Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Na sveučilištu u Sarajevu diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo. U razdoblju od 1986–1989. uređivao je časopis ‘Lica’ i omladinske novine ‘Valter’. 1991. utemeljio je časopis ‘Fantom slobode’, od kojeg su do sada izašla tri prijeratna i tri ratna broja. Objavio je dvije knjige pjesama: Modrac, Sarajevo 1984., Emigrant, Sarajevo 1990., Devet Alexandrija, Zagreb 2002. i Sarajevo Blues: Pojmovnik opsjednutog grada, Sarajevo, 2004.

Semezdin Mehmedinović je također autor igrano–dokumentarnog filma ‘Mizaldo ili kraj teatra’.

Živi u Sjedinjenim Državama, gdje su mu objavljene dvije knjige na engleskom jeziku:

Sarajevo Blues, i Nine Alexandrias, u prijevodu Ammiela Alcalaya.

* * *

Moja zamišljenost uvijek nestane

Čim nađem vedru sliku da me zabavi

Uglavnom nastojim zaboraviti. Čeznem

Za ljepotom onda kad život postane

Krajnje nepodnošljiv. Svi ljudi koje

Poznam, oni su kao ja. Samo kad smo

Potišteni, u tuzi čini nam se da dolazimo

Sami izdaleka i svakom od nas tad
grob je u Palestini

Nekada sam pisao

kako pjesma o Sarajevu treba mirisati

na hartiju onu, davnu, kojom su trgovci

umotavali naranče –

sa crtežom utisnutim na šuškavoj hartiji

sa slučajnim prolaznikom na crtežu

i minaretima pogužvanim.

Sada je grad načet; rastvorene forme,

Sarajevo podsjeća na postmoderno djelo

fantastičnih razmjera.

Toliko je stradanja, toliko jeftinih osjećanja: niko ne plače.

Smrt je opća i kič je opći.

Šta je mislio Jeff Koonse

veličajući vrednote Kitscha?

Sad više ništa nije važno.

Smak svijeta otpočinje običnom gestom: pokretom ruke

mladića u maskirnoj uniformi

koji trga ružu i nosi je svojim putem.

Zauvijek kasni saznanje

da trgati ima nekog smisla –

samo ako je ruža namijenjena.

LEŠ

Usporili smo na mostu

i gledali kako psi uz Miljacku

trgaju ljudski leš u snijegu

onda smo produžili

ništa se u meni nije promijenilo

slušao sam kako pršti snijeg pod gumama

kao kad zubi drobe jabuku

i osjetio divlju želju da se smijem tebi

zato što ovo mjesto zoveš paklom

i bježiš odavde uvjeren

da smrt izvan Sarajeva ne postoji

STRANAC

Jednom ću i ja poći sam

u tamu groba –

na Alifakovac

il neko drugo brdo, grada

u kom sam znao sve –

sada ne znam nikog

osim dvojice, trojice –

samo noću, sam

iz prošlosti gledam

u tamu grada

iz tuđeg stana

ja, stranac –

ja stranac

SARAJEVO