Marija Andrijašević
Marija Andrijašević – pjesnikinja iz Splita, rođena 1984. godine. Dobitnica je prošlogodišnje Goranove nagrade za mlade pjesnike.
sajberseks jagodica bobica
(u ovakvim situacijama – nebo je stadion)
prvi put. no dobro.
iskopala sam joj oči. inače je sve u redu sa mnom.
ja sam tvoj junak, zar ne?
crna po licu, rukama, vratu, zamaskirana.
trebam nekog da me izliže jer se ne namjeravam kupati.
želim jezik, supersajzd.
drugi put. dešava se, da.
u sobu ulazi jagodica bobica, boj toj.
on ima metarsedamdesetpet i moja ga prijateljica obrađuje preko kompjutera.
priča mu kakve ima sise, koliko je stane u ruku, jel' vlažna i kud sad prsti lete.
od čudnih snova čudno hodam.
jebo jagodicu bobicu. on je enter na tipkovnici. on je upravo otišao.
grabim mobitel iz džepa i tražim tvoje ime.
sekunda za (ne)razmišljanje pa zovem.
treba suz(b)iti tjeskobu u suženom prostoru da me ne zatrpa
zavijam da se ne smijem od boli, al' ti razumiješ. samo ti nije jasno zašto.
pa kad me izliže bit ću čista. mislim, stvarno čista.
skupljam usne i brišem šminku rukom. mirišem na današnji ručak.
bogami si prekardašila, rek'o bi stari. bogami jesam. a sad odjebi.
mirišem na krivnju dakle.
baci mi kost pa da zagrizem još malo.
naime, u trenucima osjećanja krivnje počnem se prisjećati starog.
što sigurno ne želim prenijeti na tebe.
al' uporno i previše razmišljam o svemu. i ničemu ne nalazim rješenja.
i što, i što i što što što ako stvarno zagrizem?
pretvaram se da dobro je, dišem. al' bio je dan, dan za uragan.
ono kad trčiš izbezumljeno i rušiš i bacaš sve oko sebe.
ono kad sjediš mirno za stolom, u kuhinji, držiš daljinski u ruci i jednostavno
želiš da ništa nije.
ponavljaš sebi u bradu: dobro je, dobro je, DOBRO JE!
veli da sam k'o pitbul. zagrizem pa ne puštam.
to zasad plaši, al' inače je smiješno.
osim što volim misliti o sebi da sam lijepa
mislim i da sam žena - deseterostruko.
završit ću promatrajući ovo posve objektivno
(konzumeristički alter ego)
mislila sam da će biti lako.
zaskočila me ulična rasvjeta...
ne, ne, ne, treba zabraniti ovo poetsko u meni.
šugavo je.
zaškočio me električni stup, ovaj što provodi rasvjetu do konačnog
odredišta.
bijeli renault 4 ostavljen na sredini ceste.
baš poput nas u onom mom snu.
i sve je bilo puno pjene iz aparata za gašenje vatre.
firefighter. sviđa mi se kako amerikanci izgovore to: fajrfajtr.
ja bih jednog fajrfajtera.
al' da nastavim sad...
sjela sam preko puta, na autobusnu stanicu i stala promatrati
kuću iz koje ćemo se iseliti evo, svaki čas.
mi andrijaševići, jebo mater, nomadi. pravi.
'ko zna što nas je zadržalo ovdje punih deset godina.
ni lustere nemamo po sobama.
i počnem plakati. ono, zapravo. sjedim negdje iza ponoći
na autobusnoj stanici preko puta moje kuće i plačem.
i ne bi mi smetalo da nisam plakala i jučer i prekjučer i onaj dan prije
prekjučer i da nisam počela zaključivati kako sam nakljukana depresijom.
odgojnom. i usput, k'o bog, oplakujem beton.
ne znam ime poštara. uvijek ga zovem boro, al' boro je bio prvi poštar
ikad i nije imao ruku.
zalutala sam u vlastitoj ulici.
prometova sedamnaestica vozi prema garaži.
a ja plačem kako smo se počeli rasipati.
moj novi mobitel, moje nove cipele, moja nova šminka i kaput.
napravila sam sve da mi bude dobro. ugodno.
iako... jebo taj kaput. ustvari sam ga iskopirala od neke američke
glumice baš kad sam odlučila voljeti rozo.
mislila sam da će biti lako.
mislila sam da će biti lako.
jednostavno.
i da ću biti voljena. najsebičnije što se može.
