Danijel Dragojević
Danijel Dragojević - (rođen 1934. u Vela Luci na Korčuli), hrvatski pisac i pjesnik. Dobitnik je brojnih nagrada (od kojih neke nije želio preuzeti) i smatra ga se jednim od najboljih hrvatskih pjesnika. O njemu kruže mnoge urbane legende, u kojima je prikazan kao duhovit ali bespoštedan tip, koji je sprda sa svima, pa i sa samim sobom.
NA POLEĐINI JEDNOG OSJEĆANJA
Više puta sam ujutro
dok se još ne bi razdanilo
vidio dim
što izlazi iz kuća.
Iza te
ili u toj
nesupstancijalnoj slici
ne možeš mi
nanijeti veliko zlo,
ako je o tome riječ.
Vrlo sam bogat,
toliko da ću se i tebe
s radošću sjećati.
Bili smo zajedno,
bez obzira gdje i kako.
Danijel Dragojević
SOBE
Ovaj grad raspoređen po brjegovima
dolinama, poljima, uz rijeku
ne miče se. Ne kani se micati.
U principu ne. Tako stvari stoje.
On ima aute, automobile, tramvaje,
željeznicu, uspinjaču, avione.
To da. Tko hoće može otputovati,
vratiti se i ne vratiti. Kako želi.
Ali grad ostaje. Osobito sobe.
Njih ima na tisuće. Različitih.
Punih, praznih, ovakvih i onakvih.
To ipak ništa ne mijenja. To što
je u njima i što ih je mnogo
ne može ništa promijeniti. One su
u biti prazne. Same, odsutne i prazne.
Te tisuće soba koje se ne mogu i neće
pomaknuti. Ni utješiti, moglo bi se
reći. Što su ti često maštoviti
prozori, otvoreni i zatvoreni, mračni
i svijetli, okrenuti na sve strane
kao da oduvijek vapiju spas (zrak)?
A uostalom, kao da ljudima i psima
govore ne odlazite, ne ostavljajte nas
na različitim visinama, nizinama,
u podrumima. I doista, štogod mi činili,
štogod unijeli i ostavili, teško je
iz soba izbaciti početnu namjeru: da smo
prazninu došli iskoristiti, a nismo znali,
nismo uspjeli, nije bilo moguće; praznina
i nakon svega ostaje praznina, tužna, sama.
Ali što smo drugo mogli?
TAMA
Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego samo mrak oko sebe.
Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća
što je sjedila daleko od mene,
inače bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,
kada se svjetla ugase i tišina pokaže
dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,
kako da je čovjek ne gleda i ne sluša?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
dolazi, moglo bi se reći plavi,
i mi ne znamo što hoće,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti gornji i donji glas, slika,
priča prije i nakon priče,
ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, tamo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.
LAKE MISLI
Lako je lakim mislima,
lako je i nikakvim mislima,
one dođu i prođu,
one ne dođu.
Često o njima mislim,
često ih čekam i zovem,
dođite lake misli,
dođite nikakve misli,
budite moje misli,
zajedno s drugim mislima.
Lake misli za naslov,
lake misli u knjizi,
lake misli za misli,
nikakve za pogled i spavanje,
nikakve kada budem na nebu
sa sveticama i svecima
i laganim anđelima
letio iznad oblaka.
GLAS
Glasu moj u dubokom bunaru, izađi, dođi.
Ovdje je
uz rijeku i po brjegovima
veliki lijepi grad
s mnogo parkova, ulica, trgova,
golubova, ljudi,
tu ćemo šutjeti.
U MENI SE LJULJA
U meni se ljulja kao za nevremena.
Moram se prikupiti. Svakako se moram
prikupiti. Ona ima dva velika oka
koja me tri godine prije nisu
gledala. Bože moj, gleda me!
Istina je, ja sam njezin otac,
držim je za ruku i krećem s njom
prema parku. Ako me pita nešto
znam što ću kazati, sve što se
pojavljuje susreo sam već mnogo puta.
Znam što traži od ovog jutra,
od ulice, parka, od mene koji je
držim za ruku i njezin sam otac.
Moram sve držati u ravnoteži.
Ne smijem se zabuniti.
Moram pokazati da vjerujem
u ulicu, dobru prijateljicu svačega.
Svaka stvar je na svome mjestu
koje je njeno mjesto. I ja sam
s oblikom koji je moj oblik,
moje uvjerenje.
Nisam mačka, nisam nesretan
ili kaktus. Koga poznam toga
pozdravljam, druge ne.
Ne smijem glavu zariti u dlanove.
Tada mi u glavi šumi kiša
ili svijetom trče samo miševi.
Dignut ću glavu. Mogla bi opaziti
kako se u meni ljulja ro?enje,
čitava Korčula. Mogla bi opaziti
da nemam imena. Ako me žele zvati
Bog, ljudi, životinje, stvari
u velikoj su neprilici.
Ni ja njih ne zovem, samo otvaram
usta i ispuštam lažan glas.
Kada je ona pokraj mene
ljubazan sam s njima,
kao na nekoj svečanosti.
A ako kriknem nehotično?
Ne, neću. Dobro sam odjeven,
imam novaca za čokoladu, govorim tiho,
stavljam točke i zareze gdje treba.
Ja sam pametan, čitam knjige,
puno knjiga. Sve je u redu.
Do?e li mi da se izvaljam po zemlji
samo ću ju pogledati, pogladiti
joj kosu, nasmiješiti se,
i neću to učiniti.
Ljubav održava oblik, zna se.
Čitav svijet, tu mislim i na
njezine prijatelje mrave,
bit će zadovoljni sa mnom.
Bit će to zasigurno još jedan
sretan dan.
-- Danijel Dragojević
