Jerzy Pilch
Jerzy Pilch (1952) poljski je pisac, publicist i scenarist. Jedan je od najpopularnijih poljskih feljtonista. Autor je i četiriju romana. Za svoj je posljednji roman Pod Mocnym Aniołem 2001. godine nagrađen najuglednijom poljskom književnom nagradom NIKE. Priča Don Juanova pastorala zapravo je dio spomenutog romana. Djela su mu prevedena na desetak jezika.
Don Juanova pastorala
Sjedili smo za stolom, bili smo izmiješani sa samoubojicama i sestre nas nisu ispuštale iz vida. Szymon Sama Dobrota je po stoti put pričao o prošlogodišnjoj groznici kroz koju je u zračnim sanjkama išao Anđeo Gabrijel ili možda sam Bog. Papirnati su stolnjaci pucketali kao da su uštirkani, svijeće su se palile, samoubojice su bili lijepi i zamišljeni, ali su na Badnjak dolazili praznih ruku, Bože moj, pa to smo znali. Sjedili smo za stolom: ja, Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo i ostali malo manje specifični likovi, odnosno Najtraženiji Terorist Svijeta, prezrivi Kralj Šećera, stari Udarnik Socijalističkog Rada te samoubojice. Sestre nas nisu ispuštale iz vida, a kako su već sve bile pod blagdanskim gasom, savjesno su nas promatrale, buljile sa znanom nam pojačanom pažnjom koja je svojstvena za stanje pripitosti.
Što li se sve događalo, ranije, za vrijeme stare Poljske, prije pada Berlinskog zida, kada nije bilo podjele na deliričare, šizofreničare ili samoubojice, ranije, kada sam ovdje uskrsavao prvi ili treći put, kad je neki samoubojica nestao i bez traga, kada se gubio ovdašnjim labirintima koje je gradio još car Franjo Josip! Sestre, bolničari, liječnici, tehničari, bolničke čistačice, vozači hitne pomoći – svi su ga tražili – čak su se i kuharice penjale na tavan drvenim stepenicama! Pretpostavljalo se da vjerojatno visi tamo na gredi ispod drvenog stropa ili nasmrt krvari u šupi iza sušionice, a žile mu rastrgane komadom stakla. Ali nikada nije bilo tako. Izgubljenog samoubojicu ubrzo bi se našlo, najčešće bi nepokretno stajao uz najudaljeniji prozor u dnu hodnika, kroz netaknuto, poluprozirno staklo gledao bi snijegom pokriveno polje, na ciglene zidove austrijske vojarne, na oceanski dim, koji je izlazio iz peći kombinata nazvanog po Lenjinu. Od tada sam volio samoubojice, volio sam ih zbog njihove ozbiljnosti s kojom su promatrali travu, točku na zidu, tamnoplavi oblak.
Za Badnjak su dolazili praznih ruku, u pidžamama, u šlafrocima, svaki drugi je imao previjene zglobove. Sestre s odjela samoubojica, koje su ih dovodile, bile su lijepe, vitke i živčane kao sam vrag, očito im se činilo da je lakše sačuvati točku na zidu, travu ili nebo koji nestaju iz glave – a da se ne pomakneš s mjesta, što je, ajmo reći, tipična mladenačka zabluda.
Dolazili su praznih ruku, ali mi smo bili spremni da ih ugostimo. Da stolići, koji su bili spojeni u jedan dugi stol u boravku, nisu imali kao granit čvrste površine od laminata, savili bi se pod težinom hrane. Prije svega baršč s krumpirima, pa pohani bakalar, pa kineske juhe s različitim okusima, raznovrsni sirevi, njih valjda šest vrsta, kiseli krastavci, slanih štapića koliko hoćeš, čips, četiri konzerve sardina, dvije staklenke sleđa, naranče, mandarine, jabuke, žemlje, slatko pecivo te bombonijera. Sve što je tko imao, što je tko komu donio, što se moglo kupiti na kiosku u prizemlju. Doktor Granada nam je još u podne čestitao Božić, svima je zaželio zdravlja i sve najbolje, nakon toga je stavio na ramena svoju vječnu bundu od ovčjeg krzna, sjeo u Ford Sierru i krenuo prema nekim sasvim suvišnim i s našeg gledišta valjda čak i nepostojećim stranama svijeta.