Zove se Ezra
ja ti razmišljam na hrvatskom
poredak je sasvim nebitan kad smisao ne zahtijeva svoje mjesto
pričaj mi o sebi, kaže.
ne želim prazne priče, ne želim romane, ne želim drame, budi jednostavna.
ubila sam pticu kad sam imala jedanaest godina. nisam plakala.
i?
nemam nikakve koristi od toga.
pokrij uši, kaže, razboljet ćeš se od svih tih glasova sa strane.
ne gledaj preko puta, ne gledaj uopće, proći će vrijeme kolodvora.
možda bi ti bilo ljepše kad ne bi ležala na klupi?
hoćeš sjesti?
ne, čekat ću ovako.
navuci rukavice, pričaj nešto, glas ti je dubok, pričaj, govori.
kaže, ne otimaj se za mene.
ma tko i misli na tebe? nerviraš me.
sutra ću kuhat gljive za ručak, reći ću staroj da kupi mahune i otrovat ću se, razmišljam
a ti vlakovi, nisu filmski, nisu hitchcockovski, umaraju.
ugrij me, kažem.
utopli me.
odlaziš, hajde, daj najbolje od sebe.
želim da se ostaviš cigareta. nemoj više pušiti.
utopli me.
jel' se bojiš?
bojim se buganaca. ako odeš, ali odeš, baš odeš, zauvijek, ja... ne bojim se.
a zašto me pitaš za strah?
oči su ti prelijepe, ali neću ti to reći.
fokusiraj se, on odlazi. misli se sudaraju.
hej! prestani.
tek tako. nazvat ću te kad dođem doma. ne želim da se brineš.
ma, ne brinem se ja za tebe.
znam te.
pazi.
ne želim više nikada slomiti nokat.
noge su druga stvar.
bilo bi lijepo jednom i to probati.
kad dođem ležat ćemo u istom krevetu i mijenjati raspored tijela
najbolje pjesme ikad one su u kojima se spominje london.
dodaj heathrow i imaš i zvučne efekte.
obuci čarape. nemoj bosa hodat po stanu. želim te gledat dok se skidaš.
prekini.
prekini.
bojim se da ću sad otići.
tišina je čest motiv u pjesmama. tiha tišina. lagana tišina. neoprezna tišina.
što, dovraga, ima u toj tišini?
ja je ne volim.
obožavam je, možda joj se i klanjam, onaj trenutak kad zamahnem prema njoj
i zarijem joj akorde ravno u ta prljava usta.
ili kad nam se tijela dodiruju pa se čuje šuškanje. kao da netko kida papir.
elegantno, dakako.
ljutim se na sebe. dođi. sjedni. šutimo malo.
slušajmo kako parket pucketa pod nogama razigrane mačke.
nemoj se smijati. nije lijepo. želim biti ozbiljna.
mislim da ću sad otići.
nisam ostvariva. nemoj me htjeti. a gdje da se nađem? pokušajmo ponovo?
šuti. samo šuti i pazi na trokutove koji su nam zarobili laktove.
budi formalan.
pazi na ostavštinu.
marija, zašto si pisala ono što si pisala?
ja bih zbilja trebala otići.
ja želim otići odavde.
ja želim bez prestanka misliti o sebi.
ja ne mogu s tobom.
nisam imala sat pokraj sebe. starac je hranio golubove i pjevao neku pjesmu.
nasmijao mi se.
zavukla sam ruke duboko u džepove jakne i počela plakati.
golubovi su gugutali.
neka žena je rekla starcu da ide doma jer se tu okuplja svakakav ološ.
odmahnuo joj je rukom i gledajući u mene rekao: moja prijateljica i ja pazimo jedno na drugo.
golubovi su gugutali.
mobitel je zvonio.
vrijeme se nije dalo vratiti unatrag.
još jedna ofucana pjesnička fraza.
vrati nas unatrag sljedeći put kad me vidiš.
molim te.
