Almost Famous

Pismo


Ljubavi, koja se
okrećeš poput geometrije,
gdje si? Da uistinu vjerujem u
sebe, kao što kažeš da ti
vjeruješ, drvo s najamnicima, prst
s obručima, zemlja
s kišom? Nisam toliko
potpun, savršen, nisu ni životinje koje se
pare,
zmaj sa zmajem, ovca s ovcom, svjetlost sa
sjenkom, i što ti je konačno
uzimala ova moja ezoterična metoda i
prevoditeljska strast? Zar ti nisam sve
vraćao? Odbacila si me, jer si
površna i nestrpljiva
čitateljica. I zato što sam govorio da sam
bog, a ti si vjerovala. Mislila si da je
okrutnost što je bila
vatra, voda, zrak. Je li ti sada
bolje, kada si naslonjena na
drugo rame? Drugo, dostatno
trošniji oblik od onoga koji sam ti bio
ja?




Nevjerni unuk

Djeco, u vlaku Trst-Beč spavajte. Tamo
Vani nemate što za vidjeti. Tamo ničega
nema.
(moja nonica Mila Gulič, 1891-1978)

Ne zaspi u
vlaku Mleci –
Beč, dragi
Čitatelju.
Slovenija je tako
sitna da je lako možeš promašiti! Sitnija od moga
ranča istočno od
Sierre!
Radije ustani,
Pruži ruku kroz prozor, iako piše:
ZABRANJENO!
Oslušni moj
zlatni glas!




* * *

Nisi me zameo.
Sam sam išao po snijeg.
Obrane su pale, prijatelju.
Polja, šume miruju.

Rastapam se,
Prejako si me zakovao.
Otpremam se, jer ljubim.
Tu isto: jedina slast je u gubitku.




Poezija

Veća
slast
je
gubiti
žene
nego
novac.
Najveća
slast
je
gubiti
svoju
smrt.




Čitati: ljubiti

Kad te čitam, plivam. Kao medo me šapama
potiskuješ u blaženstvo. Ležiš na meni, ti koji si me
razdao. Uzljubih te do smrti, prvi među
rođenima. U jedincatu trenu postah tvoj krijes.

Siguran sam kao nikada. Ti si posljednji
osjećaj zadovoljenja: znati otkuda žudnja.
U tebi sam kao u mekom grobu. Siječeš i ražariš
sve slojeve. Vrijeme se užge i iščezne, čujem himne

kada te gledam. Strog si i zahtjevan, stvaran. I ne
mogu govoriti. Znam da čeznem za tobom, tvrdi suri
čeliče. Za jedan tvoj dodir dajem sve. Gledaj, kasno sunce

tuče o stijenje dvorišta u Urbinu. Za tebe sam umro.
Osjećam te i ti si mi potreban. Nijemiš. Trgaš me i ižgaš,
uvijek. I u prostore, koje si uništio, utječe raj.



Pont-Neuf

Moja ruža si, moja usta, moje nebo.
U tvom pogledu zanijemi sedam zrna.
Nosim ih dok se ne skamenim.
Sve dok drugi miris ne preplavi stubišta.

Moje si bilo, moj dah, moja trava.
Najnježniji zločinac, crveni baršun.
Zdrobit će te oko labirinta. Moj dlan
te skuplja sustavno kao staklo boje.

Živimo za umorstvo. Seine valja gnjilo voće.
I kada te oslonim o zid, obazrijem se da
vidim bliži li se tko, ti izmakneš u kristal.
Kao izdajnik mi produžuješ život.




Sinji svod

Svojom tihom, tankom rukom gasiš zvijezde.
Dijeliš moje ime kao pčela med.
Ugrizi me! Užižeš mi oči. Udaljeno
more bivola u pepeljastu, zelenu
zraku. Ukras je zamjenjiv, ja nisam.
Na križ sam pribijen i trošim svoje
plodove. Gledaj: svaka kap mog
spomena je bilo svoda, još sada
skupljena u čudo što živi nebo.
Životinja klone, klecne, pogođena.
Odriješiš se od bijela paperja svjetiljki i
ne zasja napis na tvojim prsima ni za
koga. U svojim tihim, mekim
ustima sažgao si moj vrat.