Zdravlja i sve najbolje, ponavljali smo sad s djetinjastom ozbiljnošću, samoubojice nisu bili u stanju ni izgovoriti zdravlja i sve najbolje, najnježnije na svijetu uzvraćali su stisak ruke, neprimjetna sjena osmjeha prelazila je preko njihovih romantičnih lica. Jeli smo u tišini, večera se odvijala bez kompliciranih govorancija i bez živahnih dijaloga. Samo je jedan Kralj Šećera odjeven u jarko smaragdanu trenirku kao i uvijek ustrajavao u žaljenja vrijednoj bezbrižnosti, lomio je nad tanjurom već treće pakiranje kineske juhe i s nekom nečasnom vještinom zalijevao suhe komade vrelom vodom iz čajnika, velikog kao noćni ormarić.
– Juha je temelj – govorio je Kralj Šećera – juha je osnova. Dobro pripremljena juha je apsolutno ključna stvar. Juha kuću gradi – moglo bi se reći. Kod nas u kući, drago društvo, kod nas se u kući za Badnju večer serviralo četiri vrste juhe. Upravo tako – ponovio je sav važan – četiri vrste juha: bistar baršč, baršč s tortelinima, juha od gljiva i žurek. Uz to naravno šaran, štuka u hladetini, bigos i slatko od maka...
Naše su se glave i naša tijela sagibala sve niže, lijepa pepeljasta kosa Fanny Kapelmeister dotaknula je papirnati stolnjak. Kolumbo je ispod pazuha izvukao francusko izdanje Novog zavjeta i počeo ga listati, još dvije sestre su izašle, dvije su se vratile iz dežurne sobe; kao da ih je proganjala nejasna potreba za neprekidnom šetnjom, bez prestanka su se te naše sve anđeoskije anđelice vukle tamo i natrag – jedino su samoubojice ostajali mirni i uspravni kao olimpijska reprezentacija koja se koncentrira pred startom.
– Kakav nedostatak poleta – jauknuo je Najtraženiji Terorist Svijeta.
Držanje neumjesnih govora bilo je na neki način specijalnost Kralja Šećera, u svakoj je situaciji taj u civilnom životu imućan poduzetnik znao reći nešto neumjesno, štoviše, nesvjestan vlastite desperacije srljao je dalje i razvijao opasne teze, a kad bi se napokon osvijestio i shvatio raspon napravljenih gafova, slijedilo je ono najgore: postiđen, krupan šezdesetogodišnjak u smaragdnoj trenirci briznuo bi u plač, ponekad ga se jako dugo nije dalo smiriti. Neumjestan monolog nije ni dosegnuo vrhunac neumjesnosti kad su u smaragd zavijena ramena počela drhtati. Kralj Šećera se nakašljao, zaroktao kao svinja i tko nije s ovoga svijeta mogao bi reći da se davi, ali ne, to je već bio grč prepun očaja, a u treći tanjur kineske juhe kapale su suze.
– Kakav nedostatak poleta – ponovio je Najtraženiji Terorist Svijeta, podrugljiva odbojnost u njegovu glasu prikrivala je neobično divljenje.
– Ma kakav nedostatak poleta – Udarnik Socjalističkog rada prvi je žurio s umirivanjem i davao je manje-više prividnu podršku problematičnom izlaganju Kralja Šećera – ma kakav nedostatak poleta, jednostavno konkretno znanje. Znanje i iskustvo, evo uzmimo mene za primjer – Udarnik Socijalističkog Rada spretno je oponašao živahnost i zadovoljsvo koje prožima cijelo njegovo biće – ja na primjer, kad god sam počinjao piti, uvijek sam si prije toga pripremao veliki lonac juhe, najbolje od kiselog kupusa...
– Lažete, lažete za ljudsko dobro – ovaj put se u glasu Najtraženijeg Terorista Svijeta čuo lijen, iako odlučan protest – vi ste dobar čovjek i zbog toga lažete, štoviše lažete u općem smislu. Čovjek ili počinje piti i počinje kuhati juhu. Ili – ili – kako je znao govoriti jedan filozof.
– Namjeravao sam piti, je li tako? – i kako se često događa dobrodušnima, Udarnika Socijalističkog Rada je obuzeo iznenadni bijes – Potreba za pićem u meni je nemilosrdno rasla, je li tako? Prije nego što je ta potreba narasla do granice kad se više ne možeš oduprijeti, skuhao sam juhu, je li tako? Možda nije uvijek tako bivalo, ali je tako bivalo dovoljno često da znam kakvo je to olakšanje: gutljaj juhe od kiselog kupusa, čak i hladne. Glad uostalom dolazi rijetko i traje kratko, ponekad čovjek ni ne zna da je gladan, ne zna recimo, da se budi po noći, da ustaje, ide, otvara frižider, ponekad čovjek ni ne zna da diže lonac, puno stvari čovjek ne zna, ali gutljaj ledene juhe koji okrepljujuće klizi niz grlo, to čovjek uvijek osjeti. A i kasnije – Udarniku Socijalističkog Rada se s neurotičnom žustrinom vratilo dobro raspoloženje – a i kasnije, kad dolaziš k sebi, juha je također neophodna. Ja, primjerice, kad dolazim k sebi najviše volim fazu nadoknađivanja deficita mineralnih soli. A što najbolje nadoknađuje deficit mineralnih soli?
