Livija Reškovac
Livija Reškovac (1977.), rođena, odškolovana i živi u Osijeku. Ima titulu završenog Filolozofskog fakulteta, filozofija i hrvatski jezik i na istom je bila urednica časopisa za književnost Aleph. Tu je objavljivala pjesme, priče i drame, a na Knjigomatu, Balkanskom književnom glasniku, Hrašću i Zarezu objavljuje pjesme. Godine 2012. njen je prvijenac proglašen najboljim na Pjesničkim susretima u Drenovcima tako da ove godine izlazi prva zbirka I prije nego oči otvoriš. Na vratu ima istetoviranu Heraklitovu 49. gnomu.
neminovno
i misliš da je lako raspasti
se već ujutro brojiti
ništa disati
preglednošću udova zaboraviti
jesen naučiti strpljivosti
životinju nemirnu
nestati još i prije nego
oči otvoriš jer sve
je već gotovo zacrtano
neminovno
i tu je još jedan
dan za odraditi
šihta stvoritelju
tuga ravnice
ne pomažu više ni oblaci
već dugo nevidljivi na nebu
tvrdoglavo „nešto”
za koje bih se uhvatila
slika koju bi trebalo pokrenuti
i vječnost potrebna za snalaženje
i ponovno
uzaludni pokušaj pokušaja
*she needs
(present simple: to describe fixed events which are not
simply the wishes of the speaker)
protočnost
jučer se bilježi fotografijama
koliko samo nedorečenih bujica
rastrgane stvarnosti!
danas opet zrak
(udahni izdahni)
potpuna nevažnost komponente
za zidove i nove facebook statuse
želim se rasplinuti oštrom odlučnošću
i s namjerom nepovratka
ali nema me
u pločnicima
grafitima
literaturi
danas me nikako nema
sutra slijedi ponovno definiranje
(ako ništa, barem pokušaj)
uglavi sebe,
pronađi sebe
ne možeš se pronaći dok se nisi izgubio
provuci nos kroz zoru
možda i jutro
nebitno je
to su samo izvanjske stvari
sutra kajanje
prekosutra isto
idemo dalje
tada će doći trenutak
da dohvatiš sebe
raspadanje
i otići i ostati
i imati i nemati
ostajanjem izbjegavam dodir
imanjem povećavaš šanse
a šanse su okrutna bića
nikad zasitna nikad
realna
optužujuća primamljiva
šanse imaju osmijeh đavola
a nije baš svaki dan za odluke
pitam se
tko li će prvi premostiti
napuklinu
strana a
ili strana b
ponekad pobrkamo strane
ponekad više ne znamo
jesmo li lijevi
ili desni
ponekad se ritmičkim pokretima
odbijamo od stvarnosti
u surovost
nju mjerimo drogiranim metrima
drogiranim – ponavljam
da slučajno ne bismo zaboravili
tko li će prvi
pobrkati strane
boks patuljaka
davno smo shvatili
da svijet ima svoje gladi
i to je samo jedan od aspekata
koji će kasnije
postati
trivijalan
kao
prenoćište za uboge
kao
smrt najbližih
samo patetika za osobne potrebe
fakti neupisani u dnevne novine
underground scena privatnosti
za osobne noćne solilokvije
u kojima si sâm
i izvođač
i publika
a ono nikad izrečeno
ostavljaš da zabija vrtoglavicama