Lak

Sudbina me kotrlja. Gdjekad kao jaje. Gdjekad me
kandžama lamata obalom. Vičem. Ne dam se.
Sav svoj sok založim. To raditi ne smijem.
Usud me može utrnuti, to sam već osjetio. Ako

nam sudba ne puše u dušu, u tren se smrznemo.
Dane sam živio u strašnoj stravi da sunce
više neće zagrijati. Da je to moj posljednji dan.
Ćutio sam da mi svjetlost puzi iz ruku i da

nisam imao dovoljno quartera u džepu i Metkin
glas da nije bio dovoljno mio i ljubazan i konkretan
i stvaran, tijelo bi mi napustila duša, što će se

jednom zbiti. Sa smrću bi trebalo biti
susretljiv. Domaja je odakle smo potekli.
Živi smo samo u trenu. Dok se lak ne osuši.



Riba

Ja sam mesožder, ali biljka.
Ja sam ujedno i Bog i čovjek.
Ja sam buba. Iz mene raste čovječanstvo.
Ja imam posve razliven mozak, poput
cvijeta, tako da mogu jače ljubiti. Ponekad
stavljam prste u nj i on je topao. Zli ljudi
govore da se drugi ljudi utapaju
u njemu. Ne. Ja sam trbuh.
U njemu primam putnike.
Ja imam ženu koja me voli.
Ponekad se uplašim da me ona
voli više no ja nju i tada sam žalostan
i utučen. Moja žena diše poput mlada
ptića. Njezino me tijelo odmara.
Moja žena se boji drugih gostiju.
Govorim joj, ne, ne, nemoj se bojati.
Svi su gosti jedan jedini i za nas sve.
Bijela žigica s modrom glavicom pala mi je
u stroj. Uprljao sam nokte.
Sad razmišljam što da napišem.
Ovdje živi jedna susjeda. Njezina djeca
prave veliku buku. Ja sam Bog i umirujem ih.
U jedan idem kod zubara. Dr Mena,
calle Reloj. Pozvonit ću i reći da mi
izvadi zub, jer previše patim.
Najsretniji sam dok spavam i pišem.
Majstori me predaju iz ruke u ruku.
To je potrebno. To je toliko potrebno
kao i drvetu da raste. Drvo treba zemlju.
Ja trebam zemlju da ne poludim.
Živjet ću četristopedeset godina.
Rebazar Tarzs živi već šest stotina godina.
Ne znam je li on bio u onom bijelom kaputu,
jer ih još ne razlikujem. Kad pišem, imam
drugi krevet. Ponekad se razlijem i više
no voda, jer ona najviše ljubi.
Strah ranjava ljude. Ruža je najmekša,
ako staviš dlan na nju. Ruža voli
dlan. Ja volim sve. Jučer sam
sanjao da se moj otac nagnuo
nad Harriet. Plašim se drugih žena i
zato s njima ne spavam. Ali razdaljina između
Boga i mladih ljudi je mala.
U Bogu je uvijek jedna sama žena i to je
moja žena. Ne bojim se da će me gosti
rastrgati. Ja mogu sve dati i još će izrasti.
Što više dajem, to više raste. Potom otpliva
kao pomoć za druga bića. Na jednoj je planeti
sabirni centar za moje meso. Ne znam na
kojem. Ma tko da popije nešto od ovoga,
bit će sretan. Ja sam cjevčica. Ja sam Bog,
jer ljubim. Sve mi je tamno ovdje, unutra,
izvana ništa. Svaku životinju mogu prosvijetliti.
Kruli mi. Kad čujem sokove u svojem
tijelu, znam da sam u milosti. Ja bih
morao danonoćno gutati novac, kad bih htio
izgraditi svoj život, ali i to ne bi
pomoglo. Ja sam stvoren za to da
sijem. Novac je smrt. Idem na terasu.
Odatle vidim cijeli krajolik, do Dolores
Hidalga. Toplo i mekano je kao u Toscani,
a nije Toscana. Sjedimo tamo Metka i ja
i gledamo. Sunce je zašlo ali još sjedimo
i gledamo. Ona ima ruke kao Shakti. Ja imam
njušku kao egipatska životinja. Ljubav je
sve. Mojsijeva se košara nije nikad
razbila na stijenama. Iz ravna predjela
dolaze mali konjići. Od Sierre puše
vjetar. Ja ljudima s glavom nasrćem u usta,
ubijem ih i rodim,
ubijem i rodim, jer pišem.