Jan Twardowski
Jan Twardowski (1915-2006) jedan je od najčitanijih poljskih pjesnika 20-og stoljeća. Bio je rimokatolički svećenik i jedan od najpoznatijih pjesnika tzv. religiozne poezije. Poruke njegovih pjesme, iako snažno inspirirane kršćanskim, posebno katoličkim motivima, ne spuštaju se u dogmatizam. Vrijednosti koje Twardowski artikulira, ne limitiraju se zahtjevima crkvenog nauka, nego prelaze u polje toplog humanizma gdje dominiraju razumijevanje, prihvaćanje i solidarnost.
Oda očaju
Jadni očaju
čestito čudovište
ovdje te strašno gnjave
moralisti ti podapinju noge
askete te udaraju
doktori propisuju prašak da nestaneš
nazivaju te grijehom
a zapravo bez tebe
ja bih bio vječno nasmiješen kao prase na kiši
upao bih u teleći zanos
neljudski
užasan poput umjetnosti bez čovjeka
smrti nedorastao
sam pokraj sebe
Bez nas
Otiđimo i ne vraćajmo se
napokon će samoća biti sama
ljubav bez želje za posjedovanjem
Bog bez pitanja
očaj bez reklamacije
ljepota bez estetike
nebo bijelo nakon bure nakon kiše plavo
još će malo procijediti zadnju riječ kao bespomoćno janje
još će vjetar trgnuti prozor jer će toplina susresti hladnoću
poskočit će zeleni cvrčak koji je odbacio veličinu
birajući sreću
još će zaboljeti olovka koja mi je ostala od majke
ali sve će već biti uistinu
jer bez nas
Pravednost
Kad bismo svi imali po četiri jabuke
kad bismo svi bili snažni kao konji
kad bismo svi bili jednako ranjivi u ljubavi
kad bismo svi imali isto
nitko nikomu ne bi bio potreban
Hvala ti što je pravednost tvoja u nejednakosti
to što imam i to što nemam
čak i to što nemam komu dati
uvijek je nekomu potrebno
noć je da bi bio dan
tama je da bi sjala zvijezda
zadnji je susret i prvi rastanak
molimo se jer se drugi ne mole
vjerujemo jer drugi ne vjeruju
umiremo za one koji ne žele umrijeti
volimo jer se drugima srce ohladilo
pismo zbližava jer drugo udaljava
nejednaki su jedni drugima potrebni
njima je najlakše razumjeti da je svatko tu radi ostalih
i spoznati cjelinu
Požurimo
Požurimo voljeti ljude tako brzo odlaze
nakon njih ostanu cipele i gluhi telefon
samo ono nevažno vuče se poput krave
ono najvažnije tako je brza da se naglo događa
potom normalna tišina dakle sasvim nesnošljiva
kao čistota rođena izravno iz očaja
kad mislimo o nekomu ostajući bez njega
Ne budi siguran da imaš vremena jer sigurnost je nesigurna
oduzima nam osjetljivost kao i svaka sreća
dolazi istodobno kao patos i veselje
kao dvije strasti uvijek slabije od jedne
tako brzo odlaze utihnu kao drozd u srpnju
kao pomalo nespretan zvuk ili kao suhi naklon
da bi uistinu vidjeli zatvaraju oči
iako je veći rizik roditi se nego umrijeti
volimo uvijek premalo i uvijek prekasno
Ne piši o tome prečesto nego piši jednom zauvijek
i bit ćeš poput delfina lagan i snažan
Požurimo voljeti ljude tako brzo odlaze
i oni koji ne odu ne vraćaju se uvijek
i nikad ne znamo kad govorimo o ljubavi
je li prva zadnja ili je zadnja prva
Račun za odraslog
Kako si daleko otišao
od obične šalice s jednim uhom
od staroga stola s plastičnim stolnjakom
od nehinjenog ganuća
od smisla
od zadivljenosti svijetom
od onog što je nago iako nije razodjeveno
od onog što je veliko ne samo izdaleka nego i izbliza
od tajne koja nije servirana na tanjur
od majke koja te gledala u oči da ne lažeš
od očenaša
od ranjene Poljske
ti stari konju
Zajedno
Nada i očaj
radost i bol
nevjera i vjera
vrijeme sve brže
trajanje kao tama
to je daleko
i blizu je
dom pun bližnjih
i nigdje nikog
čovjek koji traži
anđeo koji ne zna
tako dva ježa oba u čudu
zajedno traže mjesto za sebe
Protiv sebe
Pomoli se za ono što uopće ne želiš
čega se bojiš kao vjeverica kiše
od čega bježiš kao guska sve dalje
od čega drhtiš kao u tankom mantilu zimi
od čega se braniš objema rukama
počni se konačno moliti protiv sebe
za ono najveće što će doći samo
Prirast stanovništva
Šteta
za samo jadnu osobu
kiše
bukvi jer je pod njima za vrućina najhladnije
klupa pokraj rijeke
sreće koja ostavlja bez riječi
ljubavi koja stvara oštrice
žabe koja pliva leptir i delfin
upale grla zbog koje na jedno uho
čujemo poslije a na drugo prije
tijela koje se ne dijeli samo na duh i pepeo
lastavice koja sliježe ramena
svega po redu
i zato nadiru na ovaj tužni svijet
novi ljudi kroz vrata i prozore
Nebo je dobre volje
Nebo je dobre volje
iako je teška jesen
mjesec se prehladio
srebrn je i šmrkav
a uz to kao i uvijek
obiteljski pogrebi
kesteni oplakuju posljednje kestene
a nesreća – to je sreća
samo je sad nešto drukčija
Za AF prevela Đurđica Čilić Škeljo
