Ivan Zrinušić
Ivan Zrinušić (1981., Osijek), tekstove objavljivao u književnim časopisima i zbornicima. Za nezavisnu izdavačku kuću Slušaj najglasnije!/Bratstvo duša dosad objavio: Netko nešto ništa (2010.), Bilirubin (2011.) i Vidiš kako je lijepo (2012.).
E al jebote, sretnem ti ja bivšeg zapovjednika od starog.
I ono, bio je neki dan na groblju, jel trebam šta,
jesam dobro i jel kao jebem redovno, disimali, kužimo se.
Ja mu reko, Gorane, spremi te oči u glavu, šta ti je,
ne trebam ništa, super sam, jebem kad stignem. I onda mi
ladno oće utrpat neku siću, kao da mi se nađe. Daj molim
te. Razumiješ. I kaže mogli bi pojest nešto. Ajd, ošli na mješano
meso. E, i onda ti ja naručio i ošo u vece, nazvo Popa.
Reko, nazovi me za deset minuta i on me nazvo i ja reko, jebiga
Gorane, zovu me, moro bi krenit pa se vidimo! Jel može, frajeru?
Napravio jebote facu, ko da će rigat, a ja ošo dalje rješavat. E al
pazi, kaže on kao, jel te neko dira, samo reci, pazi ti, on MENI
kaže jel me neko dira. Koji kralj, a? Pa brate, di ti živiš. I jebiga.
I ono da ću otić, a on pita oću uzet bar cigaru. On ti ih ladno
puni sam. Reko mu ono, Gorane jebote, jel piješ ti te ljekove, a?
I izađem ti ja van i sretnem, e čekaj brate, zvoni mi telefon.
Tri mrava
Sjedne na krevet
kažiprstima poklopi kapke
stisne jabučice,
osjeti oštru bol u lijevoj nadlaktici
pa u lijevom ramenu.
Otvori oči, trepne nekoliko puta.
Dohvati plastičnu bocu, otpije vode,
ustane s kreveta,
stopala mu se lijepe za parket.
Otvori hladnjak
uzme plastičnu bocu
otpije vode
produži u kupaonicu.
Sjedne na rub kade.
Odvrne plavu slavinu
počeše se po koljenu i
zazuri se u blijedosmeđe pločice,
tri mrava trgaju komadić
mljevenog mesa.
Ustane, klekne pred školjku, povrati.
Keramiku istočka gusta krv nalik menstrualnoj;
povrati još jednom.
Vrati se na rub kade,
podmetne desnu ruku pod mlaz
pa si njome prijeđe po čelu i licu.
Zavrne slavinu, ustane. Iziđe, pritisne prekidač na zidu,
sruši se na pod. Dođe svijesti i ugleda dva tamna kruga
usađena u okruglu, dlakavu glavu,
mačka bez glasa otvori usta.
Blizu Budimpešte avion se počeo snažno tresti; ljudi su stali vaditi
slušalice iz ušiju, pogledavati se i većinom govoriti na meni
nerazumljivu jeziku. Jedna je stjuardesa razmaknula zavjesu
između dva odjeljka, promotrila putnike i kimnula.
Potom se pojavila i druga, očito mlađa i neiskusnija. Prva joj je nešto
šapnula i vratila se iza zavjese, a ova je, gledajući u pod, krenula između
sjedala. Zapahnuo me njezin voćni parfem. Tadašnja djevojka zabila
mi je svih deset prstiju u nogu, stjuardesa je otišla nekamo, u stražnji dio.
Oluja nas je lijepo šamarala, opipali su kako smo sitni. Neću valjda
umrijeti okružen ovim jebenim Japancima, pomislio sam.
Slično mi je znalo pasti na pamet za vrijeme rata, u Osijeku.
Neću valjda umrijeti okružen ovim jebenim Hrvatima.
Kroz desetak minuta avion je ipak počeo smanjivati visinu pa kružiti
nad gradom, uoči slijetanja. Nestalo je; stjuardese su se ponovno
smiješile, slušalice su ponovno bile u ušima. Vesele kose oči
razvit će fotografije. Stavit ćemo prljave gaće na pranje.
Njih nekoliko & klompe
Evo, uljudan sam. Kucam grbave riječi
na chatu s bivšom djevojkom koja sad
živi u Amsterdamu. Željela bi me vidjeti
na ljeto, kad dođe u Hrvatsku.
Jedna se preselila u Beč. Ona me više ne želi
vidjeti. Za jednu mi je netko rekao da s momkom
»klošari Europom«. Svakomu svoje, meni
prvomu. Holandijo, ponovno ćemo se sresti:
ja u ruksaku neću nositi IED, ti mi nećeš
vrijeđati porijeklo. Rakiju će zamijeniti haringa,
prestat ćemo se nabacivati neuronima.
Dotad šuti, živog ti Boga, šutjet ću i ja.
Kao majmun u drvenoj kutiji, previše sam dugo budan,
znam da ću, ako ovakav dočekam jutro, opet učiniti
isto. Natočim čašu vode, istiskam pet tableta,
tri popijem, dvije odložim na pod, pokraj madraca.
Kroz petnaestak minuta popijem i te dvije, u tabli ih je
još pet. Bilo bi lijepo iznova učiti govoriti, korisni građani
postajemo tek kad izgubimo srce; ulicom prducka
kamion za odvoz smeća, bol u kostima ne smanjuje se.
Iz rezervata
Tržnica i ulice išarane poplavjelim, silovanim leševima
(iz blizine je jasno, odaju ih izmrcvarene stražnjice):
služba za čišćenje očajno je spora, a,
u pravilu, nitko pretjerano ne bira;
epileptični građevinski radnici,
fizičari i advokati u izbljuvanim košuljama,
bezuba vojska i policija te
ljepilo koje je sve to spajalo.
Konvoj kamiona s konzervama i lijekovima
navodno se probija kontrolnim točkama,
valjda još nije odlučeno da je gotovo;
ako i stignu do nas, hrana će biti pljesniva,
a ostatak tereta, u najboljem slučaju, prepolovljen.
Ne znamo koliko je vremena prošlo,
možda mnogo, više nismo sigurni u strah,
omotani dekama, samo pijemo pivo, čistimo oružje
i smijemo se šovinističkim šalama.
Put do granice dug je,
nikako da krenemo.
sjedi na krevetu i čeka da bude zadovoljena;
promatram joj tijelo, opipavam joj grudi i
vlažno međunožje, započinjemo predviđenu
hormonsku predstavu. nas dvoje nećemo zajedno
stvarati potomke, to je jasno. njezina me mladost
zbunjuje, ona želi prigrliti život, ja želim da sve
jednostavno prestane.
ptica iz gnijezda pala na betonsku stazu
ispred zgrade visoke pedesetak metara,
duboko u Africi gepard sustigao antilopu
te je oborio na užareno tlo i ugušio;
životinjski je opstanak naizgled bezličan,
ali je, zapravo, donekle čudesan ‒
misli koje me, dok ulazim i izlazim iz nje,
zaokupljaju. svršava poda mnom i to me trgne
pa se prebacujemo u stojeći položaj;
naslanja se na vrata, lagano kruži guzicom.
smijem se u sebi, ne želim da se ona
osjeća loše. zamišljam neko drugo mjesto,
neka druga bića; naposljetku joj ipak izbacujem
spermu po leđima. ruke mi žude
za čistom krvlju.
