Slavko Jendričko
Slavko Jendričko rođen je u Komarevu 1947. godine. Autor je desetak pjesničkih zbirki. Živi u Sisku. Urednik je „Riječi“, časopisa za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak.
Dnevnik
Religiozan sam čovjek,
uzmem iz vrećice zrno graška
i dugo ga grijem u šaci,
sve dok se ne razlista
i ne uspne po prstima.
Drugi su zaostajali,
pojedeni u snu,
nisu mogli vjerovati u pogrešan život.
Crna mahuna
kao da je prepuna neuslišanih molitvi.
A on je preživio,
ne čezne ni za kim.
Njegov je posao biti cjelovit.
Dohvaćanje istine
Nešto me je dohvatilo
i promijenilo kemiju mozga.
Kurac je melankolični svjetionik,
više nemam životodajan pogled.
A ja sam ga svih ovih godina osjećao
kao lucidnog i dominantnog,
ne tako ustrašen,
ne kako izazovima prilazim prepun isprika.
Više nemam životodajan pogled,
to nije sezonsko nespokojstvo.
Oni koje je pregazila sudbina,
oni zahvaćeni slobodom, raskomoćeni,
oni bi mogli reći svima je toga dosta:
mala mudrost utjeha je smrt puna pouzdanja.
Znakovi
Dugo sam gledao u sunce,
sada učim za sveca.
Sada napokon milosrđe
kaplje kap po kap niz lice.
Ovo su dani
kada mrlje odaju nevidljiv zločin,
kada se
a ruke drhture u sapunici.
A tu: na čistom tkanju jezika,
kako si hladan, bezgrešni dodir;
nemoguće ga je izbrisati.
Nespokojni promatrač
Stol do našega,
zaklonjena dimom cigarete,
ta mala vrti jezik.
Njezin pogled
bliješti od adrenalina,
ćutim suhi znoj na čelu;
bolestan sam
od artikulacije vlastite prisutnosti
poradi koje propadam
u neoprostivo samosažaljenje.
Sve to lakše podnose
oni koji kažu
da su izmišljeni.
I baš sve
što je naša sudbina
postaje nejasno.
Početak onoga
što će jednom okončati
bez otpora.
Fatalni igrači
Dok na monitoru
ispisujem rečenicu Duguješ mi smrt
kažeš, živimo među duhovima,
ali ipak istinito.
Jednostavnim programskim postupkom
mogu unedogled sakrivati i ponovno otkrivati
napisano.
A što će biti s nama
kada utihne autodestruktivna igra,
a tvoje ime
duguje mi smrt.
Odnos s prizorom
Na periferiji grada
umirovljeni hrvatski branitelj
svaki dan
u 6 sati ujutro
svira Lijepu našu
i na jarbol visok 15 metara
podiže trobojnicu.
Ovaj čovjek je religiozan
kažem,
osjećam određenu nesigurnost
u mrzovolji svakodnevlja.
Sjedim u autu
s nogom na papučici gasa
neodlučan
treba li se nešto promijeniti
u bilo kom smislu.
Nekad ne bih dvojio
odjurio bih u nebo
i ostao zauvijek.
U suton
Sve češće govori da neću smjeti
ljubiti druge žene
poslije njene smrti.
Ona vjeruje u život poslije smrti
i neće moći to podnijeti.
Znao sam da će opet zavikati:
dosta sam te trpjela,
više ne mogu.
A onda ćemo si lizati rane
kao psi
i ja ću poželjeti da mi isprazni jaja.
Ja vjerujem
da ne mogu pred njih
u nebo
sve dok u sebi držim zarobljenu
svjetlost.
O ložaču zvijezda
Neću malo ljubavi
u polusmrti,
sjetio sam se spasitelja
koji me je susreo nekoliko puta u životu
i nagovarao da mu otmem san,
jedan po jedan
kao kada se žito rasipa u sjetvi.
Daleko odavde
jezik mi je opušten.
Zbogom svemu
što sam rasipao u vjetar.
Neću malu smrt mudrost
neka žetva bude temeljita;
daleko je zemlja koju sam potpisao
kada sam se ložio zvijezdama.
Ruka
U nekom drugom scenariju života
pokušavam ti napisati pismo rukom
u kojoj će biti svjetlosti za kajanje,
jutarnjih zvijezda u posrnulim rečenicama.
Opet je živčana
kada pjeva koral tvoje tjeskobe
kandidira se za sveca
zabrinuta za vlastito spasenje.
Noć na Kupi
Umoran od dnevnih stvari
promatram kako mjesec izluđuje
snježne krijesnice
kao da su provalile iz obližnje
termoelektrane
te vjesnice stvari u padu
u paničnoj ljepoti prirode
našeg imanja na Kupi
ni na što me ne obvezuju
osim na traženje mjesta
gdje bih trebao kleknuti
samostanski proziran
pastir u medu
