pretproljetnoj zimi
bere visibabe,
prodaje stručke, najlonskim vrpcama privezane
pred zidom koji vonja na urin
ostavljenih pasa.
Ponekad,
kao prosinački dan,
nešto topliji od drugih
zapljusne je osjećaj ponosa,
osjećaj da nečim je zaslužila
zveket kovanica
na dnu prokisle, kartonske kutije
nečijih, lanjskih cipela,
prežganu juhu u kuhinji za zaboravljene.

NIKAD VOLJENA

Kada bih te zagrlila sočno,
onako kako ljubi jednogodišnjak,
znam da bi me pogledao kao luđaka
s rukom na dvanaestopalačnome crijevu,
koji piljaricama tvrdi da je Napoleon,
znam da bi me odgurnuo i zgrozio se:
„Što ti je?“
vrisnuo bi
kao kralj leproznome.
Zato su moja povečerja naslonjač
iz kojeg u tebe zuri moja plitkost, glupost, naivnost, neupućenost rodilje
koja podarila ti je prigodnu djecu,
zato se suzdržavam
kao dah nevoljene
na obali
procjepa razdvojenih postelja.
Ne gledaš me,
ne znaš da te gledam
dok srčeš nikad dovoljno posoljenu juhu.
Šutim,
A htjela bih te pitati
“Kako to izgleda kad ti voliš?”
Vrisnuti bih ti to htjela,
Tako da se naježiš,
Da poskočiš i
Porušiš
Ugodu večeri
Ispred televizora,
Da me pogledaš,
Da shvatiš
Koliko sam često nesretnija
Od dvodimenzionalnih likova
Koji ispred tebe protrčavaju
Kroz izmišljene svjetove…
Na televizoru.

POETESA

Ružica bljuje stihove
Koji,
Potkraj mjesečeva ciklusa
Postaju tmurni i zgrušani
Kao oblak zakačen o toranj bijele crkve.
Ružica u grču vrišti
O ljubavima, morima, prijevarama,
Ostancima, povratcima,
Obraća se muškarcima koji,
U kaputima od tvida,
Kroz njezin su život prošli kao kroz hodnik,
Pjeva o vratima koja se uz tresak zatvaraju i
Koracima koji odlaze
Daleko niz ulicu
(uvijek sivu i čemernu).
Ružica,
Zapravo,
Uvijek i neprestano,
Pjeva o sebi,
I ne vidi kolateralne žrtve
Svojih pohoda,
Pogleda usmjerenih u jednu jedinu,
Majušnu točku svemira,
U sebe samu,
Vječno žalosnu, skršenu, ostavljenu,
A tako oholu,
Uznosito zaljubljenu u vlastite cipelice.
Ružica se čudi
Što više nitko ne čita poeziju…

TUGALJIVA

Kao da umorna
mete dvorište
pritisnuto teškom omarom kolovoza,
Margareta tone u nešto
gusto i ljepljivo,
teško kao miris
ormara pokojnika
kojeg još nitko nije izbacio
iz opipljivih uspomena.
Bez posrtanja i ravnomjerno,
Margareta bezglavo tone
u ono što u prvi je mah prozvala
neodređenom tugaljivošću,
bezrazložno tupošću
možda povezanom s planetarnim kretanjima ciklonalnih strujanja
i niskim atmosferskim pritiscima.
Sada o tome više ni ne razmišlja,
samo se prepustila,
pa sivlja no prije,
bezizražajna
na ulicama više ne zamjećuje ljude,
pse lutalice koji joj njuškaju skute,
mačke koje pred njom bježe u živice –
svijet se polagano,
panoramski i cjelovito
pretvorio u pozadinski
dekor bez sjaja.

ŽALOSNA

Što će se dogoditi s tugom,
Ako priznam sve,
Ako mi posljednja riječ u grlu
Zastane kao kost,
Na velikome trgu svijeta
Koji vjetrom mi kida skute
I razbacuje ih kao paperje?
Hoću li se ugušiti,
Postati drukčija,
Gluha za druge,
Za sebe,
Za dušu svoju
Koja mi uvečer svira poput gramofona?
Ne znam.
Ništa više ne znam,
Kao ni ona djeca
Koju roditelji ponekad otjeraju
Daleko od video-igara,
Pa se,
Tusta i blijeda
Svađaju s ljuljačkama
I plaše se pijeska,
Trodimenzionalnih ljudi,
Likova koji znaju
I pljuvati i plakati i vikati,
Zagrmjeti ponekad.
Zato ponekad sjedim u parku
I gledam šugave, pokisle gradske golubove,
Pospane od žege,
Neprestanog žamora grada i ljudi koji tutnje.
Dođe mi da planem.
A šutim.
Žalosna.