Davor Ivankovac
Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.). Osnovna i srednja škola u Vinkovcima, Filozofski fakultet u Osijeku.
Poeziju objavljivao u Hrašću, Književnoj reviji, Quorumu i Zarezu u kojem objavljujei književne kritike i eseje. Rukopis Konstantno fulam pohvaljen na Goranovom proljeću 2010. Godine 2011. na 22. Pjesničkim susretima u Drenovcima nagrađen za rukopis Rezanje magle, objavljen godinu dana kasnije.
Na 49. Goranovom proljeću (2012.) osvaja nagradu Goran za rukopis Freud na Facebooku.
Davor Ivankovac
(iz zbirke Freud na Facebooku)
Prilog poetici autošpijunaže
Tiho prilazeći vratima naćuljujemo uši,
špijunki priljubljujemo oko.
Između nade i straha, u podrumskom mirisu stepeništa,
najteže je probiti vlastiti password.
Konkavnost zrcala u dnu predsoblja
ne reducira u potpunosti glagole i veznike.
Namještajući nenamjestivo pred izlazak u grad
sjećamo se svih propuštenih neprilika.
Opomene: ti si samo lijep - sve ostalo je sintaksa.
Odustani dok možeš, riječi će te izdati,
prije nego pozvoniš zatajit će te triput.
I plansko tovljenje u krevetima
ljudi koje možda poznaješ.
U vječnom kablovskom plavetnilu
masturbacija ispuhanih libida
zaoblila je kutove životnoga prostora.
Popunila metonimijske kratere u kaučima.
Odustani dok stigneš, hvataj zadnju slamku.
Tu je izoštreni prezir prekinutih prijateljstava
poput noževa u kuhinji,
a čula istančana na previđenim rođendanima.
I cjelonoćna bockanja Usuda tu su znakovitija
od ljubopitljive skrbi nad biljkama s balkona,
a štrikovi isprani za noćnih tarifa,
mirisni i omekšani,
u napetom su iščekivanju izblijedjeloga srama.
I redovna rezanja noktiju, presvlačenja donjeg rublja –
da nas ne bi nespremne i u jadnom stanju
iznenadila kakva nepredviđena ljubavnica,
neproreknuti patolog.
Ljubavna 2011. (I Bog je umro, draga…)
Jutros mi je rekla dok smo prali zube,
zaljubljen si u svoju jebenu sintaksu i glagole,
ne u mene, i sve ono
što ja jesam…
I zar to nije pervertiranje?
I kako mogu pokraj nje ovakve, pljunuvši
krvavoplavu pjenu, voljeti više
gramatiku i pravopis.
I sve te imenice, prezente, future neke druge,
pravilnu uporabu genitiva, a ne nju,
ili recimo Domovinu.
Htio sam joj reći da su i njene sise samo
pitanje sintakse, stvar jezika i pravilne uporabe
(ali nisam znao kako, nisam imao ideje,
povlačeći tupi žilet preko obraza
napustila me inspiracija),
i dodatno pojasniti, draga, slušaj, domovina je
davno krepala, mrtvorođenče bez pelena,
iz čega proizlazi logična jednadžba:
domoljublje = nekrofilija,
i zar to nije pervertiranje?
I još je nešto rekla, ali nisam čuo,
zaokupljen već pitanjima sintakse
i pravilne uporabe svega.
Screensaver, teške riječi
Rasprostrt je nad nama i bdije,
u šutljivom treperenju zvijezda, moćan i
paučinast, najstrpljiviji bog.
S prvim protezanjem udova miš je mrdnuo repom
i zijev se razlio u svije(s)t.
U bezdanosti okvira ekrana,
stolova, ogledala i prozor,
rekonstrukcija simboličkog pisma.
Jutro je dvobojni Facebook iz čije svjetlosti vječne,
blažene plavkasto-bijele,
među zidove privatne i javne,
na klupice, parkove, ulice,
na mostove i stolove Walkowa
padaju teške riječi.
U čekaonicama trećega razreda,
na hodnicima bolničkim i životnim,
u galopu metastazirajući,
modeliraju ih lica i geste
u klingonske obrve i čela.
I s Mjeseca i svemirske postaje,
aviona putničkih i vojnih
spuštaju ih padobranski diverzanti,
iz oblaka olujnih i paperjastih,
na nas iz Boga i vraga,
po usnama, ušima i očima,
i u trokute od šalica kave,
moj Bože,
kako jednostavno, tiho i lagano
padaju teške riječi.
