Almost Famous

hrvoje jurić


Hrvoje Jurić (Bihać, 1975.), pjesnik i još ponešto. Godine 1997. dobitnik Gorana za mlade pjesnike, nakon čega mu je objavljena zbirka Nominativ (SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb 1997). Ovdje donosimo pjesme iz njegove zadnje zbirke O nastajanju i nestajanju (AGM, Zagreb, 2005.)


kroz


kada mi zid stane na put ili se cesta prijeteći uspravi ispred mene, uspijevam proći kroz tu zapravo staklenu barijeru i pronaći iza nje gustu kap veselja ili citat koji se ondje dugo gnijezdio da bi bio shvaćen u pravome trenutku, kao uostalom i opći smisao tog wonderlanda s onu stranu kvrgavih koraka i ćoškastih pogleda, za kojeg je potrebna tek žličica opuštenosti, tek prstohvat inata pa da se otkrije u golemom svom bogatstvu i jednostavnosti, u nekoliko osnovnih crta koje će se, već prema okolnostima, zaokružiti, uobličiti i obezvrijediti rokoko-mašnice svakodnevnih prizora.


male stvari, male slike

za barbaru, za petera turrinija


nije da ne vidim male stvari, ali me opsjeda njihova golemost. svaka slika koju zamislim pod kistom se pretvara u guernicu. posve obične misli, na pragu glasa, ispisuju se sprejem na zidove. predmeti, pojave, događaji, malenosti uglavnom, otimaju se, revoluiraju. a htio bih, nije da ne bih, zadržati ih (za sebe i uopće), poslati im signal da su bile jednom



očiglednosti


to su očiglednosti koje se čine čudnijima što ih duže promatram. to su gradovi (moji), moji prsti, starinsko posuđe, određene fasade, mekane knjige, jablani. to su odbačene karnevalske maske, lica u sjeni i nevjerojatan trud neživih stvari. to je to. pa opet, siguran sam, ostane nešto i nakon riječi: šapat, uzdah,


oktopod


kad ostavim sve po strani i prepustim se opuštanju, tek tada hvatam sve što mi dođe pod ruku, sve stvari i zbivanja u svim agregatnim stanjima. takav sam i sâm, pravilno raspoređen u svemu što me se može ticati, pa i izvan toga. moja utroba se puni, užitak raste, obuzima me blaženstvo. od svega toga što se nekoć ni misliti nije dalo, ne želim više biti ja, ne želim više biti ja.



online

za pietra


hodač po žici, moj prijatelj, uvijek je na rubu. trenutak nepažnje i pogrešan korak donijeli bi mu spas. zemlja bi ga dočekala raširenih nogu. mogao bi prvo leći, onda sjesti, stati, vibrirati. da mu se tlo napokon zatrese pod nogama, barem jednom ili zauvijek. da mu oči poprime boju neba, dnevnog, podnevnog. i oblak da pređe preko njega, pa makar kiša, makar ništa. ništa ga više ne bi diglo u bezdane visine. prošla bi ga volja za nepostojanjem kada bi se nasmiješio usta punih blata. netko bi jednoga dana primijetio njegov odlazak. udahnuo bi život smrti.


putovanje nakon sna

za mariju


dogodilo mi se da sam se izgubio u mikrogeografiji putovanja, i ne znam jesmo li sve bliži ili se upravo razilazimo. ili se spiralnost vremena prelila i u prostor, pa krivulje i pravci lebde neuhvatljivo iznad svojih zemaljskih projekcija, pijani smjerokazi slave svoj poraz, ni sami ne znaju, nisam i ne znaju. ili sam noćas previše sanjao, i pretoplo, a vani je stislo, led, oko vrata, kao ruke.


usebljenje


u kupeu vlaka zagreb – rijeka, ja sam onaj koji sjedi pored prozora, čije se oči skupljaju od magle i sunca, ja sam onaj koji jesam potpuno potonuo u sebe pa mogu biti kako i jesam: ritam mašine, puls pejzažâ, privid nekog tijela, kartu molim!, novinski članak, mahlerova simfonija, noćašnji san, neograničen umljem i bezumljem. kada bi me netko mogao obujmiti šakama osjetio bi da sam kao jež, toplokrvni kamen, smiješan i uplašen.


