aida bagić
Aida Bagić rođena ja 1965. godine u Zagrebu. Autorica je pjesničke zbirke Ako se zovem Sylvia (Aora, Zagreb, 2007.). Poeziju objavljuje i u časopisima te na internetu.
u vagon restoranu
konobar prisno polaže ruku na moja ramena
gotovo da me grli
nježni konobar
nestalo nam je plina
šapuće u povjerenju
njegov se osmijeh skupio pod
brkovima brcima brčinama
domaćinska je ovo kuća i kafa je ovde turska
najavljuje
još nepun sat do granice
malo me umre
malo me umre svaki put kad odem
iako svaki put odlazim
onima drugima koje zovem svojima
malo me umre svaki put kad se vratim
kad ne izgovorim
da bih ovaj put rado
da mi unaprijed
ali
ako to kažem
mogla bih ostati
i još
ako to kažem
izgubila bih jedno nedostajanje
ionako
svaki put kad malo umrem
otkine se komadić
krhotina
kao da
stresem malo prašine pa odem dalje
čekam prvi kamen
pjevala bih
ali šutim
plesala bih
ali dugo sam već ukopana
u čudu sam
čekam prvi kamen—cijela vječnost
do posljednjega treptaj
jesu li i kraljici od sabe
obrezali klitoris?
('obrezivanje' zvuči vrlo bezazleno
kao kad vrtlar obrezuje grmlje)
je li saloma plesala onako zanosno
od bijesa ili radosti?
tri tisuće udaraca bičem traje njezino umiranje
miljama su dugački konopci
o kojima se njišu
iranski dječaci
da izlijem grivnu ili ogrlicu ili
tijaru ili zlatnik
njima u čast
ili ipak metak?
filigranski jedan metak
za samu sebe
ukopanu
u čudo pijeska
vremena se vrte brzo i sve brže
vretena su na trakama pod neonskim svjetlima
vrte se brzo i sve brže, tvornička je buka sve glasnija
dok tisuće i tisuće trnoružica šapuće
da mi je da snim
da mi je da snim stotinu godina
da mi je da snim stotinu godina pa da me poljube
da me poljube u drugo jedno jutro
da mi je da snim
vremena su druga, brza i neonska
trnoružice danas prave nike patike
majice žene majice jeftino majice žene gaće majice
na kalenić pijaci i na dubravskom placu
tvorničke trnoružice jašu na bijelim konjima
visoko gore u bijelim tragom proparano nebo
kako jest na nebesima
tako neka bude
nama nad vretenima
molimo te
trnoružice ne nose žigice ovdje nose mobitele tamo slažu chipove
čisti je science fiction očekivati poljubac spasa
jedino još salvation army mercy corps i world vision
sve križari i mjesečari govore o boljem sutra
trag revolucije u imenima je ulica
trag revolucije spomenička je baština
vremena su vrlo brza sve su brža i minijaturna
neka im osmomartovskih ruža neka im karanfila
kako jest na nebesima
tako neka bude
nama nad vretenima
molimo te
ženska bolest
boli me, dakle postojim
hoću jednu jaku glavobolju
dapače migrenu
da mirna ostanem
danima zatvorena u mraku
da sam tankoćutna
u bijelim rukavicama da otvorim bočicu s mirisom ljubica
(kao nekoć dragojla, ivana i dora)