Nedjelja popodne
Nedjeljom popodne,
kad skuham crnu kavu, utišam zvukove
i razmislim o svemu.
O onome što je bilo i što možda nije.
O životu, prijateljima, djevojkama.
O riječima koje su mi u pogodnom trenutku padale na pamet,
a nisam ih izgovorio. O stihovima koje nisam zapisao,
jer sam baš bio na biciklu, jer sam hodao ulicom,
radio bilo što. O razlozima rezignacije,
rutinama kaosa.
Jer nedjeljom popodne sve postaje neprozirnije i jasnije:
i to da sam sićušan spram nebodera, jer tako je programirano,
a neboder spram neba, jer tako je programirano.
Nedjeljom popodne, kad se čovjek rutinski ne ubija
isključivo zbog nekoliko prijatelja i gorke crne kave.
Filozofije i poezije.
Vjere u Boga, iako još nije povjerovao ni u jednoga.
Ali mnogi jesu, lijepo i potpuno, i ta mu je vjera dovoljna.
Tada želi prići prozoru i povikati među zgradama:
Ljudi, ta će vas vjera spasiti! Ljudi!
Ali nema ljudi među zgradama, možda čak ni u njima.
Nema djece s loptama i bombama:
pusta su ova igrališta.
U nedjeljna popodneva, kada smisao
ostaje bez stvari.
Dan državnosti
Crvena tipka i zelena tableta uspješno preveniraju
pokušaj nove reinterpretacije.
Poneki Hrvat možda naslućuje: Vukovar zapravo nikad nije pao.
Jer ako je doista sve vrijeme bio u nama,
tada je jasnije kakvi smo svi iznutra. Jao!
Čak i Davor Ivankovac, nepoznati pjesnik
iz Vinkovaca, koji unatoč svemu nije
pračovjek i nacionalist.
Što je za jednog Vinkovčanina čudo
samo po sebi neobičnije i veće od
hipotetskog buđenja u središtu ping-pong loptice.
A to može biti:
a) orgazmička bjelina;
b) arktička bjelina;
c) sljepoća iz romana Josea Saramaga,
i što je najvjerojatnije u ovom podneblju
d) katolička predodžba o Raju –
dosadnija i gluplja od nedjeljnih popodneva
po kvartovskim birtijama.
Uvečer, u smiraj, pred tv-ekranom:
vjerujem li u išta od navedenog?
Titlovi
Stalna je jedino opasnost od pjesme,
čak i ponedjeljkom navečer,
nakon jedva dočekane crkavice,
pomišljam u Papagaju, s prijateljima za stolom
hvatajući nepovezane fragmente razgovora,
poput pogrešnih titlova za Avatar.
Natašte progutane tablete za smirenje
zalijevam pivom, mislim o motivu
nespoznatljivoga zavičaja iz Rezanja magle.
Školarci pod laganom kišom i preteškim torbama
čekaju svoje autobuse.
Auti iz Jelačićeve cijelu večer mi blicaju u oči.
Uživam u sporosti,
ništa mi ne izmiče kontroli.
Ljubazni su, piju kavu, cappuccino, puše.
Uobičajeni razgovori, ugodno je
i zahvalan sam na tome.
Dolazi autobus, djeca nahrupljuju na vrata.
Ovo je nova pjesma, sjetim se
i pišem ju na mobitel.
Kome ću je poslati?
Slabo trotočje teksta
Vrebati nad gradom u iznošenoj vijetnamki
(u međuratnom razdoblju) možda je ipak
prvi znak za uzbunu.
Stisnut vlastitim šakama, biti zbirka
(u džepu) Marka Pogačara.
Ući u tekst, biti meso za usne,
biti patetika
depatetiziranom svijetu.
Duhovitost je kost hegelovske večere, pojasnio sam psu,
koju ću oglodanu zakopati u dvorištu.
Moj rustikalni subjekt prosuđuje o svemu:
neisplaćenim alimentacijama gospodina Jahvea,
ideološkim sablastima postpovijesnoga Zapada,
slaboj točki najslabijeg trotočja…
odlučuje o ljubavi.
Kako 2011. pisati
metatekstualnu poeziju?
Ovo je vrijeme lascivne gustoće.
Kako učiniti bilo što sa slovima?
Okretači klepsidri štrajkaju žeđu.
Eshatološki val zapljuskuje
oazu.