pogled na topao doručak



pogled na topao doručak otkriva mi dubinu vremena. dva jaja na oko, par hrenovki, sir i vrhnje, paradajz. mama je otišla na tržnicu. ništa ne blijedi, samo se skriva. u tome se sastoji takozvanost slobode. šalica bijele kave, bijelo pecivo na bijelom stolnjaku. kao da sam tek nedavno napravio prve korake, a već bih sjeo i odmorio. ugrubo bih nacrtao svoj portret, podvukao crtu, platio. nešto bih kao dovršio. prvi zalogaj i slijedeći. okrenuo bih zbivanje u svoju korist da mi je pronaći onaj uzdah u kojemu se dade misliti bez ponavljanja.


bosna, argentina


evo, sad odjednom nema čak ni drveća, i ptice su napustile pejzaž: gore (nebeski) plavo, dolje (snježno) bijelo. inače, tek rijetko ponovno susrećem kristaliće slikâ iz djetinjstva, a još su rjeđa njihova skladna užljebljenja: spretno preveslane zbunjenosti. a sad, evo, u jednom trenu pala mi je gusta opna s očiju, – osjećaj olakšanja, kad sam eksplodirao u srcu te asketske zemljopisne razuzdanosti, bio sam tusti arktički eskim, bosanac, argentinac koji maše svojom zastavom, ponosan na onog tko ju je stvorio, jer tu će zemlju plavost neba uvijek čuvati, i kad potpuno zanijemi pod teškim bijelim snijegom.


a kada dođeš


poljubit ćemo se i zagrliti, ali će biti važnijih stvari od mene. upoznat ću neke ljude s kojima sam te velikodušno i lakomisleno podijelio, uzet ću tvoj kofer, tražiti ključ od auta, razgovarati skakućući s teme na temu; smijati se i šutjeti. šutjet ćemo, svatko sa svojim mislima, nesvodivim bar slijedećih nekoliko dana. vodit ćemo ljubav u nadi da će nas to zbližiti. a sve je stvar vremena. sutra ćeš skuhati ručak, i dok budemo jeli zaustit ćeš da nešto kažeš, ali ćeš se ugristi za jezik (jer: on to ne bi shvatio). primijetit ću to i prešutjeti. mislit ću nešto svoje, šutjeti, i smijati se, skakutati s teme na temu, razgovarati. (…) poljubit ćemo se i zagrliti.


dva


pomozi mi da se sastanem sa sobom. jučer smo se razišli i teško da ćemo opet biti jednoznačno jedno bez tvoje pomoći. lutamo u nadi da ćemo te sresti i da iste riječi ćemo reći. čeka nas teška noć: dvostruka samoća, dvije samoće, dvije posve različite šutnje.




ono što nas ubija,


ako nas ne ubije, čeliči nas – naša biografija, toliko ukorijenjena da više nema korijena koji bi bio ustanovljiv. sve je stvar gledišta, no ovdje ga nema: sve je gledište i sve je gledano: ti i ja su samo jezične nijanse: ti i ja smo i ti i ja: i vrlo lako pristajem na tu igru: nije teško kad nema protuprijedloga, nije teško kad nema teškoga. umoran sam samo od načina na koji se otkriva davno proživljena istina.


želje


iz želja crpimo samo nove želje. plutamo iznad samih sebe a nismo skromni, nego nas strah proždire, i smijemo se, dijelom iskreno, dijelom od straha, dijelom od straha, dijelom iskreno činimo sve da u svojim riječima ne naslutimo neostvarivost želja jer će prestati biti želje (kao da to ne bi prestale biti i u suprotnom slučaju). uglavnom – vrtimo se oko samih sebe, slabi, nemoćni, slijepi, nevidljivi. uglavnom – želimo. želimo uglavnom snove, bezakonje. zvijezde padaju: zgodna sličica za međuvrijeme, dok nam vrijeme prolazi: zvijezde padaju.


