Almost Famous

Predstava

Mirišu kapi znoja što mi oplahuju trbuh,
a nisu zaobišle ni tvoj.
Hamlet mačem probada svoga oca,
dva puta u noći oštrica je krvava.
Dahćemo kao Aljaški malamut u Majamiju,
zaranjam ti nokte u potkožni svijet
prenoseći trnke što se gomilaju.
Sviraš klavir na rebrima što se tope,
čini mi se čujem bogove s Olimpa
kako kuju oružje.
Beraču jabuka mojih zrelih
imaš usne što ih čine hibridnim,
izvanzemaljskim!
Vlažna i svilena dolina dvoglavoga orla
želi ostati slijepa.
Zarij jače mač!
Tijelo lebdi tražeći opravdanje časti u zraku
koji miriši na raspršujuću nevinost.


Zaraza

Kolera joj curi iz usta,
ta šupljina je utočište bakterijskih riječi.
Neka zamrzne jezik
da ne palaca džunglom golih prsa.
Gdje li je taj sud pravednosti
što prostire crveni tepih žuljevima?
Neka počeše kraste koje se množe u brlogu daha,
treba smislit nešto bolje od bronhija.
Labudi su pougljenisali od tog pogleda,
a jezerom je zaplovio osuti kit.


Porod

oči su mi kao dva meko kuhana jajeta
bjelanjak čuva žumanjak da ne pobjegne
postaju gravidne
snijet će bijes
šumarak leti jer nije platio gravitaciju
ali telefon jeste
pa okrene centralu i naruči dupli štit
otporan na vodu vrisak i smijeh
muško je
neka priđe ponosni tata
danas su suze besplatne za sve


Potraga

Ne ostavljaj prozor otvoren,
migracije su čudesna stvar.
Crvi će prestići gliste i zarobiti te prije mene;
bit ćeš kukac u ruhu leptira.
Nadjenuli su ti pogrešno ime
pa vapiš za novim izrazom
što ti uklesaše u jaslice pučine.
Iskra im može spaliti rame,
zato paze na idući rez.
Čuješ li ih kako se smiju?
Misle kako im je oblak nisko.
To je njihov uzaludan let.


Tamo gdje nisi, uvijek je bolje

U oskudici sam sa životom;
Osjećam kako mi ponestaje koraka
Ali samo onih koji odzvanjaju.
Širim lepezu u petoj dimenziji
A hlad me hvata u ovom vremenu.
Taj šapat ruku što žele dosegnuti nedogled
Zvuči poput onomatopeje sa usana leptira.
Zatvorim oči i izgovorim vihorom
Tu bezvučnu rečenicu koja drhti
Pokušavajući biti meki oblak.
Osjećam kako me juri vrijeme
Želeći naplatiti zakupninu.
U što sam se to upustila?
Kružim “noseći transparente snova i mašte”
A stižu me prošle jeseni.
Haljinom gužvam suho lišće,
Praveći ikebanu u obliku donjeg rublja.
Probudim se kao glavni lik meksičke sapunice
Sa zgodnim frajerom pred kaminom,
Ali ja samo blijedo gledam onu vatru
Vapeći za korakom jednog malog Tintilinića.
Obučem plašt nevidljivosti
i na grani masline
prikradem se u dvorac sudbine.
Zaplačem.


“Baca(m) srce pod tuđa stopala”
(D. Tadijanović)

1.
i puštam da se kotrlja putem nostalgije.
Ne govorim hodajućim bićima za bol u njedrima
samo se nježno sklupčam i zaspim na nečijem ramenu;
jutro će ionako osvijetliti još jedan trn.
Škakljam stopala koja se lome
ne misleći na tečne ožiljke.
Želim blagost u grudima, a nude mi kamen
otrgnut od majke stijene.

2.
Okreće glavu i postaje kukavica ljubavi,
da oprosti i zaboravi plima pokajanja mu je malo.
Na leđima držim nebo noćnih sjena,
jača od Atlasa spajam dva kraja snova,
a on mi škaklja ahilovu petu.
Ruši se svod našeg postojanja,
ostaje zrnast duh sjećanja
što se hrani uspomenama.
Dižem kamene blokove ne bih li nešto popravila,
a on nudi srce tuđim stopalima.