Razlegla se muzika. Don Juan Ziobro izvadio je iz džepa usnu harmoniku i počeo je svirati melodiju „Isus maleni”. Udarnik Socijalističkog Rada je još dosta govorio, sve tišim glasom iznosio je, paralelno s božićnom pjesmom, pohvalu kokošijim juhama koje su bogate mineralnim solima, žalosna melodija plus konkretan recital, bio je to nepojmljiv duet, da sam ovu scenu izmislio, znao bih kako bih je opisao, ali ja sam bio tamo, vidio sam, čuo sam i bespomoćan sam. Jednostavna je muzika išla kroz boravak, kroz dežurnu sobu i kroz sve sobe odjela za deliričare, kroz naše glave s rupama prolazili su pojedini stihovi, Don Juan Ziobro (u civilnom životu frizer, i k tome muzičar kako je znao za sebe reći) svirao je jednu božićnu pjesmu za drugom, a mi, opustošeni mozgovi, nismo znali zapjevati, Isuse mili, ni jednu, ni jednu cijelu prvu kiticu. „Bog se rodi, moć drveni” svirao je Don Juan Ziobro, „vatra jača, svjetlost tamni” i ni riječi više. Možda je uz tu božićnu pjesmu, možda uz „Mudraci svijeta monarsi, kamo hitro smjerate”, ili možda uz „U dan Božjega porođenja radost cjelokupnog stvorenja” Szymon Sama Dobrota počeo je po sto i prvi put prepričavati svoj prošlogodišnji delirij. Tako je to bilo, ne pozivam se na pamćenje prepuno rupa nego na bilježnicu na crte sa sto stranica, u koju sam sutradan, na sam Božić (zapanjen vlastitim stanjem, zapanjen time da se ne sjećam najpoznatijih božićnih pjesama, ničega), počeo sve linearno zapisivati. Zabilježio sam cijelu Szymonovu božićnu priču, nisam doduše točno zabilježio uz koju je pjesmu počeo pričati (na kraju to nije tako važno; a nisam zabilježio jer se – već sutradan – nisam ni sjećao), zabilježio sam, međutim, kao iz dječje brojalice izvučeno, poklapanje zvukova: prije nego što je prvi prestao govoriti, drugi bi počeo svirati, prije nego što je drugi prestao svirati, treći bi počeo govoriti.
Na Badnju večer prošle godine Szymon Sama Dobrota probudio se iz sna koji je bio neočekivano dubok, godinama nije spavao tako dubokim snom, maštanje o dubokom snu pusta je želja svakog pijanca. Meni se osobno číni – govorio je Szymon i mrsio svijetlu, ravnu kosu i gledao nas vječno začuđenim pogledom svojih stakleno-plavih očiju – meni se osobno čini, da se alkoholizam može objasniti nesanicom, da je on funkcija nesanice. Jer mnogi se nasmrt naloču, mnogi se naloču kao mi svi u najbolja vremena ili još gore od toga, i što onda? Ništa. Spavaju. Spavaju snom pravednoga pijanca, spavaju dvanaest, spavaju dvadeset četiri sata, spavaju dan, dva. Tri dana i tri noći spavaju kao zaklani i u snu probavljaju cijelo alkoholno zlo. A ovdje čovjek bez sna, ovdje čovjek nenaspavan, kad se naloče kako vrag zapovijeda, uopće ne spava, ili, što je još gore, budi se nakon dva ili tri sata sna bez pravila, sna nesvjesnog, iako plitkog, paradoksalnog sna. Budiš se nakon dva ili tri sata i nisi ni trijezan ni pijan, ne možeš se dići, ne možeš ni ležati, nećeš uzeti u drhtave ruke nikakav roman iz devetnaestog stoljeća kako bi se umirio harmoničnom lektirom, ne možeš čitati, smeta ti svjetlo i bojiš se tame, ništa, ništa je oko tebe, kao da si u unutrašnjosti ljuske ničega koja se vrti, niotkuda pomoći, niotkuda spasa, jedino tvoja ruka koja puže kao pokvareni gmaz, kao ništavan gmaz, ciljano traži bocu namjerno ostavljenu uz uzglavlje i ti dižeš bocu, i piješ s očajem u srcu, jer znaš da ti sada slijede samo loše stvari. I piješ u ništavilu, u tami, u samoći, piješ za prolazno i lažno olakšanje, jer među svim najgorim stvarima najmanje loša čini ti se ta što ćeš još jedan sat biti bez košmarnog sna.
