Anka Žagar
Anka Žagar je rođena 1954. godine u Zamostu, u Gorskom kotaru. Cijenjena je i nagrađivana pjesnikinja, dobtinica Goranovog vijenca 1994. godine. Objavila je zbirke: Išla i... sve zaboravila, 1983., Onaon, s grafikama Dalibora Jelavića, 1984., Zemunice u snu, 1987., Uzme mi nešto u snu dok me nema, 1989., Bešumno bijelo, s grafikama Ljubomira Stahova, 1990., Nebnice, 1990., Guar, rosna životinja, s crtežima Mirjane Vodopije, 1992., Stišavanje izvora, 1997., Male proze kojima se kiša uspinje natrag na nebo, 2000., Stvarnice, nemirna površina, 2008., te izabrane pjesme Crta je moja prva noć, 2012.
Tko je prvi zaboravio Ameriku
kao pijesak u oči, pjesma je to
kad sveci marširaju u gostionicu
istok je zapad, sjever je jug
tko je prvi zaboravio ameriku
ušao u svoju kolumbovsku ruku
lupio o šank, lađa o dno, rekao
on nije znao, nije imao mene
opnu pamćenja, nipošto ne
išlo mu na živce, ma daj
zaustavi prozor i voli me
ispijaj kavu, razgovaraj sa suncem
ali sunce i ja više ne hodamo zajedno
neobjašnjivo je, prestala ova pjesma
kad sveci marširaju u gostionicu
ono te neće zvati, ni srkati s tobom
ove trpke lokvice, evo tebi jedan mali snijeg
pa ti ocean raširi novine sebi u glavi
dok ovaj prazan upaljač
ponovno ispunjavaš smijehom
vičeš mu: idi u tamu i vrati se gol
vičeš u sunce: budi mi
i ja opet slikam
to samoniklo jestivo bilje
i nehoteći gnijezdim se
na mjesečevim tvojim usnama
a nespretno prevagnem
rušim se u dan
tko je prvi zaboravio ameriku
svaka čast svaka čast
čisto vinsko more, praznik je
Snoliko
odjednom kroz staklo vode, imala sam te
ljutila si se od sebe kao lukovica
u vlastitoj vitrini
pacolepsis, fosilna ribica iz brazila
kako si lijepa sva još zatočena u sebi
a dvjesta milijuna godina
trebalo je meni
da doplivam u tvoju tišinu
hej
jesam li stigla na vrijeme
taknuti te
prevesti u bijelo
tvojemoje okamenjene ljuske
da sve bude izmaglica
slika ustreptaloga
a koja svjetlucava sva
napetost između morskoga i
kopnenog dijela tvoje duše
a koja još hoda hoda
između sebe i sebe
i čudi se
kako joj se unutra
odjednom mogla dogoditi
tako nježna zima
jer ti zaustaviš se
i dalje tečeš, pacolepsis
oči mi plaču, ali ja ne
nenačeta vodo, sanjaš li
Kad bude sada
popodne i obujmiti nebo
kad auto pred kućom
malo tiho zabruji
i onda umre
on dijete iz auta
kao bombon iz vrećice
izvuče
visoko ga
podigne
evo te
koliki si mi
narastao
odjednom si
pogledaj brzo svijet
prije no što on tebe
strpa u svoja usta
koliko te moja ljubav sad
uzdiže, toliko
će te njegova
sniziti na standard
kad bude sada
kako je malen
i neozbiljan
tvoj otac
pljuni na njega
jedan mali osmijeh
dok si još gore
Tamo gdje prestaje pjesma
stvarnosti u stvarima, što je to pjesma
čujna ljuska najobičnijeg luka
koja plače plače istinito
poslije svakog svlačenja
svjetlost – čista ogrebotina
ali sjećanje je već nešto treće
blaga ili opora korekcija
stvarne ljubavne kretnje
tinja tinja i onda se raspleše
u svakom valu razgovornog jezika
stvarnosti u stvarima, što je to pjesma
kakva je to vrsta gibanja
zar napisano voljenje, a ne ne
samo su mrzitelji sve vjerno učinili
tebe težak kameni križ
u grudima kako mi se
okreće mi se okreće
bože, rodi ga se
Kontekst
svaki sat
ima svoju nestabilnost
i ushićenje
jedan je sat zaspao, pa sam zakasnio
drugi je sat stigao na vrijeme
treći bi samo rađao
sve što još nije mrtvo
jednu su riječ ubili
drugu teško ranili
treća je sama prebjegla
ona će ona će
sinoć na raspukloj cesti
razmijeniti
njihova mrtva tijela
recitirati:
negdje daleko
tamo u tvojoj glavi
bum po zemli capkala
pa se ničeg ne bum setila
Šuma
napišem šuma i bude šuma
idem moram u šumu po drva
vrijeme je za toplije
mene je strah
zato pjevam
pjevam šuma i nije šuma – ja sam
kako sam ponizna kako sam moćna
stablasta je najmojija
hoću se srušiti hoću se skrušiti
skroz
u šumu
ptice od drva u uho mi padaju – i lišće su
pa šuma ima pune ruke straha
pa šuma ima kružne oči zvijeri
i daha udvojena
oganj
u kresu
što je ono bilo – korak mi spotaknut što je ono bilo – naga je uspravnost
napišem šuma i nije šuma
bistroća je oka
ukočena
Okupacija
dan raste
orao
je već davno pao
(a drukčije sjena pada
drukčije ruši se grad)
idi i traži njegov trag na nebu
uspni se navrh sebe
nađi trag njegovu neosjećanju
pogledaj nebo, javi se
