Boris Maruna (rođen 1940. u Podpragu, na južnim obroncima Velebita) hrvatski je pjesnik i prevoditelj s engleskog i španjolskog jezika.

1960. emigrira u Italiju. U tri desetljeća svog emigrantskog izbivanja, živio je u Italiji, Argentini, Velikoj Britaniji, SAD-u, Španjolskoj. Diplomirao je i magistrirao na sveučilištu Loyola u Los Angelesu. U Barceloni je završio hispanistiku.

Objavio je nekoliko zbirki pjesama. Autor je kronike Otmičari izgubljena sna, koja potanko opisuje glasoviti «teroristički čin» hrvatskih emigranata, otmičara američkog putničkog zrakoplova 10. rujna 1976., čime se htjelo ukazati na nezavidan status Hrvata i podređen položaj Hrvatske unutar Jugoslavije. Maruna je, kao jedan od službenih prevoditelja, bio izravni svjedok sudskog procesa akterima te akcije. Jedan od glavnih organizatora te otimice, Zvonimir Bušić, još uvijek služi svoju kaznu u američkom zatvoru.

1990. godine Maruna se vratio u Hrvatsku, gdje postaje jedan od najoštrijih kritičara hadezeovske vlasti. Obavljao je funkciju ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, te radio kao urednik Hrvatske revije.

Od dugogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, koje je isprva bilo dobrovoljno da bi se prometnulo u političko disidentstvo, preko repatrijacije i suočavanja s razočaravajućom zbiljom u neovisnoj Hrvatskoj, Maruna trenutno svoj životni put vezuje za Čile, gdje obavlja funkciju hrvatskog veleposlanika.

MISLIM DA SE SMIJEŠIM

Došao sam na plažu da provedem

Vrijeme ručka; izuo sam cipele i

Sada sjedim na pijesku

U mekom proljetnom suncu

Pušim i gledam u valove

Kako spokojno umiru

Malo sam začuđen

Da navršavam četrdesetu

Rubom vode i pijeska prolaze

Lijepe mlade žene

Sa zavrnutim nogavicama

Vidim ih u času kad uđu

U moj pogled na valove

Znam da je zakon vjerojatnosti

Na mojoj strani, da je

Među njima barem jedna koju

Bih mogao nagovoriti bez

Većeg napora

Bez znatnijih tehničkih poteškoća

Ali ne slijedim ih pogledom

Gledam pravo u valove

Kako spokojno umiru na pijesku

Ne zanimaju me igrači odbojke

Iza mojih leđa

Ne zanimaju me djeca

Ni roditelji ni malobrojni kupači

Ni daske ni gumena odijela

Ne zanimaju me galebovi ni psi.

Sjedim i gledam u valove

Kako spokojno umiru

Pušim i od vremena na vrijeme

Pročistim grlo i pljucnem

Između koljena u pijesak

Mislim da se smiješim

U mekom proljetnom suncu

Lagano, neodređeno

Kao čovjek, koji ima osjećaj

Da je pobijedio u nečemu

Ali mu nije jasno koliko mu je stalo

I je li mu uopće stalo

Godine će dolaziti i prolaziti

Mogu mi podmetati nogu

Ali mi ne mogu donijeti ništa

Što već nisam živio

Ništa što već nisam umro.

JOŠ JEDAN DOKAZ O PRAVILNOM POSLOVANJU

Kurvu, koju sam 1961. u Salernu platio

S pola kutije cigareta i 350 lira u gotovu,

Nedavno sretoh kao uglednu gospođu

Na aveniji Park u New Yorku.

Vratila mi je moj novac višestruko.

Nismo se odmah prepoznali.

Sjeli smo u kavanu hotela Roosevelt

I malo pričali o Broadwayu,

O suvremenom kazalištu općenito:

Imali smo začudno slične ideje.

Pozvala me kući na čaj,

Pokazala mi neke Pollockove originale,

Jedan stari propeler i druge avangardne stvari.

Potom smo još malo pričali o kazalištu.

Sjetila me se kad se svukoh.

Pouka: Uvijek ulaži razborito

HRVATI MI IDU NA JETRA

Hrvati mi idu na jetra

Nikakvo čudo: družim se s njima

Već trideset i osam godina

Kao prvo, svi sve znadu.

Drugo, ostavljaju smeće za sobom.

Treće, u stanju su da vam probiju uši

S revolucijom i ženama.

Dim njihovih cigareta puni barove

U trokutu između Münchena

Vancouvera i sidnejskih dokova:

U lijevoj mladi luk

U desnoj komad pečene janjetine

U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.

Dodajmo tome da uvijek nalaze

Ispriku za svoje postupke;

Kao veliki ruski državnici

Uvijek nađu prikladan savjet:

Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?

Ti bi trebao biti borbeniji!

Od tebe smo s pravom očekivali više.

Govore Hrvati.

Vi možete zajebavati poeziju,

Ali ne i mene, odgovaram ja.

I to je dovoljno da se uvrijede

-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-

Zapale novu cigaretu i

Emigriraju nekuda.

Ponekad ih ne vidim godinama

Ponekad desetljećima.

Ja pokupim smeće za njima

I ugradim ga u sljedeću pjesmu.

Ne moram naglašavati da žalim

Što se tako lako vrijeđaju.

Ali hrvatski pjesnik ima pravo

I rodoljubnu dužnost

Da kaže što mu ide na jetra.

U mom slučaju to su Hrvati.

Možda je posrijedi onaj panični osjećaj

Da su ti ljudi dio moje sudbine?

Možda je razlog u činjenici

Da polako ali sigurno gubim živce?

Možda.

Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim

Nikakvoga razloga za čuđenje.

STEĆAK

Ako ustrajete do kraja, bit ćete sveti

ETO VAM VAŠIH JUNAKA

Najbolje hrvatske branitelje

Mogao si sresti u vrbicima uz naše rijeke

Ili među kamenjem gdje su zaustavljali

Kugle svojim tijelima.

Nisu znali lagati.

Nisu pljačkali.

Nisu ubijali starce i djecu.

Nisu silovali djevojčice.

(Pa ni one među uglednijim gospođama

Koje bi im bile iskreno

Zahvalne.)

Nisu ništa zaradili na oružju.

Slabo su napredovali sa činovima.

Jednostavno nisu imali nikakva

Smisla za život.