Kada se Szymon probudio iz neočekivano dubokog sna, bio je začuđen time što se događa, odakle u to vrijeme, odakle u takvom stanju tako dubok i tako miran san? Ustao je, otišao do prozora i otvorio ga, bila je ledena Badnja noć, uoči svitanja. Nebo je bilo složeno od milijardi ravno poredanih boca, milijarde mlazova čiste skandinavske votke izlijevali su se iz milijardi otvorenih i istovremeno vječno punih boca, centimetar alkohola pokrivao je sve: mjesec, zvijezde, snijeg; kozmos je mirisao na čistu skandinavsku votku. Staklo je tiho zvonilo, potom su bile sanjke koje su letjele kao avion, u sanjkama je u zlatnoj trenirci sjedio Bog.
– Zašto sam nesretan? – upitao je Szymon.
– Tako je ispalo – odgovorio je Bog – tako je ispalo prema računu. Da nisi pio bio bi sretniji, ali bi malo toga razumio.
– Ne želim razumjeti. Želim da mi se ruke ne tresu i da mi srce ne lupa.
– Zapravo je već prekasno – Bog je podigao zlatnu šiltericu – ali kad bi htio, kad bi htio, mogao bi. Pitanje slobodne volje – Bog se nakašljao – pitanje slobodne volje je svestrano opisano, moji tumači me poznaju bolje u čemu uostalom nema nikakve nepravilnosti, tumači trebaju znati sve. Ja znam sve, makar ne znam sve, ništa ne znam na primjer o svojoj podsvijesti, što je jasan dokaz da je imam. Ima li Bog podsvijest? Ima, ima, jer nema blage veze o njoj, kad bi imao, to više ne bi bila podsvijest... – Bog je prekinuo i očito se namrgodio, mora biti da su njegove misli bile pune gorčine. – Na svakom koraku, na svakom koraku ovi iscrpljujući paradoksi... A stvari su jednostavne, čak i pitanje slobodne volje je jednostavno – Bog je pogledao Szymona. – Ne moraš to proučavati, nema potrebe čitati. Iako – Bog je zastao – iako bi Augustina mogao pročitati u nekom blažem mamurluku... Općenito, već je prekasno, ali kad bi htio, mogao bi. Napor je znatno manji nego što ti se čini, stvar je u tome da treba taj nevelik napor savjesno prihvatiti i do kraja otrpjeti. Kada se treseš i kad si govoriš: moram nešto popiti, pomisli da ne moraš, reci sebi da ne moraš i učini to – nemoj se prisiljavati na piće. Jer to da „moraš nešto popiti”, znači da piješ pod prisilom – izbjegavaj tu prisilu, prisili se na neprisilu. Nemoj piti sljedeći dan, ni ujutro ni u podne, ni navečer. Ne moraš. Nemoj piti sljedeći dan, to je dovoljno. Vidimo se – Bog je dao znak i sanjke su polako krenule – vidimo se. Mi sada iz naše milosti odlazimo na druga upalna žarišta kugle zemaljske.
Ovoga puta Szymon Sama Dobrota (u civilnom životu student prava) govorio je o susretu s Bogom, ali u prethodnim varijantama ove priče u zračnim sanjkama sjedio je Anđeo Gabrijel ili Sveti Nikola, ili jedan od Kraljeva-Mudraca Svijeta koji su ovim neobičnim putem žurili do Betlehema. Szymon nije bio siguran, tek će za godinu dana, kad poludi, kad sebe proglasi utjelovljenjem Ivana Krstitelja, kad u bijednoj župničkoj mantiji, po vrućini, bljuzgavici, mećavi bude putovao Poljskom i propovijedao Ponovni Dolazak i uništenje, tek će za godinu dana postati potpuno siguran da je tada u sanjkama sjedio isti taj Anđeo Gabrijel, koji je Zahariji govorio: sin tvoj vina i žestokih pića piti neće, a Duhom Svetim bit će ispunjen. Nebeski došljak udaljavao se i nestajao u ledenoj daljini, a u Szymonu se presipavala blaga lavina ugodne struje, tekao je kroz njega ugodan mlaz vedrih oblačića. Vrlo je jasno u sebi osjećao uzbuđenje i prvi put je pomislio da je to što je u njemu – zapravo sveto. Ako čak i čujem samo kruženje vlastite krvi, to također znači da sam odabran. Ali nije to bio šum krvi, nisu to bili neugodni skokovi krvnog tlaka, to nije bilo ukrućivanje utrobe koje navješćuje nesvjesticu, niti gušenje, niti groznica, niti drhtavica. Božji Mlin se polako okretao u Szymonovu srcu, on je pak dobro razumio da ga sada čeka posao, da mora služiti nebeskim vjetrenjačama i anđeoskim žrvnjima, koji su se pojavili u dubini njegove duše.
