Sonja Manojlović
Sonja Manojlović rođena je 1948. godine u Zagrebu. Debitirala je kao sedamnaestogodišnjakinja pjesničkom zbirkom Tako prolazi tijelo. Objavila je desetak zbirki pjesama i jednu zbirku kratkih proza. U AF-u vam donosimo nekoliko pjesama iz njezine zbirke Vještrukov tanac.
U pošti
Uzdam se u potiljak pred sobom,
komad boje il bajnu frizuru.
Brže i svima bolje, kažu
ako mirno stojim, ne istupim iz reda,
pliće dišem!
Samo za tvoje usne, poštico,
oštre se uške!
I bez prenemaganja
k drugima bacaju.
Ne osjeća se dovoljno raskošnom
Ne osjeća se dovoljno raskošnom
za uzgredne ljubavnike
Ščepa zblanutog
turi ga u svoju sobu
opčinjen vidi kako se zidovi naginju
i spljošnjavaju tijela jedno uz drugo
Zatim mjesecima
s katatoničnim osmijehom saučesništva
motre
kako kod njega ljubav nailazi
i prolazi
Kuća je tvoja
Kuća je tvoja, ti si u pravu
meni je svejedno
ležim u tvom strahu
dišem u tvom zaustavljenom dahu
još dugo i posve obično
i sve se preobražava
sporo, jarosno, ljubljeno
tanji se i splašeno ziblje koža, imaš pravo
nije više naše utočište slijepi dodir
Kako se zvala
Kako se zvala rimska gadura
koja se na crtežu, u rahloj halji
u ljetno nebo pela, otkrivajući gležanj
trovačica, nabrajačica, uzbibalih vlasi, uzdignute
obrve,
zaleđeno jezero predamnom
gleda
Ona se, dakle, penje i skliže preko ruba, i pada,
a on prilijeće svakoj
od tisuću igala njenog zamrzlog tijela
Doći će s leđa, za krilatu primit petu
Tad dno prizora se slama,
sve propada
u moje naručje
i tu izranja, tu pluta
kako se zvala, kroz mješinice zla
mješinice ravnodušja
Živjeti bez planova
Hodam i zveckam svojim izlozima
naždrli se, naždrli
zurim s ravne zemljine ploče
u njegove oči
Na kratkom hranidbenom lancu
sad je na redu
anđeoski sočni ptić
Uzet ću knjiga
Uzet ću knjiga
kad mi ponestane života
za oko i tvrdo srce,
na uzdicama datuma
daju mi ih ruke znalca,
iz naručja u naručje,
za tanac od par kroka
a da ni riječ ne padne među nas
Proždiračica vremena
Mislim da ću te baš ja pripitomiti
na prstima
sve dalje
kroz svjetlosni šapat krzna,
i kroz tvoje savršeno oko
vidjeti
rasvijetljenu sobu,
i kroz tvoje savršeno uho
čuti
običnu naredbu
kojom počinje sve
Uzdam se u potiljak pred sobom,
komad boje il bajnu frizuru.
Brže i svima bolje, kažu
ako mirno stojim, ne istupim iz reda,
pliće dišem!
Samo za tvoje usne, poštico,
oštre se uške!
I bez prenemaganja
k drugima bacaju.
Ne osjeća se dovoljno raskošnom
Ne osjeća se dovoljno raskošnom
za uzgredne ljubavnike
Ščepa zblanutog
turi ga u svoju sobu
opčinjen vidi kako se zidovi naginju
i spljošnjavaju tijela jedno uz drugo
Zatim mjesecima
s katatoničnim osmijehom saučesništva
motre
kako kod njega ljubav nailazi
i prolazi
Kuća je tvoja
Kuća je tvoja, ti si u pravu
meni je svejedno
ležim u tvom strahu
dišem u tvom zaustavljenom dahu
još dugo i posve obično
i sve se preobražava
sporo, jarosno, ljubljeno
tanji se i splašeno ziblje koža, imaš pravo
nije više naše utočište slijepi dodir
Kako se zvala
Kako se zvala rimska gadura
koja se na crtežu, u rahloj halji
u ljetno nebo pela, otkrivajući gležanj
trovačica, nabrajačica, uzbibalih vlasi, uzdignute
obrve,
zaleđeno jezero predamnom
gleda
Ona se, dakle, penje i skliže preko ruba, i pada,
a on prilijeće svakoj
od tisuću igala njenog zamrzlog tijela
Doći će s leđa, za krilatu primit petu
Tad dno prizora se slama,
sve propada
u moje naručje
i tu izranja, tu pluta
kako se zvala, kroz mješinice zla
mješinice ravnodušja
Živjeti bez planova
Hodam i zveckam svojim izlozima
naždrli se, naždrli
zurim s ravne zemljine ploče
u njegove oči
Na kratkom hranidbenom lancu
sad je na redu
anđeoski sočni ptić
Uzet ću knjiga
Uzet ću knjiga
kad mi ponestane života
za oko i tvrdo srce,
na uzdicama datuma
daju mi ih ruke znalca,
iz naručja u naručje,
za tanac od par kroka
a da ni riječ ne padne među nas
Proždiračica vremena
Mislim da ću te baš ja pripitomiti
na prstima
sve dalje
kroz svjetlosni šapat krzna,
i kroz tvoje savršeno oko
vidjeti
rasvijetljenu sobu,
i kroz tvoje savršeno uho
čuti
običnu naredbu
kojom počinje sve