kad


možda, kad mi se rečenice rascvjetaju poput južnih grmova, kad budu otplavljene trule brane na rubovima mojih očiju, kad se kišnicom umijem i na kamenom podu zaspim, kad se noć preda mnom prostre kao autoput koji samog sebe jede, kad mi tijelo prestane biti granica svijeta, kad postanem vješt u iskrenosti, u šutnji, kad dignem sidra, kad odustanem od matematike i metafizike, kad odustanem naprosto. možda onda.



politika malih koraka


u ovom času to je sve što mi treba: tvoj sitni korak na korak-dva ispred mene, blatnjavom stazom, preko lokvica noćašnje kiše i šljunkovitih otočića, ja te doista slijedim. ćutim se neprimjetnim, iako vidim da ti se rame povija pod strahom ili radoznalošću, i treptaj oka je dovoljan da mi izmakne rub tvoga obraza i crna crta trepavica, kojima ću dovršiti crtež po kojem ću te tražiti u svome dnevnom rasporedu, sutra, jučer, i nekoliko godina prije toga.


dobro

za ivu


dobro je. siječanj je, proljeće. iza znojnih prozorskih stakala sve je spremno za buđenje, a između nas sati se tek debljaju od izgovorenih riječi, guste riječi kapaju s usana, usne nam se crne od vina, pa se smijemo. boce se ne zatvaraju, i kao da je čitav svijet poput stolnjaka prostrt baš ovdje, na stolu za kojim sjedimo – poigravamo se osjećajem da nas se ništa ne tiče.


jug, južno


južne sam orijentacije: govore o tome moja sjeverna posrtanja, zimski grčevi i ova sol koja mi se u času hvata za kožu, moji goli obli tabani. sve govori u prilog mojoj fiks-ideji: da legnem u brazdu koju je brod zaorao na pučini, da tu zastanem i ostanem, ili pričekam plimu koja će me pokopati u pijesak, među borove.


rastanak


bilo bi neprimjereno kad bih se u ovom času prožeo pelješkom travaricom i počeo grliti tople rimske stupove, valjati se po terasastim vrtovima, hvatati rukama mirise od kojih mi se vrti u glavi, i kad bih konačno svršio s burom u morskoj pjeni. prolaznici bi me gledali s podijeljenim osjećajima, policajci bi me oglobili, a glasine bi zaključile moju presudu. ipak, poriv je nezadrživ, gotovo neurološki, i dajem mu za pravo. pa, iako znam da bez terora razuma ne bi bilo ni ove sunčane iskre nerazumnosti, pitam se: nije li čovjek ustvari nešto drugo?


dakle


pravi je čas za ispovijesti, dnevnike, nedovršene skice, za raskrivanje misaonih procesa koji su se već neprimjetno odvili a sad se ponovno pojavljuju, drukčiji dakako, kao posebno važni. pravi je čas za poantiranje: minimiziranje blagotvornih nejasnoća. rizik se uvijek isplati, ponekad, čini mi se, možda. dosta sam maštao o sebi, sad hoću da se upoznam, da se pozovem na piće, zaboravim na vrijeme i zakasnim svima koji me očekuju.


kad baš me je briga



gdje god sam se pojavio, zatekao sam naprasne prekide: neugodnu tišinu drugih, svoje gubljenje niti, ili nešto treće, takovo. možda je ovo: prvi sam koji kasnim, ali prekasno stižem prvi; sve se već dogodilo, kao, odmotane leže rolne toalet-papira, neiskorišteni/neiskoristivi potencijali, adiobella, ćaodrugari, hvaladoviđenja. preostaje mi jedino čačkanje, historiografija, a malo je, jebemu, malo živaca za obdukciju, za post mortem heureke. tako i jutros: kao posjet ingmara bergmana nekom dekoncentriranom filmu woodyja allena, zbio sam se bezveze. toplo došao, hladan odlazim. možda tu?, kroz prva vrata da bojažljivo provirim?, gdje mami me, što god ja mislio o tome, miris mlakog konjaka, 0,05, u prljavo i hladno jutro, u zadimljenu birtiju, da susretnem bližnje, znance il pijance.