Sjedili smo za stolom: ja, Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo i ostali, malo manje specifični likovi. Don Juan Ziobro, u civilnom životu frizer, a uz to i muzičar, umrijet će za par mjeseci, bit ću na pogrebu. Szymon Sama Dobrota će poludjeti, prekrasna kosa Fanny Kapelmeister će se uskoro pretvoriti u pepeo, Kolumbo, u civilnom životu profesor društvenih znanosti, pokušat će se vratiti u prošli, nepostojeći život, možda će i uspjeti.
Tako je: u civilku, u civilni život, s očajem ponavljam ove vojničke fraze, naš je život prije ovisnosti bio život u civilu, imali smo u tom životu neuništene domove, živjele su naše majke, bile su uz nas naše supruge, zaručnice, djeca. Jeli smo svoje večere, ručkove, doručke. Razlikovali smo u tom životu okuse jela, godišnja doba i doba dana. Išli smo spavati navečer, budili smo se ujutro, vrtjeli smo se na našim radnim mjestima prije nego što ih je progutao požar. Nenarušen i jasan grad stajao je na golubljem oblaku, miris kave i ispušnih plinova ispunjavao je ulice, mlada se žena u žutoj haljini zaustavljala pred izlogom, pa čak i ako nam se to samo tako činilo – postojali smo. Čitali smo novine, svraćali smo u knjižaru, slušali smo glazbu, ukusan nam je bio sladoled s čokoladnim preljevom, gledali smo utakmice, vozili se tramvajima.
Ali sve je to prošlo, nestalo, godinama je trajao veliki rat, bili smo vojnici pobijeđene i opkoljene samozvane vojske, nismo se predavali unatoč razumu, odavno već nismo imali mogućnost za povlačenje, iz naših domova nisu stizale nikakve vijesti, mračni prsten đavoljih sila nemilosrdno se sužavao. Znali smo zaspati s čelom naslonjenim na slučajan nasip, budila nas je kanonada srca, uniforme nismo mijenjali tko zna otkad, hranili smo se čim bilo, samo su, nekim čudom, naše pljoske bile uvijek pune, sve lošija domaća rakija održavala nas je na sve kraćem životu. Don Juan Ziobro još jednom je zasvirao na harmonici, sad je svirao melodiju nepoznate i zaboravljene božićne pjesme, jednom sam je čuo, netko, tko je davno bio sa mnom, pjevao ju je i svirao klavir, a možda sada Hanula i Magda pjevaju tu stvar? Možda moja crvenokosa zaručnica pjevuši i stavlja prazan tanjur na sniježnobijeli stolnjak? Možda mačka na prozorskoj dasci sluša tu pjesmu u praznoj kući? Čujem jasno kao u snu: ima u toj glazbi snage nadolazeće smrti i ima u toj pjesmi snage za njezino zaustavljanje, stvarna piščeva moć preusmjeravanja tijeka događaja. U bilježnici od sto kartica želim napokon napisati najtežu stvar (zadatak dostojan vlastite oholosti): priču o čovjeku koji se podiže, prikuplja snagu i iz riskantne metafore velikog rata izlazi čitav i kao pobjednik. Želim dati književnost, koja oslobađa od slabosti i snažna je kao pastorala Don Juana. Treba mi zdravlje i sve najbolje, mir sveti, lakoća nalivpera, vedrina srca. Don Juan Ziobro svira, kao da će samoga sebe za par mjeseci iz mrtvih uskrsivati, kroz prozor se vide polja puna snijega, tamni zidovi austrijske vojarne, toplina iz peći kombinata dopire sve do betlehemske zvijezde. Sjedimo za stolom, pomiješani smo sa samoubojicama i sestre nas ne ispuštaju iz vida. Ispod bijelih kapica naših anđelica kosa neuredno pada, njihove geste imaju dobro nam znanu dodatnu lakoću, svjetla puna naklonosti pale se u njihovim očima. Vitke ljepotice iz odjela za samoubojice ustaju i prve pozivaju na božićni ples.
Prevela: Dominika Kaniecka
